34.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 28 srpnja, 2021
NaslovnicaNaša čeljadLjudi NazbiljMarja Mia Kolendić, arhitektica koja je dobro zapamtila riječi svog profesora o...

Marja Mia Kolendić, arhitektica koja je dobro zapamtila riječi svog profesora o studentima iz Dubrovnika

Kad se “ugugla” ime Marje Mie Kolendić, na ekranu će odmah “iskočiti” brojni tekstovi i galerije fotografija koji tu dubrovačku arhitekticu prikazuju kao modno osviještenu i zanimljivu mladu osobu koja privlači pažnju svojim stilom. To smo o njoj doznali naknadno, jer, našu je pažnju privukla informacija kako je upravo njen arhitektonski ured potpisao rekonstrukciju i obnovu novouređene palače u povijesnoj jezgri, nekadašnjeg doma vlastelinske obitelji Kaboga, a danas Bota Palacea. Bio je to povod da doznamo nešto više o njenom radu i izazovima koje sa sobom donose takvi projekti u zaštićenim povijesnim cjelinama kakav je naš Grad, unutar zidina.

Dakle, povjerena vam je kao arhitektici obnova ex palače Kaboga, danas Bota Palace koja se nalazi na najatraktivnijem mogućem prostoru u Gradu – kantunu Straduna i Široke…. jeste li, prihvaćajući tako osjetljiv posao imali ikakvih dvojbi i treme zbog posla koji vas čeka jer je riječ o UNESCO-voj zaštićenoj povijesnoj jezgri? O čemu ste morali voditi najviše računa, na što paziti?

Ponosna sam i počašćena što je baš našem studiju povjeren osjetljiv posao obnove i rekonstrukcije palače u Širokoj ulici. Rad na Bota Palaceu je bio izrazito zanimljiv i inspirativan i dao nam je neizmjerno iskustvo za buduće projekte. Kod svakog novog projekta, bez iznimke, postoji određena trema; ona je tu da nas motivira, gura naprijed, da nam ne dopusti da se zadovoljimo osrednjim rješenjima tako da je ja objeručke prihvaćam. Na ovoj rekonstrukciji najviše smo pazili na smjernice konzervatorskog odjela te ih dosljedno pratili. Sljedeća po prioritetima su konstruktivna rješenja koja su adekvatna vremenu u kojem živimo, pritom mislim na učvršćenje međukatnih konstrukcija i potpuna sanacija krovišta. Nakon toga slijedi funkcionalna organizacija kuće, a tek na kraju ulazimo u problematiku dizajna i estetike, što mora slijediti i zaokružiti cijelu priču na suvremen način.

Investitori mogu, ali i ne moraju biti svjesni vrijednosti i baštinskog značenja prostora u Gradu, osobito palača, koliko arhitekti mogu utjecati na njihove želje prilikom uređenja i rekonstrukcija takvih nekretnina?

Mi smo imali sreće da su naši investitori ljudi koju poznaju, vole i poštuju baštinu i nju žive i kroz posao. Jako često postoje šumovi u komunikacijskom kanalu između arhitekta i investitora i projekti zbog toga mogu patiti. Dio našeg posla je i edukacija, razgovor i upoznavanje investitora s novim smjernicama i trendovima u arhitekturi i dizajnu. Nije realno očekivati da ljudi kojima to nije posao znaju ono što i mi.

Često se može čuti kako ne postoji nikakva kontrola u rekonstrukcijama interijera kuća unutar zidina, pa se ruše ili stanjuju zidovi čime se narušava statika čitavih blokova kako bi se dobila veća kvadratura, kakva su vaša iskustva i kakvo je vaše mišljenje o tome kao arhitektice?

Moje iskustvo je potpuno suprotno, posebno i zato što smo surađivali s izvođačima koji inače rade na kulturnim dobrima pa to uopće nije dolazilo u pitanje. Moje mišljenje kao arhitektice je da je to skandalozno uzimajući u obzir da smo na posebno trusnom području. Tu može pomoći jedino svijest pojedinca i edukacija.

Dubrovkinja ste, Stonka sa zagrebačkom adresom, imate vlastiti arhitektonski ured – koliko Vas je odrastanje u Gradu “odredilo” u odabiru poziva, koliko vas je senzibiliziralo sa ljepotom koju arhitektura može izazvati kod promatrača?

Rođena sam u Dubrovniku u kojem sam živjela prve godine života nakon čega se moja obitelj seli u Ston na Pelješcu. U grad sam se opet vratila u gimnazijskim danima. Nakon toga sam se preselila u Zagreb gdje i danas živim. Moje najranije djetinjstvo obilježili su bezbrižni dani na Pelješcu, a ranu mladost provodim u Gradu. Dobro ste primijetili da nas okolina senzibilizira iako mi toga nismo niti svjesni dok upijamo svijet oko nas. Sjećam se jednog komentara mog profesora na fakultetu koji mi je kazao kako studenti iz Dubrovnika često imaju poseban osjećaj za prostor što je on objašnjavao tom konstantnom izloženošću jednom od najljepših kompozicijskih i prostornih struktura na svijetu – gradskoj jezgri. Nadam se da ćemo postati svjesniji koliko je okolina u kojoj živimo važna za socijalnu, kulturnu i ekonomsku budućnost generacija koje dolaze pa ćemo sukladno tome raditi na naglašavanju urbanističkog i arhitektonskog uređenja gradova, sela i prirode u kojoj obitavamo.

Što biste istaknuli kao najveći problem i poteškoću u urbanističkom planiranju i izgradnji u Dubrovniku. Na žalost, megalomanija je, čini se, “pojela” arhitekturu kao umjetnički izričaj kojim pojedinci žele ostaviti svoj trag u prostoru.

Građevina u Hrvatskoj ima status “svetinje” pa je, čini se, kod nekih najveća sreća nešto „izbetonirati“, poravnati, posjeći stablo i povećati kvadraturu unutarnjih prostora. Žalosti me što se i dalje ne uzima u obzir ogromna važnost praznine u projektiranju, kako samostalnih objekata tako i cijelih gradova i naselja. Trebaju nam trgovi, parkovi, šetnice i mjesta odmora, a ne maksimalni koeficijent izgrađenosti. Ali tržište nikad ne spava i ono diktira cijeli proces. Druga stvar koja je krucijalna je hortikultura. Premalo se konzultira pejsažne arhitekte, a to je izuzetno bitno za naš eko sistem. Ponudit ću jedan banalan primjer za ilustraciju; u našem podneblju asfaltirana ulica koja nema nijedno stablo ni grm u ljetnim mjesecima doseže temperaturu do +50 stupnjeva, a ista ta ulica s drvoredom smanjuje temperaturu za više od 20 stupnjeva. O onečišćenju zraka i manjku kisika da ne govorimo. Pogled s Lokruma prema Svetom Jakovu, hotelu Argentina i Excelsior ne bi bio tako rajski bez stoljetnih borova i čempresa. Malo drugačiji je pogled sjeverno prema Pločama, gdje svi znamo kakva je situacija. Iznenadila me obnova zidina u Stonu. Danas kada prolazite kroz Ston gdje su uklonjena odrasla stabla čijeg hlada se sjećam još kao djevojčica i koja su desetljećima obogaćivala Ston, imate brisan prostor ostavljen na milost i nemilost ljetnom suncu. Starine i bedemi i opkopi su hvalevrijedni, ali moramo djelovati u ovom vremenu i boriti se protiv današnjeg neprijatelja, a to su klimatske promjene. Kako poetski kaže R. Tagore; onaj koji posadi stablo, znajući da u njegovom hladu nikad neće sjedati, shvatio je svrhu života.  

Što su Vam kao arhitektici najdraži “zadaci”, čime se najviše bavite, čime biste se željeli najviše baviti? Koliko arhitekti u ovom vremenu kakvo jest, mogu odbijati investitore s čijim se idejama i projektima ne slažu, koliko su, naime, prisiljeni podilaziti im?

Kada krenu dogovori s potencijalnim klijentima, prvo pokušavamo procijeniti na koji način oni funkcioniraju, rade, kojom energijom zrače te da li je to nama prihvatljivo i blisko i možemo li se vidjeti u tom projektu. Odbijamo one projekte koji su nam upitni na bilo koji način: financijski, moralno ili društveno. Kao i svako partnerstvo, suradnja s klijentima je određeni kompromis. Ne volim kad nam ljudi dođu s unaprijed zacrtanim idejama i primjerima kako bi nešto trebalo izgledati i nisu skloni drugačijim opcijama. To ograničava mogućnosti i širinu koju nekad ne mogu percipirati. Naravno da uvijek uvažavamo želje investitora i ono što oni žele dobiti od projekta. Što se tiče najdražih projekata, jasno da imam favorite, ali to često koincidira baš s aktualnim zadatkom. Ne patim za prošlim projektima niti bih htjela nešto ponavljati ili ponovo raditi. Svaki novi projekt je novi izazov i traži od nas drugačija promišljanja i dosad nepoznate perspektive.

Članica ste Društva arhitekata Dubrovnik, jeste zadovoljni njihovim aktivnostima kojima se trude educirati i upozoriti na vrijednost prostora u kojemu živimo?

Članica sam DAD-a i jako sam sretna kada vidim kako ono funkcionira. Na tom primjeru se najbolje vidi što mladi, pametni i konstruktivni ljudi te neka nova, ali dobronamjerna energija mogu napraviti u par godina rada.

Je li lakše ili teže imati arhitektonski ured u Zagrebu nego Dubrovniku, jesu li veće mogućnosti u većim gradovima? Razmišljate li uopće o preseljenju u Grad?

