28.8 C
Dubrovnik
Nedjelja, 23 lipnja, 2024
NaslovnicaVijestiPRISJEĆANJE prevoditelja i pregovarača Miša Mihočevića: izletio sam vani i plakao, plakao,...

PRISJEĆANJE prevoditelja i pregovarača Miša Mihočevića: izletio sam vani i plakao, plakao, plakao..

Ni na trenutak Mišu Mihočeviću 1991. nije kroz glavu “prošla” misao kako bi bilo poželjno da se spakira i napusti svoj Grad, te sačuva život, jer ono što je k nama tutnjalo mirisalo je na rat i krv. S neizvjesnim tijekom i ishodom. Mogao je, imao je veze i vezice, tamo gdje bi pošao mogao je, zapravo, nastaviti sa životom koji je već živio. Ostao je. Uključio se u obranu svog kraja, Grada i države na najbolji mogući način na koji je znao. Bio je pregovarač, prevoditelj, morao je često pospremiti emocije u špag kako bi tijekom susreta s predstavnicima agresorske vojske dobili na vremenu, diplomatskim odgovorima i otezanjima. Ti znaš što trebaš reći – govorio bi mu zapovjednik Nojko kada bi se upućivali prema okupiranom Cavtatu. Kad je naša ekipa pregovarača odlazila prema Cavtatu, na pregovore, nikad nisu mogli sa sigurnošću znati hoće li se vratiti u Grad ili će ih “preusmjeriti” za Morinj. Prisjećamo se, s Mišom Mihočevićem, početaka – Tvoj izbor je bio ostati u Gradu, iako, objektivno, mogao si vanka samo nastaviti sa životom koji si već vodio….

– Činjenica jest, zapravo, da sam se u Grad vratio nekoliko godina prije, nakon desetak vrlo lagodnih ‘vani’, u visokim modnim i mondenim krugovima i kvadratima. I ne kao arbajter, ne iz prisile. Mlad, zdrav, k tome još i “faca”, kako ti kažeš. Može li bolje? – Može! Što ti fali? Fali, jako! Neki veliki nevidljivi dio tebe. Komad jednog potpunijeg i ispunjenijeg sebe što kao stranac nigdje nisi, teško da se (ako ikako i ikada) možeš sasvim integrirati. Stranac si. Nijesi doma!  “Sunce tuđeg neba …” je strašno temeljit zaključak. I tako poznata tema za koju imamo baš lijepu riječ: domotužje. Ja sam dakle živio sasvim dobro, ali me sunce ipak nije grijalo kao ono na Banjama, alegorijski i stvarno. Biti potpun, ispunjen, raspoznavati i razumjeti društvo i njegove silnice je prava vrsta najčešće nesvjesne ljubavi. Neizmjerne. Meni je bilo lako jer sam za ljubavnika imao najljepšeg – naš Grad. Karijera ili ljubav? Imao sam oboje, relativno brzo sam se iskazao kroz Ljetne igre (na kojima sam proveo sva svoja ljeta od 15. godine). Eto kolika je ljubav to bila. Uz još jedan krajnje važan element – svašta mi možeš reći, ali da nisam Hrvat ili, još gore, da me zato mora biti sram, to ne podnosim od malih nogu. Reakcija je trenutačni bijes. Eto zašto nisam iskoristio svoju “facu”  – nisam je se niti sjetio. Prava imovina je u duši, faca je ambalaža. Pobjeći je značilo samo bijeg od sebe, ne od krezubih četnika. Ne samo ostati bez svega, nego i ostati sa nekim vječito unesrećenim vlastitim sobom pod tuđim suncem koje ne grije jednako.

Danas, 30 godina poslije početka rata u Dubrovniku, ti nisi u Gradu, gdje si sada, što radiš, zašto si odselio?

– U Zagrebu sam, u pristojnoj mirovini, povremeno prevodim neke zgodne stvari, nedavno sam završio prijevod jedne zgodne knjige na engleski, napišem nešto za neki strani portal, u posljednje vrijeme baš nešto ne snimam, a ni ova gospođa Korona baš ne da. Najvažnije od svega – gospodar sam svog vremena. Čitam, prevrćem po webu, volim biti sarkastičan na fejsu… tamo igram i briškulu. Dan je kratak, ali nikada naporan, jer nema diktata.

– Zašto sam odselio? Odlično pitanje. 2010 godine Vlahušić me je kao freški gradonačelnik preko noći (doslovno!) izbacio iz teatra (Marina Držića, op.ur.), ostavio na ulici, o čemu sam saznao na nekom lokalnom portalu sutradan. Sad sigurno misliš da se ljutim? Dapače! Zahvaljujem mu za sto života jer me je izbavio upravo takvog grada kojemu je on takav gradonačelnik od prijestolja. I kazališta, ovo moram reći, kojemu je prva predstava nakon mog dekapitiranja – valjda taj neki potrebni zaokret u repertoaru – bio fantastični komad ‘Orkestar’ smješten u neku bosansku ful turbo kafanu… Flika je pjevao ‘I tebe sam sit kafano..’ – na pozornici našega TEATRA, molim vas! Najgore svetogrđe koje je Bonda doživio od 1862. do današnjeg dana. Pa sam otišao u Zagreb, i, jer sam faca, vrlo brzo dobio veliku ulogu u jednom filmu, pa u nekim reklamama itd. Hvala opet! Pokušavao sam nešto uraditi i u Gradu, naravno. Na primjer, s prijateljima smo skupili oko 2 milijuna kuna u Engleskoj da bismo nakon pustih godina na Igre vratili operu – koju su skinuli već slijedeće sezone, i to ne jer je bila loša. Usrani ego, usrani hrvatski jal. Đilozija se aktivno manifestira kroz zloću i podlost. Imao sam ih nažalost priliku iskusiti i nakon Vlahušića. Čiji je jedan djelatnik za nešto sa svom zluradošću zaključio kako sam ja ljut i uvrijeđen, jer više nisam prva kulturna faca Grada. Koju su kao takvu “znogirali”. Problem nije u mojoj uvrijeđenosti, nego u očajnoj činjenici da nakon mene nema neke druge prve face.

Iza Tebe je respektabilni ratni put… bio si pregovarač, bio si prevoditelj, kontakt sa stranim izaslanicima u Gradu… Kada je međunarodnoj zajednici postalo jasno što se događa u Hrvatskoj, da nije riječ o građanskom ratu, već agresiji jedne zemlje na drugu? Je li ti bilo teško sačuvati živce i emocije, ostati pribranim u pregovorima s jugosoldateskom? Što je bilo najzahtjevnije?

– Zahtjevnih zadaća i zahtjevnih trenutaka bilo je svakako na pretek. Prevođenje nije bio problem, dapače, pa ću se tebi pohvaliti da sam izbacio nekoliko ‘njihovih’ jer sam ih ispravljao i tražio da prevode točno, pa neke više nisam nikada vidio na tim sastancima. Na legendarnom sastanku na fregati ‘Avenger’ srpski prevoditelj je nešto dobro fulao, inzistirao sam na ispravku, on se, logično, totalno pogubio, pa je jedan od njihovih dženerala draža zamolio mene da ja prevodim i za njih. Posao časnika za vezu pak, često traži snalaženje u zapetljanoj situaciji na licu mjesta. Moj dragi zapovjednik Nojko me je uvijek ispraćao sa ‘ti znaš što ćeš govorit’, od čega mi se je ponekad  doslovno vrtilo u glavi, od napora i svijesti o odgovornosti, da nešto ne zafrknem. Rat je, nije kazališna predstava.

Pregovori su skoro do priznanja RH bili ultimativni testovi za živce, pojačani vanjskim faktorima kao spaljene kuće u Konavlima, iscijeđenim licima i očima punim nade naših ljudi kad bi im uopće dopustili biti na rivi u Cavtatu kad smo mi dolazili, eventualno i kad smo odlazili.  Emocije si morao spremit u špag dok osjećaš kako ćeš eksplodirat, samokontrola na najjače. Ne iz straha, kad si bijesan nije te strah, nego iz svijesti da moraš biti kontroliran da bi se eventualno polučio nekakav rezultat. Onih prvih par mjeseci dok su bili u naletu, nezaustavljivi i nepokorljivi, znalo je biti baš ‘testno’ – uz objektivnu mogućnost da toga dana umjesto doma završiš u Morinju.

Što je tvoje najtraumatičnije iskustvo u ratu?

– Sveukupno u svojoj srži, sve je ogromna trauma, ono, level pro. Strašna škola života u kojoj se, međutim, može naučiti jako puno i o empatiji i ljubavi prema drugima. Rat je borba za život, smrt je ugrađena u osnovnim postavkama. Smrt je lelujala zrakom kad nas je onaj psihopat kapetan Milan Zec htio pobiti u Čilipima kraj aerodromske piste, čiji su gornji rub ukrašavali bradati krezubci sretni, ne samo zbog toga što će biti mesa – klat ćemo Hrvate, nego i zato jer su toga dana valjda prvi put u životu vidjeli kako izgleda kupaona sa bojlerom. Prvi susret sa mogućom vlastitom smrti svakako ne spada u empatična iskustva. Sve drugo što sam od njih doživio, spadalo bi uglavnom u “rok službe”. Ja sam po svemu neki anti – Rambo tip koji je sebe iznenadio kad je shvatio, već u prvim danima širenja srpske kulture, da ga četnika uopće nije strah. Jer sam iz prije navedenih razloga, bio bijesan. Pa su nas tako jednog oblačnog dana ponešto ozubljenije uniformirane osobe ipak odvele u zbjeg u Hotel Epidaurus. A tamo u nekom velikom hodniku, ili spremištu za opremu od plaže bile su naše none, tetke, Konavoke u nošnjama, poredane kao trupci jedna do druge na ljetnim ležaljkama… izletio sam vani, i plakao, i plakao. “Oni” su sigurno likovali nad ustašom koji plače. Nitko nije pucao, ali sam ja bio pogođen u srce.

