Ovoga tjedna u našoj rubrici “Od A do Ž” ugostili smo svestranu i zaigranu kreativku Dešu Ficović Kosović. Knjižničarka, vodičica koja osmislila turu na kojoj se turisti igraju, jedna od osnivačica Gradskih uličnih igara, ovoga je tjedna imenovana i prvom kneginjom Republike Porporele. A koje smo sve teme “pretresli” pročitajte u nastavku.
Dijete ste Grada, kakve vas emocije danas vežu za Grad i postoji li još uvijek Grad vašeg djetinjstva?
– Pa mogu reći da me cijela paleta emocija veže za grad, teško je izdvojit neke specifične… Tu sam rođena, tu živim i radim, svaki dan sam u gradu nikad nisam živjela negdje drugdje, a vjerojatno ni neću. Svaki kutak grada me veže za neki događaj ili za neke ljude tako da je u biti hrpa svakakvih emocija u pitanju.
Sve generacije koje ja poznam vežu lijepe uspomene za djetinjstvo u gradu, e sada da li postoji takav Grad kakvoga se sjećamo iz tog razdoblja? Grad se definitivno promijenio i to je normalno, mora se mijenjati, sviđalo se to nama ili ne. Grad iz mog ili našeg djetinjstva i dalje postoji, ako ga tražite, ako ga želite naći, naći ćete ga…Još su tu isti ti naši kantuni, skalini i stijene, ali znamo da grad ne čini samo to, čine ga i ljudi, a izgleda da se ekipa malo razbježala u zadnje…
Začetnica ste gradskih uličnih Igara – čemu su vas one u ovih nekoliko godina naučile?
– Pa eto upravo su Gradske ulične igra proizašle iz te nekakve potrage za djetinjstvom i za gradom kakav je onda bio, tako da ga svake dvije godine u zimskim mjesecima koristimo kako smo ga nekad koristili – za igru i druženje. Ono što sam naučila kroz igre? Uff…puno toga…
Prvo da nije lako bit ni sudac ni organizator, uvijek si nekome nešto kriv…A nije se rodio tko je svima udovoljio…
Da uzmete od bilo gdje na svijetu 400 ljudi bit će svakakvih i ljudi i situacija i jednostavno ne postoji idealan scenarij, pa sam naučila da ga ne treba ni tražit…Ne može se bez ljudi…. Primijetila sam da se ljudi ne mijenjaju vele, ovi odrasli ljudi, vraćeni u djetinjstvo, se nisu puno promijenili… Oni koji su kao djeca bili borbeni, kompetitivni i dalje su takvi, oni koji su bili fer i dalje su fer…I tako je sve kako treba bit…
Naučila sam da su energija i ludilo zarazni..Isto ko smijeh…
Naučila sam i da ne poznaš ljude koliko misliš dok se nisi igrao s njima…I da je svako prijateljstvo klimavo…Da se loše priče šire brže od dobrih…Da je ljudima lakše bit ljut nego zahvalan…Da je ego zeznuta stvar…I svačije mišljenje također…
Toliko ljudi nam pomogne da se sve to dogodi da me veseli to zajedništvo u kojem prijatelji davaju ruke trebalo ne trebalo…Svo to silno vrijeme koje se ulaže i u pripremu i u odvijanje iscrpljuje i emocionalno i fizički, ali još nisam naučila kako malo stat, nego kad sve fine trebaju mi jedno dva mjeseca za doći sebi…
Kad se sve zbroji i oduzme opet ništa nisam naučila, ispraviš stare greške, a već praviš nove, i kad treba opet počet, skontam da pamtim samo sretne dane…valjda sam i ja samo ljud…
Što je za vas i koliko je bitno sudjelovati u životu zajednice?
– Za mene je važan način na koji se sudjeluje u životu zajednice, a mislim da je najbolji način onaj produktivni, kreativni. Kritike i komentari na društvenim mrežama i neke iluzije iz nekih fotelja možda jesu nekad nešto promijenile, ali možemo mi i bolje. Kada bi se ta energija uložila u produktivnost i kreativnost, a manje u prigovaranje, promjena bi bila konkretnija…ako već postoji potreba za promjenom…Ja mislim da sudjelujem u životu zajednice ali nije da mi je to bio cilj, sve mi se dogodilo spontano i samo od sebe, svaka ideja, projekt ili program ili što god, jednostavno je došlo samo od sebe. Kome je zajednica bitna on će i učiniti nešto za nju, ne mora to bit ne znam što, dovoljno je susjedi ponijet spenzu uza skaline.
Kako u današnjem vremenu održat duh Grada živim?
– Pa evo ovako, sudjelovanjem, okupljanjem, druženjem jednostavno življenjem i podržavanjem onih naših građana koji se trude dobrim idejama i projektima za bolje sutra…
Na primjer, igre su zaživjele u našem gradu ali naš primjer već slijede i drugi gradovi i mjesta, tako da mi se čini da su već neko vrijeme izašle iz granica naše zajednice i motivirale i ujedinile i neke druge zajednice…Ispalo je da je to jedan od dobrih načina, jer je oživila prošlost, probudila se nostalgija, ljudi su se probudili, na ulici su zajedno sve generacije, stvaraju se veze među njima, među kvartovima, prenosi se tradicija, priče, običaji, djeca uče, ma svašta nešto da ne nabrajam…
Koji dio grada još uvijek osjećate svojim?
– Nijedan i svaki…nije ništa moje ili nečije, a sve je to naše…Ali Placeta i Roko, Porporela, su eto onaj dio gdje sam provodila najviše vremena i odrastala pa mogu reći da tu malo jače srce tuče
Igrate li se i daje s turistima na Red Ball turi?
– Da, igram, ali ne previše, taman toliko da me veseli taj posao. Kako sam prilično nostalgična ideja je bila da turisti kad dođu Dubrovnik osjete taj nekakav duh vremena koji ja mogu prenijeti i da se i oni ovdje osjete kao doma, ali sam i ja htjela učiti. Zanimalo me kako se ljudi diljem svijeta igraju, njihova pravila, načini, pjesmice…Tako da sada znam kako se igra na lastike u Bugarskoj, Brazilu itd. A ono što sam htjela postić je da ih na njihovom putovanju vratim u vrijeme na mjestu na kojem su to najmanje očekivali… I stvarno ti predmeti i pokreti su okidači za taj vremeplov i njihove reakcije su uvijek emotivne i to mi je genijalno. Vole slušati o anegdotama, povijesti, o sportu, igrama, vole sudjelovat i postat i sami dio te priče. Uvijek im poklonim frnje i lipe da im ostanu za uspomenu iz Dubrovnika.
Prva ste kneginja Republike Porporele – što očekuje puk?
– To ćete morati njih pitat. Ja se nadam da ne očekuju puno. I ta uloga je došla sama od sebe kroz zafrkanciju, a svaki dan smo tamo kupamo se i igramo, ja sam se dugo odupirala tako velikoj odgovornosti, ali pritisak je postajao sve veći i na kraju sam pokleknula…e sad…tražili su, dobili su, pa kakva god očekivanja bila najvjerojatnije ih neću ispuniti..
I je li i prije bilo vrijeme da ženska ruke preuzme vlast?
– Ne znam…valjda sve u svoje vrijeme…
Kao knjižničarka, koju bi knjigu preporučili kao obavezno ljetno štivo?
– Na poslu sam okružena knjigama, obrađujem ih, sto puta mi se neka svidi i promislim kako ću je pročitat, ali to se još nije dogodilo…Evo preporuke za one koji će čitati ovaj tekst Niccolo Ammaniti: Intimni život…Nisam još ali ću…
Zašto je lijepo raditi s djecom?
– Zato što ako su zainteresirani, cijene, uzvraćaju iskrenom emocijom, ne traže dlaku u jajetu, nije im cilj kritizirati…više su prisutni u sadašnjem trenutku…Super mi je što se neka djeca sjećaju nekih ludosti koje smo radili, na radionicama ili igraonicama, bude mi drago da sam dio nečijih uspomena, i meni su se tako urezali neki trenuci iz djetinjstva… Sve to skupa me nekako vraća u neka bezbrižnija vremena.
Lijepo je radit i s djecom i s odraslima sve dok nije nitko prisiljen sudjelovat u nekom programu, radionici, igraonici, turniru čemu god…Stvarno mislim da bi ljudi trebali sudjelovat u onome što im se sviđa, ne pokušavat uporno sve prilagodit sebi i isto tako ne prisiljavat djecu na razna sudjelovanja…Nema tu sreće, ni u vezi igre, ni u vezi sporta, ako se mora…Nema moranja, iz toga proizlaze samo frustracije…Igra kreativnost i slične stvari su samo za veselje i zabavu…
Kako izgleda vaš idealan ljetni dan?
– Prvo da ne moram ništa, da sam bez ikakvih obaveza…Sastavni dio svakog mog ljetnog dana su treseta, dobro društvo i hladno piće, ako je baš baš idealan onda to uključuje da me ide karta… Ponekad se na to nadoda i barka uz ribanje, ako je baš baš idealan onda to uključuje i dobar ulov, malo gradele, pašteta, pomadore, mušule, plutanje, ma svašta nešto…Svakako je najvažnije da se ne mora ništa pa što bude…
FOTO: arhiva, Gradske ulične igre, Dubrovačke knjižnice
