14 C
Dubrovnik
Naslovnica Lifestyle Mama "palčice" Karmen: ona je dar koji uvijek iznova dobivam...

Mama “palčice” Karmen: ona je dar koji uvijek iznova dobivam…

I još jedanput sam se uvjerila da slučajnost ne postoji. Da nam stižu signali. Koje prepoznajemo. Ili ih ne prepoznamo, pa ih otpuhnemo. I opet, iz nekog razloga. Nije slučajno da mi je na ekran ponovno, nekim čudnim prebiranjem po pošti, izletio recept jedne paste koja je čekala godinu dana da bude skuhana. Ana-Marija Bujić je autorica. I kako sam već naučila da ona svoju intimu ne dijeli olako, ponovno je otvorim. I pročitam povijest tog jednogodišnjeg čekanja da taj paket jedne obične paste, tjestenine stigne na jelovnik njihove obitelji. I, iskreno, raspadnem se. Onako nježno, iznutra. Ukratko, kad je Ana-Marijin muž Milan pošao po tu pastu, njih su dvoje bili bračni par u blaženom iščekivanju svoje bebe. A, razlog zbog kojega je ta pasta ostala ležati na njihovom stolu u originalnom pakiranju mjesecima, je prijevremeno rođenje njihovog djeteta. U 26. tjednu trudnoće je bila Ana-Marija. I na svijet je stigla “palčica”, njihova Karmen. A studeni je mjesec u kojemu se široj javnosti skreće pozornost na prijevremene porode. Znak je poslan.

Ana-Marija i njen suprug Milan te cijela obitelj krenula je nakon toga na put borbe da bebica “uhiti korak sa svojim vršnjacima”.

Ana- Marija, kako je i na koji način na vašu osobnost utjecala ta trauma, stres prijevremenog rođenja vaše Karmen?

-Tu je situaciju nemoguće objasniti nekome tko je nije prošao jer je riječ o konstantnom stresu tijekom dugog perioda. Kad netko doživi npr. prometnu nesreću, stres se dogodi i poslije toga kreće period oporavka. Kod prijevremenog rođenja djeteta, naročito kod vrlo rano rođene djece, stres je svakodnevan i dugotrajan. Takvo životno razdoblje čovjeka promijeni iz temelja i to se dogodilo i meni i Milanu, mom mužu. Puno lakše i jasnije sad lučim bitno od nebitnog i svoje dijete promatram kao dar koji uvijek iznova dobivam – prvi put kad se rodila i još toliko puta kad je pogledam i pomislim kako sam sretna što je dobila bitku i što je zdrava.

Vaša je djevojčica rođena u 26. tjednu trudnoće… što imate poručiti mamama koje, ukoliko ovo čitaju, sada počinju panično guglati – prijevremeni porod u 26. tjednu trudnoće? Što je u takvim trenucima najbitnije riješiti sa samima sobom i kako se okrenuti potrebama djeteta po izlasku iz bolnice? Kako odgajate svoju djevojčicu, kakve joj vrijednosti pokušavate usaditi od malena, što su za vas kao roditelja najveći izazovi i što bi vas učinilo najsretnijom mamom kad jednog dana sjednete za stol sa svojim odraslim djetetom?

-Za početak – koliko god bilo teško, poručila bih im da ne guglaju previše, da ne prate statistike i da se – ako imaju uza se liječnike kojima vjeruju – pouzdaju u njihovu procjenu. Ako pak nemaju takve liječnike, da ih nađu jer nedonošče treba vrlo specifičnu kombinaciju roditeljske i medicinske njege i suradnja s liječnicima i međusobno povjerenje iznimno su važni.

Po izlasku iz bolnice s nedonoščetom u većini se slučajeva može zaboraviti na neki „normalan” život s bebom i prioritet postaje isključivo zdravlje i napredak tog malog bića. Jedno sam vrijeme bila posvećena isključivo Karmen i onome što je njoj tada trebalo sa zdravstvenog aspekta. Nije bilo ni posla, ni restorana, ni kuharica, ni online nastave, ničega. Samo ona. Ali imali smo tu sreću da se sav taj i moj i mužev trud isplatio i da je ona sad slatka, zdrava djevojčica. Postoje nažalost i drukčiji slučajevi gdje su roditelji jednako tako požrtvovni, ali ishodi nisu tako dobri. Upravo ta činjenica da u kući imam veselo i što je najvažnije zdravo dijete nešto je što me i u danima kad ima problema čini tako sretnom, ispunjenom i zahvalnom.