Kako si doživio nedavni odlazak predstavnika dubrovačke i konavoske vlasti u Morinj, a kako postavljanje spomen ploče Milanu Milišiću u njegovoj Župskoj ulici?

– Taj posjet Morinju i ima smisla kao spomen i mala pažnja, možda i kao neka sitna nada da bi tamo moglo zaživjeti i istinito povjesno sjećanje. Trebamo pričekati još koju generaciju, pa vidjeti. Spomen ploča mom prijatelju Milišiću je, po Srbe, najgori spomenik srpskog fašizma.

Sve su agresivnije vijesti iz susjedstva – Crna gora i bazen nazvan po jednome od zlikovaca iz Morinja, Dodik hoće odvojit Republiku srpsku, u Trebinju Srbija gradi aerodrom s BiH…. kamo sve to vodi i postoje li odgovori iz Hrvatske na to?

– Imam dojam kao i pri popisu stanovnika iz ’91, kad se činilo da je Srba u Hrvatskoj barem 40 %, koliko su bili glasni, pa mi se čini da je tako danas u Crnoj Gori, da je u opasnosti kao i mi onda. Ja im ne vidim izlaza, niti ako se sjete da su devedesetih bili braća, ni ako na to zaborave. Srpska zaluđenost njihovom nebeskošću genske je prirode koja može prekinuti tu sekvencu kad se jednom ispuni Kremansko proročanstvo, što se nažalost ne može dogoditi bez oružja i svega što uz to ide. Oni su puno više sami nego im se čini i u tome stalno napreduju. Jer skoro svaki dan imaju za javnost nešto što u svojoj biti služi održavanju na vlasti, svih njih, uključivo i tog zadriglog seljačinu iz Banja Luke. Srpski svet, dok major velikosrpskih nebeskih oružanih odreda ima 400 eura plaće, a oni grade aerodrom u drugoj državi. Pitanje je i što radi ta druga država? Hrvatska može najviše napraviti ako se riješi kriminala, korupcije i inih domaćih pojava, kako bi postala članica EU i NATO-a koju se poštuje, a ne drži za teritorij nastanjen siromašnim Balkancima, njima potreban iz njihovih političkih i drugih interesa, kao recimo zbog besplatne educirane radne snage. Floskula, da, ali tko želi pomoći lopovu?

Kad pogledaš unazad, što vidiš kao najveću propuštenu priliku Hrvatske? Obzirom na današnje stanje….

– Nema najveće propuštene prilike jer se takva narodu nikada nije niti ponudila. Ukidanje Zakona o porijeklu imovine 1990. godine bilo je zadnji, a ne prvi čavao. 

Jesi li možda ostao u kontaktu s ljudima, stranim izaslanicima, prijateljima Hrvatske u ratnom vremenu.

– Ne baš nešto previše, poneki ‘Sretan Božić’ uglavnom, nekih više nema među nama, kao u svemu, vrijeme nas mijenja, prilike udaljavaju. A i sam rat, kao faktor naših poznanstava i prijateljstava, blijedi u aktivnom sjećanju.

Jesi li ikada ispričao ili otkrio sve ono što si vidio ili čuo tijekom ratnog vremena u Dubrovniku, tijekom pregovora? I došao u “napast” da možda napišeš knjigu. Kad bi je pisao, kojega bi žanra bila?

– Haha, da bih otkrio baš sve, trebao bi neki opsežni format. Pričam prijateljima kad me nešto podsjeti, bez zadrške, bezopasno je odavna. Što se tiče knjige, imam nekoliko osoba u najbližem krugu koji me natjeravaju na pisanje. Jedan bi čak sponzorirao daktilografa. Valjda je vrijedan, taj doživljaj jednog rata iz tog slabo poznatog, ne-borbenog kuta. Možda sam na neki način i dužan ostaviti trag. Razmišljam, tu i tamo. Trebao bih manje uživati u ovoj mirovinskoj slobodi, čini mi se. Možda. I započeti onog glasovitog “jednog dana”. Beletristika, fiction, što ti misliš?

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA