Toni Kukuljica ima tek 25 godina, a 2023. za njega je bila iznimno uspješna. Diplomirao je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a ubrzo dobio i glavnu ulogu i to u predstavi “Dražen” za koju je nagrađen i nagradom Hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Uz glumu, koja mu je profesionalni izbor, sport, glazba i fotografija njegove su strasti i hobiji.
Toni je odrastao u Šipčinama. Zavšio je Turističku gimnaziju u Dubrovniku. Trenutno je slobodni umjetnik, a igra u dvije iste predstave s drugim glumačkim postavama u dva različita grada. Tumači Dražena Petrovića u Šibeniku s ansablom HNK Šibenik, a u Zagrebu uz svoje zagrebačke kolege iz kazališta Trešnja. A kako se odlučio baš za glumu?
-Gluma je bila nešto što je dolazilo i odlazilo iz mog života u valovima no na kraju je ipak ostala presudna u mojoj životnoj odluci pri odabiru karijere. Prvi doticaj s glumom je bio u osnovnoj školi kada sam išao na dramsku grupu pri Kazalištu Marina Držića te potom kasnije u sedmom i osmom razredu osnovne škole pod utjecajem mog najboljeg prijatelja, koji me je nagovorio da se pridružim školskoj dramskoj grupi u osnovnoj školi Ivana Gundulića s kojom smo završili na državnom natjecanju Lidrano. Pretpostavljam da mi je nakon tih iskustava gluma ostala u dobrom sjećanju jer se u srednjoj školi, kada je bilo vrijeme za odlučiti što dalje, gluma činila kao najbolji izbor.
Prvu godinu nakon srednje škole sam zapravo išao na Računarstvo u Dubrovniku, no to je
potrajalo samo dva mjeseca jer sam odmah znao da to jednostavno nije za mene. Glavni
suparnici glumi pri odabiru zanimanja su bili glazba i sport, kojima sam se bavio većinu svog života, no gluma je ipak spoj svega, u njoj se koristi glazba, a fizička sprema i sportska spremnost je također važna. Gluma obuhvaća sve što me zanima i veseli.
Toni je završio preddiplomski studij Glume i medija u Rijeci, te zatim diplomirao pri Akademiji Dramske Umjetnosti u Zagrebu. Kaže kako obje akademije imaju svoje prednosti i mane.
– Rijeka daje neki opširniji program i znanje, dok Zagreb ima svoj malo klasičniji no fokusiraniji program. Rekao bih kako me je Rijeka naučila zanatu, dok me je Zagreb naučio kako i gdje taj zanat upotrebljavati.
Svoju prvu ulogu u profesionalnoj predstavi igrao je u Dubrovniku u predstavi “Skup” pokojnog Ivice Kunčevića. Ali odmah nakon diplome, dobio je i glavnu ulogu u predstavi o košarkaškom velikanu.
-Nakon jedne od audicija za film o Draženu, na kojoj smo igrali košarku, redatelj Paško
Vukasović me je zvao i pitao bi li došao na njegovu audiciju za ulogu Dražena u njegovoj predstavi koju radi u Trešnji. Otišao sam na audiciju i izabrali su me. Poznavanje i igranje košarke, kovrčava kosa su, uz glumačke sposobnosti, vjerojatno također igrale ulogu u odabiru.
Kako ste se pripremali za tu ulogu?
-Pripreme su bile kao i za svaku drugu predstavu, upoznavanje s tekstom i s Draženom, no
neko sam vrijeme morao posvetiti i igranju košarke s kolegama, što je većinom bilo vani na igralištu ili prije probi u kazalištu.
Je li Vam bilo emocionalno i fizički naporno?
-Bilo je, naravno, ne bih rekao naporno, no bilo je izazovno. Svaka uloga ima svoje posebne zahtijeve. U ovom slučaju uranjanje u život i emocije našeg najvećeg košarkaša i također svakodnevno trčanje i skakanje po pozornici. Srećom se bavim sportom cijeli život, tako da je sve prošlo glatko.
Koliko ste puta odigrali predstavu?
-Petnaestak puta do sada, no predstava se nastavlja igrati dalje u Šibeniku kroz prvi i drugi
mjesec, te je nazad u Zagrebu u trećem.
Dražen ima neko posebno mjesto u srcima svih koji su pratiliili prate košarku i sport općenito. Je li Vas dirnula neka reakcija iz publike?
-Svaki put na određenom dijelu predstave u publici krenu suze, većinom starijih ljudi, jer se
radi o jako emotivnom trenutku, pogotovo kada se uzme u obzir cijela priča. Najjače
emocije su ipak bile kada su u prvom redu sjedali Draženova majka Biserka i brat Aleksandar. Njihove emocije, moje emocije i emocije cijele publike su tada bile jedno
iskustvo koje nikada neću zaboraviti.
Kakvo je to općenito bilo iskustvo raditi jednu takvu biografsku predstavu?
-Cijeli proces i rad na predstavi su mi bili odlični, prvenstveno zahvaljujući mojim kolegama
iz Trešnje koji su me prihvatili kao jednog od svojih i bili odlični kolege. Također jako uživam igrati ovu predstavu za djecu jednako kao i za odrasle, jer svaka dobna skupina donosi drugačiju energiju i emocije na predstavu, što onda utječe i na nas koji igramo, te na kraju rezultira jednom odličnom atmosferom u kojoj svi zajedno slavimo Dražena.
Što dalje? Imate li neke planove, nove angažmane?
-Uz Dražena, kojeg igram u Zagrebu i u Šibeniku, također s kolegama s Akademije, igram i predstavu Posljednji Čehov u Hrvatskoj u kazalištu Kerempuh. U planu također imam snimanje dvaju kratkih filmova i nadam se da će doći još koji do kraja godine.
Jesu li Vas možda pozvali na Igre za sljedeću sezonu?
-Za sada me nisu zvali na ovogodišnje Ljetne igre, no bilo bi lijepo jednoga dana napokon
zaigrati na njima.
Diplomski rad, koji ste lani i obranili pisali ste na glume i depresije. Možete li nam malo razložiti zašto baš ta tema?
-Pisao sam o toj temi jer smatram kako se u našoj državi mentalno zdravlje još uvijek shvaća kao taboo tema o kojoj se ne govori, pogotovo u mojoj branši za koju pučanstvo uvijek misli kako se samo zabavlja i opija, bez ijedne brige u glavi, dok u stvarnosti iza toga postoji puno problema, kako pojedinačnih tako i grupnih. Brojke i statistika vezane za depresiju u glumačkome svijetu, alarmantno su zabrinjavajuće.
Mislim da se svaki glumac barem jednom osjećao depresivno povodom zahtijeva svog posla, no ne želim to držati na površnoj razini te ohrabrujem one koje zanima više o toj temi da sami istraže ili barem pročitaju moj diplomski rad za neke osnovne informacije.
Što mislite da je uzrok depresije u kazališnom svijetu i kako mislite da bi se ona učinkovito mogla liječiti ili možda izbjeći?
-Faktora za depresiju kod glumaca je više, od surovog financijskog svijeta, gdje bez stalnog
posla ne znaš što ćeš jesti sljedeći mjesec, do konstantnih odbijanja, pritisaka i audicija, mobinga, loših pedagoga i neiskustva tj. neznanja.
Smatram da jedino informiranjem i edukacijom ljudi u glumačkom svijetu, ali i svih drugih ljudi oko njih, može doći do nekih promjena, jer gluma i glumački posao mogu biti predivno iskustvo, ako se ono izvodi na pravi način.
I za kraj imate li neke hobije?
-Moja glavna zanimacija u slobodno vrijeme, zadnjih godinu dana, je analogna fotografija. U nju me je uveo moj prijatelj David koji je veliki purist kada je riječ o analognom i digitalnom načinu snimanja te sam se preko njega zaljubio u film i kupio svoj prvi fotoaparat na film. Od tada sam skoro svaki dan fotografirao i to je nešto što me jako usrećuje i tjera da ulazim u interakcije s ljudima, budem vani na zraku i šetam što više, što ionako obožavam.
Također se bavim sportom, igram košarku, treniram snagu i vježbam jogu. Još od osnovne škole sviram gitaru. Bez glazbe ne bih mogao živjeti, a skupljam i gramofonske ploče.
Ako Vas zanima kakve Toni fotografije snima, pogledajte ih ovdje.
FOTO: Marko Zbodulja i Toni Kukuljica
