Ivana Grkeš po drugi put je izabrana za predsjednicu Matice Hrvatske Dubrovnik. Taj posao kao i mnoge druge dosad radi s puno strasti i angažmana. Zaljubljenica u književnost, diplomirala je komparativnu književnost i francuski na Filozofskom u Zagrebu pa onda i diplomski studij Mediji i kultura društva u Dubrovniku. Prije dva tjedna predstavila nam je vrijednu knjigu Srđana Žitkovića Svi smo mi dio sna, koju je posljednjih pet godina uređivala.
Što za tebe znači obrazovanje?
Obrazovanje, odnosno učenje je kontinuiran proces u mojem životu od kojeg očekujem da me izaziva, oblikuje i mijenja moju percepciju vanjskog i unutarnjeg svijeta. Nije uvijek ugodno, no naposljetku donosi darove.
A što književnost?
Književnost mi je dom. Od prvog trenutka kad sam samosvjesno i samostalno odabrala knjigu kao hobi, kao prostor za provođenje vremena, književnost je neodvojivi dio mene. Evo brišem već 10. rečenicu, jer doista ne mogu opisati osjećaj da bi za moj život bilo dovoljno: prostorija prepuna knjiga, fotelja, kava i prozor koji gleda na stvarni svijet. Ja bih mu se pridružila samo u prijekoj potrebi.
Što si sve dosada radila?
Stvarno svašta. Ponosna sam na činjenicu da nisam nikada mogla biti besposlena, iako mi se danas to zna obiti o glavu. Dugi niz godina radila sam na pripremi i provedbi EU projekata, kao vodička, prevoditeljica, lektorica, copywriter, radila sam u knjižari, u Dubrovačkom simfonijskom orkestru. Danas radim kao asistentica na Sveučilištu u Dubrovniku, surađujem s Dubrovačkom razvojnom agencijom, predsjednica sam Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku i još tu i tamo odradim pokoju suradnju s drugim kolegicama i kolegama iz Grada.
Je li PR lakši od posla urednika?
Svaki ima svoje izazove. Urednički posao je često borba s vremenom i odgovornošću prema autoru, publici i budžetu. Vrijeme koje sam provela u PR-u bilo je prekrasno jer sam radila u kulturi. No, PR uvijek radi, situacije se jednostavno događaju i uvijek treba biti spreman reagirati, dok se nadaš da sve ide prema planu. A trenutno, kroz Maticu, imam oba zadatka.
Na početku mandata na čelu dubrovačke Matice istaknula si kako želiš uključiti što više ljudi u rad. S knjigom Svi smo mi dio sna Srđana Žitkovića to si i uspjela. Je li to cilj zadovoljen ili imaš još planova?
To je divan početak, ali samo početak. Matica u Dubrovniku nevjerojatan je izvor inspiracije, posebno kad imaš ljude oko sebe koji su spremni raditi, stvarati i razvijati. Naš Ogranak to zaista ima. Imamo još puno planova, na njima aktivno radimo, a posebno na organizaciji i osmišljavanju idućeg Grada od riječi.
Svi smo mi dio sna mi je, doduše, najdraži projekt koji sam dosad odradila. Mukotrpan ponekad, ali je promocija pokazala koliko je vrijedilo truda.
Život u Gradu – prednosti i mane?
Mana je skučenost – ponekad fizička, a ponekad i mentalna. Teško je pronaći ljude koji te podignu, podrže i ne rade stvari isključivo zbog materijalnog i sebičnog interesa.
Prednost je što nas ovaj Grad uči ljepoti, kulturi i baštini, a da ne mora ništa učiniti. Pružio mi je sve što imam. Uvijek mi otkrije neke nove bisere i otvori nova vrata. Zbog toga ga nikad ne bih napustila.
Zagorka?
Majka moje duše. Oduvijek i zauvijek.
Francuski?
Najljepši stihovi koje znam napisani su na francuskom. Dječji razlog zbog kojeg sam upisala taj studij je da mogu pročitati Madame Bovary u izvorniku. Stvarno se isplatilo!
Knjiga koju si posljednju pročitala?
Ured za rasvjetljavanje sudbina od Gaëlle Nohant. Imam neku opsesiju romanima koji su tematski vezani uz Drugi svjetski rat.
Najdraži film?
Nisam filmofil, ne znam imenovati valjda pet glumaca i glumica, posebno ne novih. Ali film koji mogu uvijek gledati je Izgubljeni u prijevodu.
Glazba je za tebe?
Ponekad bijeg, ponekad otpor.
Što slušaš?
Ovisi o danu. Al više manje se sve svede na Urbana, Rundeka, novi val i ponešto punka.
Kad bi mogla izabrati tri, četiri stvari koje bi u životu promijenila, što bi to bilo?
Neke bih stvari završila ranije, a neke druge započela ranije. Provodila bih više vremena sa svojima, jer mi sada često to nedostaje, a svi smo u svojem poslu. Ranije bih osvijestila da trebam nekada stati i udahnuti (mislim, još sam u procesu tog osvješćivanja).
Kad bi ti postala gradonačelnica, što bi prvo napravila?
Stres mi je na samu pomisao da mi je to posao. Dosta teško pitanje. Uvela bih jednom tjedno dan s građanima, da se iz prve ruke mogu doznati stvarni problemi na terenu, jer to je primarni posao gradske uprave. Okružila bih se s ekspertima u svim područjima koja su bitna da podignemo kvalitetu svakodnevice, da nam prestane biti važno je li sezona ili nije.
Što za tebe znači obitelj?
Potpuni mir. Jedino mi mama i tata dan danas mogu učiniti da se ne brinem. A i zaručnik polako poprima taj umirujući učinak.
Prijatelji?
Imam dvije obitelji. Onu u kojoj sam se rodila i gromovsku koju sam si stvorila. Moji prijatelji su moje ogledalo i oslonac. Znaju da moj život bez njih ne bi imao oblik.
Gdje bi najradije otputovala i zašto?
U Saint-Jean-Pied-de-Port. Jer me Camino stalno zove, a ja jedva čekam da se opet odazovem.
Najdraže godišnje doba?
Proljeće. Samo bih voljela da duže traje.
