Satiričan osvrt na stanje ceste između Mokošice i Gruža stigao nam je od jednog čitatelja. Kroz niz duhovitih prizora opisuje rupe, česta kopanja i radove nakon kojih se prometnica, kako ističe, ne poboljšava. Iza humora krije se ozbiljna poruka: građani zaslužuju sigurnu cestu, kvalitetnu sanaciju i jasan odgovor na pitanje tko je odgovoran za njezino održavanje.
“Nekad smo se veselili kada bi počeli radovi na cesti. Čovjek bi pomislio: napokon! Netko se sjetio da ceste služe za vožnju, a ne za ispitivanje granica ljudske izdržljivosti.
Danas, međutim, čim se na cesti od Slanoga prema gradu ugledaju strojevi koji nešto kopaju, među stanovništvom se aktivira sustav uzbunjivanja kakav bi i CIA poželjela imati na raspolaganju.
„Vlaho, eno ih!”
„Ma koga, pobogu?”
„One što kote rupe po putu! Zovi dalje!”
„A što ako samo prođu?”
„Ne nadaj se previše. Zovi Mata, neka provjeri ima li još tableta za smirenje.”
U roku od nekoliko minuta vijest je stigla do Mokošice, Sustjepana, Komolca, a vjerojatno i do nekoga tko se upravo nalazi na drugom kraju svijeta, ali ima rodbinu u Dubrovniku. Svi čekaju, osluškuju i mole Zdravomariju. Nakon dvadesetak minuta stiže izvještaj s Brgata:
„Prošli su! Nisu stali!”
Olakšanje. Zagrljaji. Netko je zaplakao.
„Javi Matu da ne treba po drugu kutiju tableta.”
Jer ovdje su ljudi već naučili da radovi na cesti ne znače da će cesta poslije biti bolja. Ponekad samo znače da ćeš neko vrijeme voziti sporije, a poslije toga voziti sporije zauvijek.
Doktor Brajčić ima novi dijagnostički postupak
Dva starija gospara sjede u kafiću.
„Bio sam ti danas do doktora Brajčića.”
„I što ti je rekao? Trebaš li operirati onaj kamenac u žuči?”
„Ma kakva operacija! Kaže doktor da sjednem u auto i napravim tri đira: Gruž – Mokošica, Mokošica – Gruž, pa opet Gruž – Mokošica. Ako mi se kamenac ne pomakne, ne treba ništa dirati. Siguran sam još godinu dana.”
„A ako se pomakne?”
„Onda sam zdrav. Samo mi treba još jedan đir da se vrati na mjesto.”
Prema nepotvrđenim informacijama iz čekaonice, doktor razmatra uvođenje posebnog paketa za zdravstveno osiguranje: deset vožnji preko dubrovačkih rupa, jedanaesta gratis. Za kronične slučajeve preporučuje se mjesečna karta.
Upozorenje: terapija nije prikladna za osobe sa slabom kralježnicom, osjetljivim zubnim plombama i putnike koji su se upravo najeli.
Autoškole uvode novu kategoriju: preživljavanje
Nekad si za polaganje vožnje motora morao naučiti svladavati čunjeve. Danas su čunjevi, čini se, izgubili smisao. Čemu učiti čovjeka da izbjegava plastične prepreke kad ga u stvarnom prometu čekaju prepreke svih veličina, oblika i dubina?
Novi ispit izgleda ovako.
Kandidat dobije kacigu, žuti prsluk, prsluk za spašavanje i slušalicu u uho. Ispitivač mu ozbiljno objasni:
„Kreni polako od autobusnog kolodvora prema Komolcu. Mi te čekamo ovdje.”
„A zašto ne idete sa mnom?”
„Prošli put je kolegi pozlilo. Navodno mu se kamenac pomaknuo. Nećemo riskirati da izgubimo još jednog ispitivača.”
Prije polaska dolazi svećenik, poprska motor blagoslovljenom vodom, a baba Mare baca sol iza kandidata. Za svaki slučaj, kandidat se prekriži, poljubi medaljicu svetog Kristofora i kreće prema Komolcu.
Kad se vrati, svi ga dočekuju s izrazom lica koji ne ostavlja prostora za dodatna pitanja.
„Je li ga itko pitao ima li problema s kičmom?” šapne jedan ispitivač drugome.
Kandidat položi ispit. Ne zato što je pokazao da zna voziti motor, nego zato što se vratio.
Goran Milić, ako čitate ovo…
Nedavno sam u kafiću MaBelle u Mokošici srela Gorana Milića. Pomislila sam: evo ga, sigurno snima reportažu o ljudima koji svakodnevno putuju cestom između Mokošice i Gruža.
Doduše, djelovao je malo blijedo. Čini mi se da je pio cukar i vodu.
Možda se samo priprema za novu emisiju. Možda je došao istražiti kako izgleda svakodnevica ljudi koji žive u gradu s turističkim sloganima, povijesnim zidinama i cestom koja vozačima nudi iskustvo putovanja kakvo se inače plaća u adrenalinskim parkovima.
A možda je i on bio kod doktora Brajčića.
Ako jest, nadam se da mu je preporučio samo jedan đir. Čovjek ima još svijeta za obići.
Motoristi i rodeaši napokon imaju zajednički jezik
Ako se ovom cestom voziš motorom, ne trebaš putovati u Ameriku da bi iskusio rodeo. Dovoljno je upaliti motor u Mokošici i krenuti prema Gružu.
Motor poskakuje, vilice cvile, ruke stišću upravljač kao da od njega ovisi budućnost čovječanstva. Svaka nova rupa donosi neizvjesnost, a svaki pokušaj izbjegavanja jedne može te odvesti ravno prema drugoj.
U glavi ti odzvanja:
„Iiiii-ha!”
Razlika je samo u tome što se rodeo obično završava nakon nekoliko sekundi, dok ova vožnja traje znatno dulje. A bik, koliko god bio nepredvidiv, barem nema asfalt koji bi trebao biti održavan.
Ekološki projekt u Sustjepanu
U Sustjepanu su se mještani, prema lokalnim izvorima koji još nisu službeno potvrđeni, organizirali u smjene.
Nakon posljednje kiše jedna od rupa na cesti prema Ini napunila se vodom. U njoj su se pojavili punoglavci, a potom i mlade žabe.
Ljudi su se sažalili nad njima. Ipak su to živa bića koja nisu kriva što su se rodila na području cestovne infrastrukture.
Organizirali su raspored hranjenja, dežurstva i nadzor vodostaja. Razmatra se i postavljanje male ploče s natpisom „Stanište zaštićene vrste”, kako bi se vozači na vrijeme upozorili da ne ugrožavaju lokalni ekosustav.
Ako se projekt pokaže uspješnim, možda se proširi i na druge dijelove trase. Dubrovnik bi napokon mogao dobiti vlastiti prirodni park, s vidikovcima, žabama i povremenim prolaskom automobila.
Matematička zagonetka u Komolcu
A onda dolazimo do posebne atrakcije: neposredno prije mosta preko Omble, u Komolcu, postavljena su dva prometna znaka za ograničenje brzine, jedan iznad drugoga. Na jednom piše 30, na drugom 40.
I tu počinje prava prometna filozofija.
Vrijedi li gornji znak ili donji? Treba li brojeve zbrojiti pa voziti 70? Oduzeti pa voziti 10? Možda se ograničenja izmjenjuju po parnim i neparnim datumima. Ili jedan znak vrijedi za automobile, a drugi za vozila čiji vozači imaju položen tečaj napredne matematike.
Predlažem da se organizira javna tribina na kojoj će sudjelovati prometni stručnjaci, matematičari, pravnici i jedan lokalni gospar koji će na kraju svega reći:
„Ma pusti, sinko, vozi polako i moli se.”
I možda će upravo on biti najbliže službenom tumačenju.
A sada, bez šale
Sve bi ovo bilo smiješno kada ne bi bilo toliko ozbiljno.
Cesta koja povezuje Mokošicu i Gruž svakodnevna je prometna žila kucavica za velik broj stanovnika. Njome ljudi odlaze na posao, vode djecu u školu, idu liječniku, dostavljaju robu i obavljaju sve one obične životne stvari koje ne bi trebale zahtijevati posebnu pripremu, dozu hrabrosti i naknadno provjeravanje jesu li svi dijelovi automobila još na svom mjestu.
Problem nije samo u tome što se cesta kopa i prekopava. Problem je u dojmu da se nakon zahvata njezino stanje ne poboljšava, nego postaje sve gore. Neravnine, udubljenja i oštećenja otežavaju vožnju, povećavaju rizik za motoriste i vozače automobila, te predstavljaju dodatno opterećenje za vozila i njihove vozače.
Građani imaju pravo znati tko je odgovoran za stanje prometnice, koji su radovi izvedeni, kako je provjerena kvaliteta njihove izvedbe i tko odgovara ako se cesta ubrzo nakon zahvata ponovno nađe u lošem stanju. Potrebni su koordinirani radovi, kvalitetna sanacija i jasno utvrđena odgovornost, a ne beskonačan ciklus kopanja, krpanja i novog propadanja.
Ne tražimo autocestu. Ne tražimo ni da nas se svakog jutra dočeka crveni tepih.
Tražimo cestu po kojoj se može normalno i sigurno voziti.
Jer ako nam je za put od Mokošice do Gruža potrebna vještina motoriste na rodeu, želudac pacijenta kojemu se pomiče kamenac i blagoslov svećenika, onda možda problem ipak nije u vozačima.
Možda je vrijeme da netko napokon popravi cestu.
I to tako da nakon popravka bude bolja nego prije njega.
Do tada, dragi sugrađani, vozite polako, čuvajte kralježnicu i provjerite imate li dovoljno soli u kući.
Nikad ne znate kad će strojevi opet krenuti prema nama”.
FOTO: Ilustracija, Google Maps
