26.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 25 srpnja, 2024
NaslovnicaLifestyleMario Kulušić, profesor kojeg učenici vole: najljepše ih je vidjet kao sretne...

Mario Kulušić, profesor kojeg učenici vole: najljepše ih je vidjet kao sretne i uspješne ljude

Biti profesor i educirati nove naraštaje nije nimalo lak posao, sve ono što jedan profesor izgovori na nastavi mladi upijaju, a svaka riječ ostaje negdje podsvjesno zapisana. Oni na kraju postaju kompletne osobe, a profesor i dalje ostaje u svojoj učionici i čeka neke nove, još neizgrađene osobe. Mario Kulušić je dubrovački profesor koji čeka i ispraća učenike već 20 godina. Jedan je od omiljenih u Turističkoj i ugostiteljskoj školi, a predaje predmet Poznavanja robe i prehrane. Prije nekoliko dana izveo je svoj razred kuhara, ali tužan je jer ih je u zadnje vrijeme viđao jedino on line, a i oproštaj je bio kratak i pod mjerama. To nije njegov stil, njegov stil je biti prijatelj, roditelj i na kraju profesor.

Nakon završenog Kemijsko – tehnološkog fakulteta u Splitu stekao je zvanje diplomiranog inženjera kemijske tehnologije. Zbog situacije u Dubrovniku i poratnog razdoblja u kojem gotovo pa da i nije bilo industrijskih postrojenja koja su funkcionirala i gdje se mogao zaposliti, morao je pristati na bilo kakav posao.

-Nisam se odmah zaposlio u struci već sam četiri mjeseca radio kao zaštitar. Stjecajem okolnosti sam preko majke mog prijatelja saznao da se u Turističkoj i ugostiteljskoj školi traži profesor koji bi predavao predmet Poznavanje robe i prehrana jer je dotadašnji profesor spomenutog predmeta gospodin Antun Perušina bio imenovan za ravnatelja. Dakle 2001. u travnju sam se zaposlio kao profesor Poznavanja robe i prehrane gdje radim i danas.

Već ste 20 godina u obrazovnom sustavu, što se promijenilo?

-Danas je situacija u obrazovanju bitno drugačija od one koju sam susreo kad sam se prije dvadeset godina zaposlio u školi. Učenici su manje motivirani i manje zainteresirani te je potrebno puno više nastavničkog angažmana kako bi se učenici zainteresirali. Situacija je prilično složena jer su učenici na jedan način naviknuti da će im netko drugi napraviti nešto umjesto njih. Sve su manje samostalni, a i nove tehnologije im odvraćaju pozornost od nastave. Prije 20 godina nismo se morali boriti s mobitelima koji djeci uvelike odvraćaju pozornost. Nažalost čini mi se da novu tehnologiju puno više koriste za zabavu nego za učenje.

Dodaje kako se digitalizacija već ‘udomaćila’ u njihovoj školi, no smatra kako on-line nastava ne može nikad u potpunosti zamijeniti rad u razredu i kontakt učenik-nastavnik.

-U početku nije bilo nekog velikog napredovanja, ali ipak se stvari pomalo mijenjaju nabolje. Naša je škola postala Centrom kompetentnosti, dobili smo novac iz Europskih fondova za opremanje škole, također su svi nastavnici dobili računala pa smo u on-line nastavu krenuli opremljeni i mislim da smo krenuli jednim novim putem digitalizacije koja će našim učenicima učiniti nastavu privlačnijom. U nastavi na daljinu smo naučili neke stvari koje ćemo moći koristiti u razredu, dakle to je bilo korisno, mislim da smo se u tome veoma dobro snašli te da će nam to dobro poslužiti u razredu jer ipak mislim da on-line nastava ne može nikad u potpunosti zamijeniti rad u razredu i kontakt učenik-nastavnik. Kontakt učenika i nastavnika je vrlo bitan jer mi nismo uvijek samo oni koji prenosimo znanje, već odgajamo i pomažemo učenicima u njihovom razvoju.

Je li provodite reforme koje se tek polako nameću u Hrvatskoj, a koje su itekako neophodne?

-Iskreno mislim da smo na početku provođenja tih reformi i da je to jedan proces neophodan, ali veoma spor. Prije situacije s korona virusom postojali su mnogi projekti razmjene naših učenika s učenicima iz drugih europskih zemalja. Neke smo uspjeli realizirat, ali je nažalost zbog epidemije sve stalo. To je bilo nešto novo, korisno i za nastavnike i za učenike i baš kad smo krenuli tim novim putem situacija s korona virusom nas je zaustavila.

Biti omiljen nije lako, profesor kaže kako svakog učenika treba znati razumjeti i pomoći mu da postane kompletna osoba. Najsretniji je kada vidi krajnji rezultat.

-Nema tajne, bit je u odnosu i želji da svakoga razumiješ i pomogneš, a najsretniji si kad vidiš da se trud isplatio i da su oni postali ljudi. Često sam se susretao s veoma zahtjevnim razredima, to su razredi gdje je veoma teško radit i održat disciplinu. No s vremenom vidite kako se oni mijenjaju i sazrijevaju te od zahtjevne djece postaju zreli ljudi spremni i traženi na tržištu rada, ovdje posebno mislim na razrede kuhara i konobara. Upravo takve situacije su utjecale na mene da zavolim ovaj posao i posvetim se upravo takvim učenicima.

Kako pristupate učenicima? Ima li razlike među učenicima prije 20 godina i sada, u načinu pristupanja predmetima, u načinu razmišljanja…

-Danas je i socijalna i ekonomska situacija drugačija tako da je potreban i drugačiji pristup. Učenicima pristupam više kao prijatelj i kao roditelj jer mislim da im je potreban i razgovor i razumijevanje. Vrijeme u kojem živimo je teško, a oni su u specifičnom životnom razdoblju gdje traže odgovore na mnoga pitanja te je bitno da uspostavimo odnos povjerenja, da mogu nastavniku povjeriti svoje brige pa tek nakon toga se kreće u odgoj , obrazovanje i zainteresiranost za predmet. Naravno moram istaknut da to nije individualni posao već posao cijelog kolektiva koji uključuje ravnatelja, stručnu službu i ostale kolege. Jako sam zadovoljan jer mi u školi zaista funkcioniramo kao tim, a u centru naše pažnje je uvijek učenik i njegova dobrobit.

Što biste voljeli vidjeti u vašoj školi, nešto što vam nedostaje?

-Naša škola je postala vrlo mala za broj učenika koji svake godine upisujemo. Ono što bi svi mi u školi željeli jest nova škola jer ova u kojoj radimo zaista više ne udovoljava našim potrebama. Kolege se muče kako složit raspored, nedostaje nam razreda. Potreban je veliki trud da bi sve funkcioniralo. Sama zgrada u biti nije koncipirana kao ostale škole. Koliko god se svi trudili jako nam je teško organizirati nastavu. U školi se stalno nešto popravlja i nastoji napraviti što se može, ali je jako teško ulagati u staru i dotrajalu zgradu. Mislim da bi izgradnja nove škole doprinijela poboljšanju nastave koja bi se mogla odvijat u jednoj smjeni, gdje bi možda mogli imat restoran u kojem bi učenici kuhali i posluživali jela te ga na taj način komercijalizirali. Također bi bila olakotna okolnost što bi možda u toj novoj školi postojala školska dvorana te bi se nastava tjelesnog odgoja odvijala u školi, a ne kao do sada, jer naši učenici nastavu tjelesnog odgoja pohađaju u Sportskoj dvorani u suprotnoj smjeni.

Sretnete li ponekada svoje učenike na nekom radnom mjestu za koje su se zapravo i školovali?

-Svakodnevno srećem svoje učenike na radnim mjestima za koja su se školovali. Puno njih radi u poznatim dubrovačkim restoranima. Uvijek se jave i uvijek s ljubavlju govore o školi i o svojim nastavnicima. To je najljepši dio našeg posla, kad vidiš uspješne i zadovoljne mlade ljude, sretan si jer vidiš da je vrijedilo biti uz njih u njihovom razdoblju sazrijevanja.

A što Mario radi kada nije profesor?

-Kad nisam na nastavi često odlazim na ribanje, a ljeti odlazim na Korčulu. Ovih dana mi počinje godišnji odmor te se pripremam za odlazak u Potirnu, mjesto u kojem je živio moj djed koji mi je prenio ljubav prema maslinama, vinovoj lozi i moru.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA