Nedavni požar na Gorici sv. Vlaha, srećom je krenuo prema moru, a ne prema zaštićenoj park šumi Petka, pa je smjerom vjetra i zalaganjem vatrogasaca spriječen veći požar i moguća tragedija usred Dubrovnika.
Koliko je jedan veliki požar zapravo poguban za mediteransku šumu i njene ‘stanovnike’? Nakon nedavnih požara u našoj županiji fotografija vatrogasca koji daje vode kornjači obišla je društvene mreže, a bez sumnje u požarima su mnoge kornjače stradale. Koje su neposredne, a koje dugoročne posljedice za šumski ekosustav, osobito kada je riječ o hrastu crniki, alepskom boru i drugoj karakterističnoj vegetaciji? Pitali smo to Marijanu Miljas Đuračić, magistricu inženjerstva šumarstva, ravnateljicu Javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Dubrovačko-neretvanske županije.
Ona kaže kako su požari predstavljaju najveću prijetnju šumskim ekosustavima, posebice onim zaštićenim, na području Dubrovačko-neretvanske županije. Najveći uzrok požara je čovjek, a danas zbog utjecaja klimatskih promjena, imamo sve češća duga, sušna razdoblja bez padalina ili sa minimalnom količinom padalina, te požare sve većih razmjera, koji osim prirodnih područja i poljoprivrednih površina sve su češće počeli ulaziti dublje u urbane sredine.
Što se nakon požara događa sa šumom i kako izgleda njezin oporavak? Koje se biljne vrste prve pojavljuju, koje se mogu same obnoviti, i koliko desetljeća trebati da se šuma ponovno približi stanju prije požara?
Utjecaj požara na šumske ekosustav i bioraznolikost u šumama je vidljiv odmah. Osim degradiranog šumskog krajobraza, neprivlačnog za sve posjetitelje i turiste, dugoročne posljedice osim na biljni i životinjski svijet, požari ostavljaju na kvalitetu zraka te općenito na klimu budući stvaraju velike količine ugljikovog dioksida, stakleničkog plina koji doprinose negativnim klimatskim promjenama. Osim toga, požari imaju negativan utjecaj na fizička i kemijska svojstva tla na način da se smanjuje količina i sadržaj humusa u zemljištu koje postaje suho, teško i nepropusno za vodu te se često raspucava.
Također, požari značajno narušavaju kvalitetu površinskih i podzemnih voda kroz ispiranje pepela, pojačanu eroziju opožarenog tla te prijenos hranjiva, toksičnih spojeva i sredstava za gašenje u vodotoke.
Šteta u mediteranskoj šumi koja nastaje od požara u smislu gubitka drvne mase predstavlja tek manji dio ukupne štete. Puno veći gubitak nastaje zbog nestalih općekorisnih funkcija šuma koje nam šume osiguravaju u podržavanju života na Zemlji (primjerice proizvode kisik, upijaju ugljikov dioksid, stanište su biljnog i životinjskog svijeta, proizvode hranu, pročišćavaju vodu i zrak, zadržavaju vodu i sprječavaju erozije, stvaraju ugodnu mikroklimu, stvaraju oku ugodne krajobraze i slično).
Često puta, kada izgori neka šuma izgubi se vizura, a samim time degradira se i vizualni identitet nekog naselja.
U šumskom požaru, osim biljnih vrsta vrlo često izgore i pojedine životinje (primjerice gmazovi, ptice, kukci, sisavci), kao i tlo sa sveukupnom bioraznolikošću.
Ovih se dana često spominje kako je alepski bor ‘dežurni krivac’ za širenje požara?