Kao i svi roditelji, trudimo se najbolje što znamo. Želim da se nauči razgovarati, a ne svađati i važno mi je da vidi i osjeti da se i njeno malo mišljenje uvažava. Želim da vidi da ne treba odustajati nego pokušavati uvijek iznova, da vjeruje u sebe, ali isto tako da uvijek pomaže drugome. Želim da jednog dana cijeni vrijeme provedeno s obitelji i da bude okružena prijateljima. I s obzirom na vrijeme u kojem živimo, jako jako pazim na to da je vrijeme pred ekranom ograničeno. To je jedino u čemu sam stroga mama. Do 3. godine života u ekran je gledala nula minuta na dan (može se!), a sad tu i tamo pogleda neke slike na našim mobitelima i uživa u večernjem crtiću. Čime god se jedan dan bavila, želim joj da se u svom odraslom životu osjeća snažno, mirno i ispunjeno i da bude okružena ljubavlju i dobrim ljudima. A kako djeca više uče iz onoga što doživljavaju i vide nego iz onoga što im kažemo, trudimo se da joj pokažemo primjerom.

Puno vremena provodite sa svojom djevojčicom, kako je mamama s malom djecom i silnim obvezama “pao” taj rad iz doma, kako ste provodili vrijeme izolacije i “zatvaranja” u prvom valu korone. 

-Vjerujem da je najteže bilo onima koji su morali raditi od kuće i pritom paziti na više djece od kojih su neka pratila i online nastavu. Što se nas pak tiče, Milan i ja smo oboje angažirani oko Karmen tako da smo vrijeme provodili baš obiteljski, u puno igre i aktivnosti kojima smo nastojali prikratiti vrijeme četverogodišnjem djetetu koje bi zapravo trebalo biti okruženo vršnjacima, u igri i na otvorenom, a ne zatvoreno s mamom i tatom u stanu od 40 m2.

Vaš blog – stranica “Da mi je nešto slatko” osim recepata donosi i čitav spektar tema o jednom posve estetski istančanom stilu života. U “moru” sličnih sadržaja, po čemu svoj blog želite učiniti drukčijim, posebnijim, privlačnijim? I, jeste li zadovoljni koliko uspijevate u tome?

-Jesam! Najsretnija sam činjenicom da se oko tog mog internetskog kutka okupljaju ljudi s izrazito pozitivnom energijom i da su neki tu još od samih početaka, točnije od 2007., kad sam i pokrenula blog. To je ujedno i ono što smatram da taj blog donekle izdvaja iz mase: dugi staž i prepoznatljiv stil, kako u vizualnom smislu tako i kad je o pisanju riječ. Ne objavljujem prečesto jer nastojim svakom objavom zadovoljiti razne kriterije: da bude korisno, točno, lijepo, pismeno i temeljito. A pisanje takvog teksta traje pa na kraju objave osvanu u najboljem slučaju jedan put tjedno, a u najlošijem jedan put mjesečno.

Na svojoj stranici jako često ističete linkove na tuđe “profile” i objave, ispisujete priče o osobama koje vas na neki način fasciniraju. Znači li to da među vama nema osjećaja konkurencije ili da ste na nekoj većoj razini svijesti i zajedništva, ili da se sličnim temama bavite na posve specifične i samo svoje načine? Koje osobine moraju zadovoljavati vaše kolegice da vam s svide, da vas inspiriraju, da ih, na kraju krajeva promovirate?

-Čime god da se bavimo, moramo biti svoji i ne obazirati se previše na druge u smislu uspoređivanja i mjerenja. Podsjetilo me ovo vaše pitanje na ono zrnce mudrosti Oscara Wildea: „Be yourself, everyone else is already taken” i ako se tako ponašamo, tj. ako smo baš onakvi kakvi jesmo, onda prave konkurencije i nema. Jer nitko ne može raditi točno to što radim ja niti ja mogu ono što radi netko drugi. Ne mogu svijet gledati očima moje kolegice food blogerice koja živi u Berlinu pa ga ne mogu ni prikazivati kao ona. Ali mogu li od nje nešto naučiti što će mi možda doći u mom nimalo berlinskom, ali vrlo dubrovačkom životu? Naravno. I to i nastojim.

Voljela bih da na blogu ima mnogo više intervjua jer ima toliko osoba vrijednih pažnje, ali kao što sami znate, za kvalitetan intervju treba puno vremena i istraživanja pa su takve objave sporadične. A kako biram kolegice? Upravo po tome da su svoje, da za njihovu objavu odmah znam da je njihova čim je ugledam, da su radišne, da imaju jasan skup vrijednosti do kojih drže i da njihov smisao za estetiku odgovara mojem.

