U izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku je objavljena nova knjiga Monike Grdiša- Asić pod naslovom “Prema izvoru znanja. Dubrovački studenti na sveučilištu u Padovi od srednjega vijeka do pada Republike”.
Prikaz knjige “Prema izvoru znanja. Dubrovački studenti na sveučilištu u Padovi od srednjeg vijeka do pada Republike” kojeg potpisuje dr. sc. Relja Seferović.
Lutajući među izložbenim štandovima, posjetitelji suvremenog sajma studentskih stipendija u svakom sveučilišnom gradu mogu neposredno uživati u pregršti lijepih sadržaja. Saznat će pojedinosti o ponuđenim studijskim programima, o uvjetima upisa i popularnosti pojedinih predmeta, o dormitorijima i drugim vrstama smještaja, kao i o novčanoj potpori i o profesionalnoj orijentaciji nakon studija. Mnoštvo je informacija, a jednako ih prate brojni načini kojima su dostupne javnosti, uživo i preko interneta. To je prednost današnjice. No, čovjek iz prošlosti bio je jednako radoznao kao i mi, željan uspjeha i profesionalnog priznanja, željan sigurnog posla i zarade, u potrazi za što povoljnijim uvjetima studiranja i boravka, a uza sve to ponosan na glasovite profesore koji su proslavili pojedina sveučilišta, za čija se sjedišta, gradove, ponekad ne bi ni znalo da nisu toliko privlačili studente.
Cambridge i Oxford bijahu nekoć malena, nevažna trgovišta, Bologna znamenita među hodočasnicima ka zadnjem počivalištu Sv. Dominika, a Padova, rodni grad velikog rimskog povjesničara Tita Livija, učvrstila je svoj prestiž kada je dolaskom mletačke vlasti njezino sveučilište postalo jednim od trajnih simbola moći Republike Svetoga Marka. Padovansko sveučilište ujedno je žarište interesa nove knjige u izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, naslovljene “Prema izvoru znanja. Dubrovački studenti na sveučilištu u Padovi od srednjega vijeka do pada Republike”.
Autorica djela, Monika Grdiša Asić, iskoračila je odvažno, čvrsto i daleko na putu koji su nekoć utrli veliki biografi iz vremena Dubrovačke Republike, od dominikanca Serafina Marije Crijevića do pijarista Francesca Marije Appendinija. Njihove zbirke životopisa dubrovačkih “ljudi od pera i pameti” ističu studentska postignuća budućih državnika, diplomata, liječnika i teologa prvenstveno kao zalog vrline: podrazumijevalo se da studij služi gradnji ličnosti i sazrijevanju, a ne samo stjecanju znanja i njegovoj kasnijoj naplati. Znatno preciznije od toga su suvremene analize napora i postignuća dubrovačkih studenata. Posvećene su pojedinim profesionalnim skupinama, poput radova Nelle Lonza o studentima prava i priloga Jorja Tadića i Rista Jeremića o dubrovačkim liječnicima i studentima medicine, uspoređujući njihova postignuća sa zapadnim uzorima. Gradeći pak svoja tumačenja na zavidnom poznavanju gotovo neiscrpne sekundarne literature i predanom radu s arhivskim rukopisima iz Dubrovnika i tiskanom građom iz Padove, Grdiša Asić uokviruje jasnu i logičnu sliku obrazovanja kao jednog od stupova dubrovačke kulture i politike općenito, i to unutar šireg zapadnoeuropskog (osobito talijanskog) konteksta. Tri temeljna problema kojima je autorica najviše zaokupljena su financiranje studenata, njihova karijera nakon svršetka studija i samo podrijetlo i status (obiteljski i staleški) u dubrovačkom društvu. Dvojak doprinos ovog djela našoj znanstvenoj zajednici čine brojne prikupljene činjenice, pregledno iznesene nakon napornog istraživačkog rada, i nova tumačenja, argumentirano dokazujući kako je sveučilište u srednjem i osobito u ranom novom vijeku poticalo društvenu mobilnost ukidajući tradicionalne staleške razlike između vlastele i pučana i stvarajući mrežu važnih kontakata među nekadašnjim kolegama iz studentskih klupa. Državi poput Dubrovačke Republike, koja je izravno ovisila o međunarodnoj potpori i razumijevanju, takvi su kontakti znali biti neprocjenjivi, ma koliko da je, s druge strane, sa strahom gledala na nužno “izjednačavanje” vlastele i pučana kao studenata.
Knjigu prirodno otvara pregled povijesti Padovanskog sveučilišta od njegova utemeljenja u prvoj polovici 13. stoljeća pa do pola tisućljeća kasnijeg pada Mletačke Republike, kao političke strukture koja mu je dala najjače uporište, ali se i sama legitimirala zahvaljujući tom Sveučilištu. Nijedan mletački podanik nije se mogao nadati dobrom zaposlenju ni odgovarajućoj plaći u državnoj službi bez diplome Sveučilišta Mletačke Republike, a s druge strane je kontinuirani priljev studenata samom gradu Padovi i njegovim stanovnicima jamčio postojan i visok izvor prihoda. Tradicionalno siromaštvo studenata ilustrirano je nizom primjera iz svakodnevice, s pregledom troškova stanarine i visokih naknada, osobito pri polaganju završnih ispita i stjecanju doktorskog naslova, ali najbolje o njemu govori anegdota s nazivom trga u obližnjem Trevisu gdje su se rado okupljali studenti: Siamo sempre senza soldi.
Najbolje rješenje za financijske teškoće bila je državna potpora. Iako se u tom pravcu radilo još od kasnog srednjovjekovlja, tek je sredinom 16. stoljeća u Vijeću umoljenih konačno donesen zakon o stipendiranju dubrovačkih studenata, pri čemu nije bilo dovoljno sredstava za sve zainteresirane. Svojim trudom i uspjesima na studiju mladi su Dubrovčani opravdali taj iznimno važan korak državnih vlasti: zabilježeno je da se više od polovice dubrovačkih studenata vratilo kući s diplomom, a naročito marljivi bili su studenti medicine. Procijenjeno je da je studij u Padovi prosječno trajao pet do sedam godina, pri čemu su bolje prolazili pučani, nesumnjivo jače motivirani nego vlastela. U izboru studija dominiralo je pravo, dok su u društvenoj strukturi dubrovačkih studenata natpolovičnu većinu imali klerici. Autorica je ustanovila i da su se oni klerici koji su umjesto kanonskog prava studirali teologiju isticali po dobi: bili su stariji od ostalih dubrovačkih studenata i kao kanonici ostvarivali su zasebne prihode, ne oviseći neposredno o državnoj stipendiji niti o privatnoj potpori.
Već ovaj mali izbor iz mnoštva dragocjenih podataka poziva na ozbiljnu sociološku analizu. Autorica se uspješno uhvatila ukoštac s tim zadatkom, izabravši prozopografsku metodu i obradivši postignute rezultate dubrovačkih studenata u Padovi po njihovoj dobi, društvenom sloju, stečenim akademskim naslovima i njihovim profesionalnim karijerama po povratku sa studija, uz završni pregled privatnih knjižnica kojima su raspolagali. Na popisu su se našla ukupno 103 imena Dubrovčana od 14. do kraja 18. stoljeća, potvrđenih studenata Sveučilišta u Padovi, stručnjaka koji su tamo odlazili samo na usavršavanje bez stečene diplome i onih kojima se dosad pripisivala veza s Dubrovnikom, a zapravo nisu bili naši sugrađani. Ljudi iz različitih epoha, različitih sklonosti i naravi, razdvojeni katkad i neprirodnim geografskim i političkim granicama (od studenata s područja današnje Hrvatske svi su primorci ulazili u tzv. dalmatinsku naciju, a studenti iz sjeverne Hrvatske i Slavonije u tzv. ugarsku naciju), bili su međusobno čvrsto povezani pripadnošću visokoj akademskoj zajednici.
Ta je svijest o važnosti visoke akademske zajednice uklanjala i druge prepreke. Iako je Dubrovnik stoljećima s pravom zazirao od mletačkih presizanja, upravo je “venecijanska” Padova bila omiljenim odredištem gradskih studenata, zbog tradicije i snage svoje misli. Nekoć uporište aristotelovske filozofije, prkoseći neoplatonskom prodoru renesanse, Padova se vremenom profilirala u visoko administrativno središte, i to kroz sva tri visoka studija još od srednjovjekovnih korijena, teologiju, medicinu i pravo.
Iza svakog uspjeha stoji i rizik. U ranom 15. stoljeću Dubrovčani su odbili prijedlog dominikanca Ivana Stojkovića da se u Gradu utemelji sveučilište, bojeći se poslovičnog studentskog bunta. Bio je to rijedak slučaj kad ih je iznevjerio poslovni njuh. Srećom, današnji naraštaji izbjegli su grešku predaka: Sveučilište u Dubrovniku, na kojem se u sklopu poslijediplomskog studija Povijest stanovništva doktorskim naslovom ovjenčala i autorica ove knjige, danas s povjerenjem gleda na budućnost. Poželimo isto i novim istraživanjima o uspjesima dubrovačkih studenata na europskim sveučilištima”, napisao je u svom osvrtu Relja Seferović.