Tlo nakon požara je mrtvo i često je zasoljeno morskom vodom koju koriste protupožarne zračne snage za potrebe gašenja požara. S druge strane, potrebno je što prije reagirati nakon požara, kako bi se spriječila daljnja erozija i spiranje tla, kojeg ionako na kršu ima u dosta manjim količinama. U takvim lošim ekološkim uvjetima, na našim područjima jedino može rasti alepski bor koji osim što je pirofit (prirodno se rasprostire požarom na način da češeri pucaju, sjemenke ispadaju na tlo prekriveno pepelom gdje započinju klijanje), dobro podnosi posolicu i otežane ekološke uvjete u opožarenom šumskom ekosustavu gdje često nakon požara ostaju površine s velikim udjelom kamena i malom količinom tla ili često površine bez prisustva tla te ima ulogu pionirske vrste koja se prva pojavljuje već nakon prvih jesenskih kiša nakon požara.
Međutim, alepski bor je pionirska vrsta koja jedino može prirodno rasti na degradiranom kršu, uključujući i degradirane površine nakon šumskih požara i njegova uloga jest da odradi prvi „pionirski“ posao na opožarenoj površini. Najvažnija uloga alepskog bora je: da svojim korijenjem zadržava tlo; njegovo korijenje štiti tlo od isušivanja (ljeti) i erozija (zimi); odbacuje velike količine iglica koje osim što popunjavaju škrape i gole površine kamenjara čine protokom vremena humus i šumsko tlo. Na taj način alepski bor je kao vrsta ključan za stvaranje povoljnih uvjeta u ekosustavu za rast drugih vrsta (hrasta crnike, hrasta medunca, mirte, planike i sl).
Ophodnja ili životni vijek alepskog bora je 60 godina. Ukoliko se na opožarenim površinama tlo uspije sačuvati od ispiranja, uloga alepskog bora kao pionirske vrste biti će vidljiva nakon 20 godina kada se pod krošnjama alepskog bora spontano počinje pojavljivati klimatogena vegetacija, odnosno šuma hrasta crnika, hrasta medunca i drugih mediteranskih vrsta. Ukoliko je tlo u potpunosti uništeno u šumskom požaru ili ga uopće nema, alepskom boru je često potrebno cijeli životni vijek, tj. 60 godina da odradi svoju pionirsku ulogu. Nažalost, zbog ljudskog nemara i čestih požara na istim površinama, alepski bor nema prilike odraditi svoju pionirsku ulogu na opožarenim površinama.
Što požar znači za životinjski svijet? Koliko životinja strada izravno u požaru, a koliko ih naknadno ugiba zbog gubitka hrane, zaklona i staništa? Koje se životinjske vrste prve vraćaju na opožareno područje, a kojima je potrebno puno više vremena?
Povratak životinja na opožarene površine odvija se postepeno kroz prirodnu obnovu i sukcesiju te ovisi o brzini obnove vegetacije, dostupnosti hrane i skloništa. Insekti i beskralježnjaci prvi se vraćaju jer mnogi preživljavaju pod zemljom ili u dubokim pukotinama stijena, a privlače ih opožarena stabla i nova mineralna bogatstva u tlu. Ptice (npr. sova ušara, sokol, djetlić) i manji sisavci (npr. bjeloprsi jež, puh) se najbrže vraćaju na opožarene površine koje im služe za sakupljanje hrane na otvorenim površinama. Veći sisavci (npr. divlja mačka, ris) izbjegavaju zgarišta u prvim mjesecima zbog potpunog gubitka zaklona i opasnosti od predatora, dok mnoge vrste šišmiša koriste ogoljele šumske prostore i prosjeke nastale požarom kao koridore za let i lov na noćne kukce.
Krupna divljač i predatori vraćaju se posljednji, kada se biljni pokrov u potpunosti obnovi i ponovno ponudi dovoljne količine zaklona te plijena. U požarima najviše stradaju gmazovi (npr. kopnene kornjače, zmije – poskok, crnokrpica, crvenkrpica; gušteri – blavor, krška gušterica . dr.) jer se sporo kreću, no populacije se s vremenom obnavljaju iz okolnih neopožarenih “džepova” ili dubokih kamenih pukotina.
Koje su manje vidljive posljedice požara koje ostaju dugo nakon što se vatra ugasi? Što se događa sa zrakom, tlom, mikroorganizmima, vodom i erozijom te koliko pepeo, ispiranje tla mogu utjecati na okolna područja?
Na području Dubrovačko-neretvanske županije najčešće gore šume alepskog bora. Ono što je vrlo važno naglasiti jest da mi imamo generalno jako puno zapuštenih tj. napuštenih poljoprivrednih površina na kojima je protokom godina izrasla šuma, između ostalog i alepski bor. Iako takve površine izgledaju kao šuma, riječ je o zapuštenim poljoprivrednim privatnim parcelama gdje po svim pravilima protupožarne zaštite i pravilima struka, šuma na tim površinama ne bi smjela biti. Poljoprivredne površine namijenjene su poljoprivredi i najbolja preventiva jest kad bi se na njima sadile poljoprivredne kulture i na taj način iste se održavale.
Nakon što šuma izgori, slijedi njena obnova koja zahtijeva desetljeća, a može trajati i cijelo stoljeće. Prvi korak nakon požara u nekoj šumi jest sanirati opožarenu površinu na način da se uklanjaju ostatci drveća i debla, koje je potrebno usitniti iveranjem ili ukloniti sa opožarene površine. Međutim, ukoliko orografija terena isto ne dopušta isto je moguće složiti sukladno pravilima šumarske struke na način da se uspostavi tzv. šumski red.
Može li se priroda nakon požara potpuno sama obnoviti i kada čovjek zapravo treba intervenirati? Je li uvijek dobro uklanjati izgorjela stabla i čistiti opožareno područje ili takvi zahvati ponekad mogu dodatno otežati prirodnu obnovu i smanjiti bioraznolikost?
U sve toplijem i sušnijem Mediteranu, gdje požari postaju sve učestaliji, obnova šuma nameće se kao nužnost. Mnoge biljne vrste razvile su nevjerojatne prilagodbe – sjemenke koje klijaju tek nakon požara, grmlje koje se regenerira iz korijena i ekosustavi koji se postupno oporavljaju. U pravilu nije potrebno umjetno pošumljavanje alepskog bora, jer se šuma alepskog bora uspješno obnavlja prirodnim putem nakon požara tj. alepski bor osim što je pionirska vrsta, ujedno se i rasprostire požarom.
Pošumljavanje opožarenih površina nije uvijek dobro. Umjetna sadnja alepskog bora koristi se uglavnom na ekstremnim, potpuno opustošenim terenima gdje nema dovoljno tla za druge vrste, kako bi se tlo pripremilo za kasniju autohtonu vegetaciju. Pošumljavanje te nepromišljena sadnja jedne vrste drveća stvara monokulturne biljne zajednice koje mogu narušiti prirodne procese i ekosustav u cijelosti, smanjiti ukupnu bioraznolikost i povećati rizik od novih požara. Činjenica je da prirodna sukcesija često dovodi do raznovrsnijih i stabilnijih ekosustava veće bioraznolikosti nego što to pruža masovno pošumljavanje.
Osobito su osjetljivi šumski ekosustavi unutar zaštićenih područja i područja ekološke mreže Natura 2000, gdje su često prisutna i travnjačka te kamenjarska staništa od ključne važnosti za mnoge vrste, koji zahtijevaju pažljivo planirane mjere. Na takvim lokacijama, masovno pošumljavanje može učiniti više štete nego koristi. Važno je razumjeti da sadnjom stabala na opožarenim površinama zapravo stvaramo parkovne površine, a ne prirodnu šumu. Naime, mi biramo gdje će stabla rasti i kako će izgledati buduća šuma, umjesto da dopustimo prirodi da sama odredi optimalna staništa i dinamiku oporavka. Iako s dobrim namjerama, time često narušavamo prirodne procese i stvaramo umjetne ekosustave koji ne podržavaju autohtone vrste.