Vaš radni elan ne pada, iako je cijeli svijet u jednoj “banani” , vaša mašta i kreativa na posustaju pod, nekom evidentnom kolektivnom depresijom koja nas svih pritiska, neke povremeneo, neke stalno. Kako? Otkrijte nam kako i na koji način svoju razigranost i volju za novim projektima, održavate živima i svježima?

-Nije mi prirodno sjediti skrštenih ruku i ne raditi ništa. Daleko od toga da ne volim tu i tamo odmoriti, otputovati i napuniti baterije (obožavam i nedostaje mi to sada), ali na dulje staze ne mogu se zamisliti besposlenu.

A razigranost i volju za novim projektima treba hraniti. To nije neka izvanzemaljska pojava nego kao i toliko toga drugoga: navika. Mnogo ljudi kaže da bi se voljelo baviti nečim kreativnim pa sve ostane na tome „kaže”. Da vam netko kaže da želi trčati maraton, pitali biste ga kako se priprema svaki dan – trči li, kako jede, ima li trenera. Na sličan način treba „trenirati” i duh. Puno čitam, slušam podcaste i nastojim da ne prođe ni jedan dan da nisam napravila barem neku malu sitnicu kojom se ono na čemu radim miče prema realizaciji. Tajna je u malim koracima i dosljednosti.

Pripremate Božićnu kuharicu, nakon dviju sjajnih kuharica, što možemo očekivati? Razmazili ste svoju publiku i svojim receptima udahnuli novu dimenziju prezentacije – pojašnjavanjem običaja ili ljepote druženja, stvaranja ili produljavanja prijateljstava za stolom…. stoga se svaki vaš novi uradak u određenom krugu ljudi očekuje s nestrpljenjem. Kad nam stiže Božićna kuharica i hoće li biti ponovno iskorak u nešto novo?

Kao što joj samo ime govori „Sasvim mala božićna kuharica” manja je od mojih dosadađnjih kuharica, ali radila sam je s jednakom količinom veselja i želje da s ljudima podijelim nešto lijepo. Riječ je o kuharici formata 16×23 cm sa 128 stranica, a u njoj će biti 40 slatkih recepata za blagdane – od svima nam poznatih favorita kao što su vanilin kiflice i orahnjača do nekih novih okusa koji se lijepo uklapaju u ovo naljepše doba u godini. Podijeljena je na pet dijelova i možemo joj se nadati vrlo brzo. Tisak je počeo jučer i, ako sve bude po planu, bit će dostupna za preuzimanje u Pantarulu otprilike 1.12. Internetske prednarudžbe kreću već za koji dan.

Za mene je ovo iskorak u novi format jer sam dosad radila opsežnije i dugotrajnije projekte i zapravo sam je i započela usred rada na jednoj većoj knjizi za koju se nadam da će izaći 2021., ali mislim i da ova manja izdanja itekako imaju svoj šarm. Ali zahvaljujući ovoj „Maloj” razvijaju se pomalo i neke druge ideje koje bi mogle biti veći iskorak u relativno nepoznato. Ali o tom potom!

Kako se nosite sa svim nedaćama koje je 2020. donijela u sektor ugostiteljstva… mislim na Pantarul, a vidim da ne odustajete i da ste se istinski okrenuli domaćim ljudima. Jesu li vas domaći podržali, kako su odgovorili na ponude iz Pantarula, kako planirate pre(o)živjeti zimu i dočekati novu sezonu?

-Ne samo sada! Pantarul je od 2014. tj, od svog samog starta izrazito okrenut domaćima. Upravo na našim stalnim gostima i temeljimo cijeli koncept poslovanja jer uživamo raditi s domaćima i uživamo čineći nešto dobro za kvalitetu života ljudi u Gradu i uvijek ponavljamo koliko smo sretni da ljudi to prepoznaju. Ova je godina teška svima, kako ugostiteljima tako i djelatnicima u drugim branšama. Cilj nam je održati poslovanje i, kao i dosad, stalno nuditi nešto novo. Koliko god bilo teško, ne volim se pretjerano fokusirati na negativne aspekte (a znamo svi da ih ove godine itekako ima!) nego radije tu mentalnu energiju trošim na nove pokušaje i na traženje mogućih rješenja. Iskreno se nadam da će nam sljedeća godina svima biti puno bolja od ove.

Foto:Dubo Lenert

Već je popriličan broj godina uspješnog angažmana putem društvenih mreža iza vas. Jako je puno osoba koje putem društvenih mreža stvaraju virtualne profile kojima stvaraju posve iskrivljenu, uglavnom uljepšanu verziju sebe i svog života. Kako ne upasti u tu zamku, kako vi održavate tu finu vagu između privatnog i profesionalnog promoviranja sadržaja za koje želite da dođu do što većeg broja ljudi? 

– Nemam čarobnu formulu, kod mene objave idu vrlo spontano i bez prevelikog plana. Nešto mi se učini zanimljivim i pada mi na pamet način na koji bi se to moglo objaviti. Npr, baš prošli tjedan dizajnerica koja je sa mnom radila na „Sasvim maloj božićnoj kuharici” dala mi je da biram između zlatnih i srebrenih slova na koricama. Gledala sam u to satima, obje su mi verzije imale svojih prednosti i na kraju sam pitanje stavila na javno „glasovanje”. Povela se zanimljiva diskusija, a ničega tu baš privatnog nema.

Djelić privatnog podijelim, ali nastojim da otprilike 80% sadržaja bude vezano za temu kojom se bavim, a ne za mene kao osobu ili za moju obitelj. U danu mi se dogodi još toliko zgodnih trenutaka i bilo bi tu materijala za toliko objava, ali kao i u svemu drugome – treba znati kada stati. Ne volim kad se intima dvoje ljudi previše dijeli javno niti kad ljudi bez promišljanja dijele informacije o svojoj djeci. Internet pamti sve – nastojim ne objavljivati ništa što bi moje dijete jedan dan moglo smatrati svojom intimom.

Nakon svih ovih godina provedenih u tom online okruženju nekako sam stekla osjećaj za ono što prolazi i što ljude veseli i sada i nekim vlasnicima manjih firmi pomažem u tom dijelu poslovanja.

Nedavno se povela žustra polemika o utjecaju i ulozi influensera u brendiranju – u tom slučaju restorana – koji je odbio besplatno ugostiti  influensericu koja se našla uvrijeđenom. Kakvo je vaše mišljenje o tome? Kako objasniti fenomen da te, (po mom mišljenu isprazne osobnosti) koje se fotografiraju u nekoj brendiranoj odjeći, mogu prikupiti tako veliki broj followera? 

-Kao i u svakom zanimanju, i influencera ima dobrih i ne tako dobrih, profesionalnih i onih koji to nisu. Sviđalo se to nekome ili ne, influencer je jedno od zanimanja koje je iznjedrilo 21. stoljeće. U tom konkretnom incidentu mislim da su se pogrešno ponijele obje strane. Djevojka je pristupila restoranu koji je jednostavno trebao reći „ne” ili čak i ne odgovoriti. A kad su oni već pogriješili i reagirali kako jesu, od nje nikako nije bilo u redu da to iznosi javno. I nama u Pantarulu često stižu takvi upiti. Neke odbijamo, a neke, prilično rijetke, prihvatimo. Nitko nikoga tu ni na što ne prisiljava.

A općenitije govoreći, pitanje influencera toliko je šaroliko da se o toj tematici knjige pišu i teško je sve sažeti. Trebalo bi definirati puno pojmova i povući puno granica (npr. u kojem točno trenutku nešto postaje isprazno?). Kad svi mi stišćemo „follow” ne bismo to smjeli raditi automatski i za svaki bismo se profil trebali zapitati kakvu vrijednost i perspektivu donosi u naš život. Hoćemo li nakon tih deset odgledanih storija biti veseliji ili nešto novo naučiti? I mi sami moramo naučiti preuzeti odgovornost za sadržaj koji konzumiramo jer prošlo je vrijeme dva državna TV programa i Dnevnika u 19.30. Za svaku preporuku na tu temu je Netflixov dokumentarac The Social Dilemma.

Koliko je i u vašemu poslu bitno pažnju posvetiti dobroj fotografiji? Je li ona oduzela primat “slovu”?

-S obzirom na to da je uvriježeno mišljenje da prvo jedemo očima, u mom se poslu fotografija pokazala iznimno važnom. I s vremenom, što više o fotografiji učim, to me više i zanima i rekla bih da mi je stiliziranje i fotografija možda i najzanimljiviji dio cijelog procesa. Mogu sate provesti s aparatom u ruci.

Ali: pisana riječ po mom je mišljenju jednako važna. Svaki mjesec pišem vrlo duge newslettere, prepune sadržaja, i toliko mi se puno ljudi javlja da ih je pročitalo i uživalo u tekstu. Ne gledalo, nego čitalo. Da, slika govori tisuću riječi, ali za svakog promatrača to može biti različitih tisuću riječi. Kad vi napišete tih svojih tisuću riječi, onda su one baš vaše i točno one kojima se želite izraziti.

Dakle, mislim da bi kraći odgovor na vaše pitanje bio: fotografija i slovo podjednako su važni.

U Pantarulu ste bili pokrenuli serijal radionica u kojima ste ponudili sadržaje “lijepe strane življenja”, korona je prekinula niz. Planovi oko nastavka? Škola kuhanja? 

-U tim sam radionicama tako uživala! Korona nam je pomrsila planove, ali stalno mi je ta ideja negdje u glavi. Jako bih voljela nastaviti, mislim da nam toga u Gradu fali.

 I, za kraj, kako ostati pozitivan u ovom vremenu koje je čak i taj pojam uspjelo “preokrenuti” naglavačke, napravivši ga nepoželjnim u životu pod epidemiološkim mjerama?

-I u najgorem danu ima nešto dobro. Vraćam se opet na Karmen, ali svaku večer kad ide spavati, legnem kraj nje pa prepričavamo dan i jedna drugu pitamo, nekad ja, nekad ona: „Što ti je danas bilo najbolje/najljepše?” E kad nađete to nešto što je taj dan bilo dobro (koliko god sitno bilo), na tome budite zahvalni. Naoružajte se dozom optimizma jer od kuknjave i brige sigurno neće izaći ništa dobro. A optimizam je zarazan (znam da je to sad nepoćudna riječ!) i kad ga prenesete na osobu do sebe, sva je prilika da ćete dobiti novu dozu optimizma nazad. I tako ukrug! Ako možete, pomozite nekome, nazovite drage ljude, čitajte knjige, a ne crne statistike, uživajte u šetnjama, suncu, razgovorima i nekim malim dnevnim ritualima. Sve će se ovo jednom zvati – jučer.

P.S. I da, isprobala sam recept. Za pet!


Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

STOŽER DNŽ: Potvrđena 94 nova slučaja, najviše novozaraženih u Metkoviću i Dubrovniku

U Dubrovačko-neretvanskoj županiji u posljednja 24 sata zabilježena su 94 nova slučaja zaraze koronavirusom (od toga 66 slučajeva utvrđeno brzim antigenskim testom)....

Sveti Nikola u Nutrikon savjetovalištu

Sv. Nikolu zabrinuli su novi podaci o dječjoj pretilosti i odlučio se angažirati u promicanju zdravih prehrambenih navika. Vrijeme pandemije upozorava nas...

ZAHVALA VOLONTERIMA: Vi svojim djelima naš mali dio svijeta činite boljim

Međunarodni dan volontera obilježava se danas, 5. prosinca. Dan koji je jedna od prilika kada se zahvaljujemo svim našim volonterima bez kojih...

STOŽER: Potvrđeno 4084 novih slučajeva, preminulo 70 osoba

U posljednja 24 sata zabilježena su 4084 nova slučaja zaraze virusom SARS-CoV-2 te je broj aktivnih slučajeva u Hrvatskoj danas ukupno 24495,...

Dubrovnktv.net

KRATKI REZOVI: IN MEMORIAM Špiro Guberina, Subversive Film Festival, Animateka, …

U ovotjednom izdanju Kratkih rezova pogledajte … IN MEMORIAM Špiro Guberina (1933- 2020) - 'u mladosti i u čitavoj karijeri igrao sam...

DUTVNET Mozaik: Adventski kalendar/ Atelijer Antuna Miletića/ Bi li cinkali susjeda da partija?

U sklopu Dubrovačkog zimskog festivala i projekta "Adventski kalendar" u organizaciji Grada Dubrovnika i Doma Marina Držića mali umjetnici iz dubrovačkih dječjih vrtića i...

Otvaranje izložbe Zavičajnog muzeja Konavala “Svjetlo mratinjih noći”

Veselje nam je pozvati Vas na virtualno otvaranje izložbe Zavičajnog muzeja Konavala „Svjetlo mratinjih noći“. Ovom prilikom ćemo široj javnosti predstaviti...

SUSRETI UTORKOM/ Nikola Dobroslavić: ako me stranka želi, idem po još jedan mandat

Lučino razdolje, reforma javne uprave, božićnice, opstojnost svih općina i gradova te županija, smanjenje broja dužnosnika, corona u dolini Neretve - samo...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić