Nervira li vas pitanje – kako ti je u tijelu?

Ovo je prvo pitanje koje vam postave na terminu tjelesno orijentirane psihoterapije i meni je već i tijekom edukacije jako išlo na živce.

Išlo mi je na živce, a sad radim kao tjelesno orijentirana psihoterapeutkinja. Zanimljivo. Život nas odvede točno tamo gdje trebamo biti i otpori koje imamo su nam možda signal da je to točno put kojim trebamo ići. Za nekog tko je pun ideja, vizija, uvijek “metar iznad zemlje”, pitanje “ kako ti je u tijelu” bilo je previše ovozemaljsko i pomalo dosadno. Bilo.

Napisala: Maja Vreća, tjelesno orijentirana psihoterapeutkinja

Nijednu viziju, odluku, ideju ne možemo provesti u fizički i materijalni svijet ako ne osjećamo vlastito tijelo i svaku emociju.

Razlog zašto  izbjegavamo kontakt s tijelom je posljedica nelagode koja nam se dogodila odavno.

Različiti su načini izbjegavanja kontakta s tijelom.

Možemo biti skloniji analitičnom načinu razmišljanja i svaku emociju “izmentalizirati”, a  možemo biti stalno u akciji i “ korisni” i premoreni padati u krevet.

Tijelo je poput mape svega što nam se dogodilo u životu, bilo ugodno ili neugodno. Ono pamti sve.

Tijelo ne možemo zavarati. Možemo pokušati, ali će nam kroz određeni period signalizirati nelagodu kroz neko fizičko oboljenje ili duboko nezadovoljstvo.

Primjećujem kroz praksu koliko je ljudima neugodno uopće to pitanje,  pogotovo ako ne znaju što bi odgovorili.

Primjećujem i sve veći broj estetskih zahvata na iznimno lijepim ženama  i pokušaja da popune unutarnju prazninu. Ako se radi o zahvatu za kojeg smo duboko svjesni zašto ga radimo i možda smo već sa stručnom osobom popričali o razlozima, proradili na istom i svjesni smo da određeni zahvat ne rješava do kraja uzrok problema, to može biti u redu. Nažalost, mnoge žene se ne zaustavljaju na jednom ili dva zahvata, jer je unutarnja praznina zov duše da joj se vratimo i povežemo s njom, a to ne možemo kompenzirati ili umiriti nikakvim zahvatom izvana.

U malim sredinama kao što je naša,  gdje je možda važnije kako izgledamo, primjećuje rigidna karatkerna obrana, gdje se osoba iznimno trudi prikriti svoje nesavršenosti: Ispeglana kosa, zategnuto tijelo, besprijekorna vanjština.

Takvo tijelo nema protoka, radosti, jer da bismo došli do osjećaja radosti moramo za početak pokrenuti emocije u tijelu i kroz neugodne emocije  i bol doći do radosti, a to nije lagan put.

Nije lagan, ali plodovi tog puta su neprocjenjivi.

Svaka osoba koja dođe na termin tjelesno orijentirane psihoterapije ima svoju priču. Ne krećemo odmah na rad s tijelom ako osoba nije spremna. Neke osobe nisu dugo spremne. Za nekoga je samo pokretanje jednog dijela tijela i izražavanja emocije pomak i revolucija u odnosu na dosadašnji način funkcioniranja.

Da bismo došli do autentičnog dijela sebe i živjeli svoju istinu potrebno je povezati se sa svojim tijelom.

Doći ćemo do dijela boli, emocija koje nismo isprocesuirali, sresti se s dijelom sebe kojeg smo ignorirali godinama, boraviti neko vrijeme u tuzi, ljutnji, bijesu.

Kad protečemo kroz dijelove koji nam nisu ugodni, dolazimo do dijela sebe koji nas je cijelo vrijeme  čekao.

Dolazimo do istinske radosti, ispunjenja u srcu, mira. Onda nam nisu potrebni nikakvi vanjski faktori, podražaji da bismo se umirili. Iz takvog mjesta možemo živjeti istinsku svrhu, dijeliti svoje talente s drugima, živjeti život kojeg smo došli živjeti.

Iz srca, i mira u srcu.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.