Primorka Jagoda Konjuh vještinu penganja jaja savlada je već kao dijete, uz babu u kominu. “Imala sam veliku volju i želju što prije savladati taj posao, po babinom mišljenju bila sam potencijal, ali moram priznat da u tim uvjetima to nije bilo baš lako”, priznaje. Ističe da danas nema problema s nabavom kvalitetnih jaja jer obitelji drži kokoši, kao ni s nabavom voska jer se njen najmlađi sin bavi pčelarstvom. Osim s procesom penganja upoznala nas je i s primorskim običajima vezanima uz Veliki tjedan, koji kriju i jednu zanimljivost. Naime, u Primorju nije bio običaj nositi hranu na blagoslov, nego se u crkvi uzimala bočica blagoslovljene vode, koju su potom pili svi članovi obitelji.
Jagoda Konjuh rođena je u Čepikućima u Dubrovačkom primorju, 1962. godine, u obitelji Pera Brbore i Marije rođene Grošeta. Nakon školovanja u Dubrovniku, udala se za Iva Konjuha iz Dola gdje i živi od 1981. godine. Četrdeset godina, do odlaska u mirovinu u kolovozu 2020., radila je kao službenica u Zavodu za obnovu Dubrovnika. Vještinu penganja jaja, po starinski, naučila je uz babu.
“Baba bi u kominu na popretu naložila oganj da se učini žerava. Onda bi u jednu staru, širu, a pliću teću, na dno stavila malo pepela kao izolaciju i na to žeravu na koju bi naslonila jednu veću ožicu od juhe u koju bi stavila vosak. Mene bi sjela na pižuo, stavila mi na koljena jednu staru vreću, da se ne opečem, i na to teću sa žeravom i voskom koji se već ugrijao i dala mi prut od loze u koji je zabodena glavičasta iglica – batjačica. Imala sam veliku volju i želju što prije savladati taj posao, po babinom mišljenju bila sam potencijal, ali moram priznat da u tim uvjetima to nije bilo baš lako. Dakle, vruće mi je nogama od ognja koji gori, vruće mi je na koljenima od teće koja je puna žerave, oblijevaju me suze jer dim koji proizvodi vosak prilikom otapanja jako iritira oči, desna ruka mora biti stabilna i brza u penganju raznih šara, a lijeva mora biti spretna i oprezna da se jaje ne slomi i da se brzo okreće kako bi se cijela površina napengala. Već prvi put, a bilo je to 1970. g. kad i bilo mi je osam godina, bili smo zadovoljni s rezultatima, baba i ja, a i svi ostali. Da bi imala što više ideja što napengat, gledala sam susjedu Maru Brbora rođ. Miletić, a ona mi je i dodatno sve objašnjavala”, kazala nam je Konjuh te dodala da je danas ovaj posao puno lakši i napredniji jer se za izvor topline koriste razna kuhala.
“To mogu biti kuhala na struju ili plin, a najpraktičnije se pokazalo malo prijenosno plinsko kuhalo na koje se stavi posudica, na primjer od prazne paštete i napuni se voskom koji se toplinom plina topi, može se regulirat jačina, može se stat kad te volja, a možeš pengat do zavazda” .
Za one koji nisu upoznati, možete li nam opisati način, odnosno tehniku penganja jaja?
“U lijevoj ruci drži se sirovo jaje, a s desnom rukom drška s glavičastom iglicom koja se zamoči u rastopljeni vrući vosak i prinese na jaje i povlači deblje i tanje znakove, tako da se za svaki znak vješto zamoči u vrući vosak. To se radi velikom brzinom da se ne ohladi vosak na iglici i poslije niza poteza oblikuje se zamišljeni ukras. Točno vrijeme za napengat jedno jaje je teško procijenit, jer to ovisi o spretnosti pengačice, penga li se batjačicom ili penicom i naravno kako i koliko ćemo napengat-ukrasit jaje. Kad se penga batjačicom, što je meni draže jer su i motivi i izgled jaja starinski, treba između 150 i 200 poteza rukom. Za svaku crticu, točkicu ili šaru treba umočiti iglicu u vrući vosak i brzo učiniti pengu na jaju. Po mojoj procjeni za jedno jaje potrebno je između pet i deset minuta. Nakon što smo napengali jaje, stavljamo ih u hladnu boju pripravljenu od prokuhanog broća, biljke koja pušta crvenu boju i kuhamo ih do vrenja, pa i malo duže. Tada ih vadimo žlicom jedno po jedno i brišemo pamučnom krpom da bi uklonili komadiće voska, na mjestima gdje je bio vosak-šara ostaje bijelo i na kraju ih namažemo krpicom namočenom u ulje da bi dobili malo sjaja”, pojasnila nam je Konjuh te dodala da se umjesto broća, mogu koristiti i tvorničke boje koje se prokuhaju i onda se u njima bojaju jaja”, pojasnila nam je Konjuh.
Koliko sam upoznata, najvažnije je imati kvalitetna jaja i vosak. Otkud nabavljate jaja i vosak i imate li pri tome problema?
“Što se tiče potrebnih sirovina, dakle jaja i voska, ja tu nemam problema. Imamo domaće kokoši koje se šeću slobodno po prirodi, pa su jaja tvrđa i puna kalcija, tako da lijepo primaju boju. Za vosak se isto ne moram brinut jer se moj najmlađi sin u slobodno vrijeme bavi pčelama, pa imamo i med i vosak.”
Konjuh ističe da su karakteristike primorskih penganih jaja pored ukrasa – šara u obliku rozeta, suza, srca, grančica i cvijeća i razne napisane poruke, koje su najčešće tematske; Ovo jaje na put pošlo, sretan Uskrs kome došlo, Sretan Uskrs želim svima, koliko vas ođe ima, Sretan Uskrs svima u kući, pomogo vas Svemogući, šaljive; Ovo jaje našarano fino da se pije rakija i vino, Ovo jaje malo vrijedi ti ga stuci pa pojedi, Ovo jaje fina šara namijenjeno za bećara, ljubavne; Ovo ću ti jaje dati da ti srce manje pati, Srce moje preklopilo tvoje pa zajedno u ljubavi stoje, Ovo jaje znak ti budi da te moje srce ljubi, rugalice; Kaže dragi da me ostavio pitajte ga kuda me nosio, Misli dragi da ja njega volim jer ja s njime veselo govorim, utješne: Nek sve tvoje tužne dane razveseli ovo jaje, Ovo jaje i cvijet bijeli da nam Uskrs razveseli.
Osim penganja jaja u Primorju je bio običaj darivati ih, a prvenstveno su ih darivale mlade djevojke mladićima koji su im se sviđali.
“To darivanje se obavljalo kriomice, najčešće u linđu koji bi se igrao na Uskrs izapodne, nakon pauze od 40 dana radi korizme. Darivanje jaja uključivalo je svakako najužu rodbinu, prijatelje, goste koji bi se zatekli za Uskrs u kući, napose djecu koja su bila posebno radosna i onda bi iza objeda nastavili razne igre s jajima, te redovito župnika i učitelja. Postojao je običaj u Primorju da mlada nevjesta vjenčana u protekloj godini za Uskrs svim svatovima daruje po dvanaest jaja. Svatova je po starinski najčešće bilo sedam ili devet i svaki je imao svoju ulogu i ime. Ovdje se misli isključivo na muške svatove (đuveglija, kum, djever, stari svat, barjaktar, buklijaš itd.)”.
Naša sugovornica nas je upoznala i ostalim primorskim običajima vezanima uz Veliki tjedan.
“Na Cvjetnicu se na blagoslov nosi poma i grana masline, a nakon mise, odnosno objeda domaćin obiđe sve baštine i u svaku, ovisno o terenu, stavi pod kamen ili na dolac ili u među, blagoslovljeni križ napravljen od lista pome i list masline da bi urod bio blagoslovljen. Na Veliki četvrtak se obavezno ide u crkvu na pobožnosti Velikog tjedna. Na Veliki petak se također obvezno ide u crkvu. Cijeli dan se ne svira niti pjeva, ne pali se ni radio ni televizija, u crkvu se ide u škuroj robi – kao da je korota. Post je i jede se nemasno jedanput na dan. Na bijelu subotu posti se do glorije – zvonjave zvona koja najavljuju Uskrs i veselo vrijeme, a prije mise lice se pere u kadinu vode s laticama cvijeća”, a otkrila nam je i jednu zanimljivost.
“U Primorju nije bio običaj nosit hranu na blagoslov, nego se u crkvi uzimala bočica blagoslovljene vode. Ta voda se stavi na trpezu i ujutro se pojedinačno svi članovi obitelji koliko ih ima, natašte napiju te blagoslovljene vode i prekrste se.”
Prenosite li vještinu penganja i običaje vezane za Uskrs i na mlađe generacije?
“Ja sam jako sretna što imam veliku obitelj, pored muža imam tri sina, tri nevjeste i šestoro unučadi. Svi volimo tradiciju i poštujemo je. Naravno, ne pretjerujemo u tome, nego vezano za prigodu uvijek vodimo računa da ubacimo i malo starinskoga. Moja najstarija unučica Sara koja ima sedam godina je jako zainteresirana za penganje jaja, pa je ove godine prvi put i samostalno pengala i ide joj od ruke”.
Kako ćete vi i vaša obitelj ove godine proslaviti Uskrs?
“Nažalost, ova situacija s covidom i lani, pa evo i ove godine nas je poremetila u svemu, nema druženja, posjeta i ostaloga što je u nas bilo jako prisutno, ali treba izdržat. Nas je u kući ukupno 14 i kršimo mjere svakodnevno, pa nam nije dosadno i prazno. Mi ćemo, koroni usprkos, proslaviti Uskrs u zdravlju i veselju i uz punu trpezu”.