U većim gradovima su veće i mogućnosti i šarenilo, a samim tim i slojevitost projekata. Nema umora od ponavljanja istog obrasca rada nego te stalno intrigira novi projekt. Jednom je to caffe bar, drugi put stan, onda hostel pa trgovina…S druge strane, rad u manjem gradu je logistički jednostavniji pa se puno manje vremena izgubi u praznom hodu. Moj suprug i ja s malom bebom radimo i živimo u Zagrebu, gore su nam obitelj, prijatelji i život koji smo stvorili pa povratak trenutno nije u planu, ali nijedna ideja nije loša ideja.

Jeste li, nakon fakulteta i zacijelo entuzijazma zbog kojega čovjek bira svoj budući poziv, morali sa sobom riješiti kakve svoje dvojbe i prilagoditi se tržištu rada, stanju u branši, odustati od nekih ideala koje svi imamo dok ne zagazimo u “realni svijet”?

Golema je razlika u poimanju svog budućeg zanimanja dok studiraš i jednom kad to studiranje završi i kročiš u stvarni svijet. Nastupa automatsko otrježnjenje. Mladom čovjeku teško padnu razbijene iluzije o sebi kao nekome tko će ostaviti nemjerljiv fizički trag u gradu kada prvih godina uglavnom crtaš raspored keramičkih pločica u kupaonama i projektiraš kuhinje. Ali to je sve dio posla i odrastanja i negdje putem shvatiš da i to može bit svrhovito i ispunjujuće.

Sad sam malo “uguglala” vaše ime i izgleda da ste i veoma modno osviještena česta gošća takvih rubrika… što je za vas moda, koliko ljudi danas imaju hrabrosti “isfurati” neki svoj stil, a ne utopiti se u uniformiranosti….

Moda je za mene jedan ispušni ventil kreativnosti, ali bez odgovornosti. Ništa se posebno neće dogoditi ako pretjeramo u modi, za razliku od arhitekture gdje posljedice mogu biti kobne. Moda me opušta, veseli, obožavam nove kolekcije omiljenih dizajnera, obožavam modne časopise. Moda je nešto što volim od malih nogu čime me zarazila moja majka koja bi mi sama dizajnirala i krojila prekrasne komade odjeće. Ona me generalno zarazila tim duhom lijepog. Sjećam se njenih AD časopisa koje bi svaki mjesec kupila pa bih ih ja kao dijete s veseljem listala.

Ljudi generalno vole biti dio većine, jer se tako osjećaju sigurno i manje ranjivo što je potpuno razumljivo. Neki pojedinci imaju hrabrost i želju biti drugačiji. Kako u modi, tako i u svemu ostalome. Navijam za takve.

Kako prostor u kojemu živimo, u kojemu odrastaju naša djeca utječe na njihov razvoj i duh?

Nemjerljivo! Moramo biti svjesni da nas naša okolina, prostor, kuće, stanovi, interijeri, pejzaži oblikuju bez da smo mi toga svjesni i na to ne možemo utjecati. Upravo zbog toga jako je važno konstantno raditi na unaprjeđenju okoliša i oplemenjivanju ambijenta u kojem obitavamo. Tu ključnu ulogu igraju institucije koje pametno surađuju sa strukom.

Je li i koliko ova pandemija koja nas je pozatvarala u stanove, ukazala možda kakvi stanovi u budućnosti se trebaju graditi i kojim sve ljudskim potrebama prilagoditi?

Nevjerojatno je koliko toga se promijeni u godinu dana. Ovakav način života i rada nismo mogli predvidjeti ni u najluđim snovima. Ali ljudi se prilagode na sve, bilo dobro bilo loše. Sad nam je kristalno jasno da u projektiranju stanova i kuća moramo računati na radne sobe, a još važnije na vanjske prostore: terase, balkone, vrtove.

Marja Mia Kolendić je rođena u Dubrovniku, Osnovnu školu završila je u Stonu, paralelno sa Umjetničkom školom Luke Sorkočevića gdje je svirala klavir. U Dubrovniku je završila gimnaziju i srednju Umjetničku. 2006.upisuje Arhitektonski fakultet u Zagrebu na kojem diplomira 2012. Nakon toga radi u arhitektonskom uredu IVANIŠIN KABASHI ARHITEKTI par godina i odlazi u Njemačku na stručnu praksu. Polaže stručni ispit i s kolegicom Anitom Krmek otvara arhitektonski studio koji radi na raznim projektima među kojima Marja izdvaja obiteljsku vilu u Mandrama na Pagu, interijer i postav muzeja Arheološkog muzeja u Pridvorju u Konavlima u suradnji sa Dunea-om i BLUEMED, kultni caffee bar Kinoteka u Zagrebu, projekt paviljona i izložbu u muzeju suvremene umjetnosti MAXXII u Rimu …

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić