8.8 C
Dubrovnik
Utorak, 7 prosinca, 2021
NaslovnicaKolumneKOMENTAR: TUPovci nisu TUPoglavci, zaslužuju šansu!

KOMENTAR: TUPovci nisu TUPoglavci, zaslužuju šansu!

Dubrovnik je u mnogo čemu grad propuštenih prilika, ali za prolivenim mlijekom nema koristi plakati, pa to ostavljamo iza sebe. Bila bi velika šteta, gotovo grijeh da se i kompleks TUP-a nađe u tom istom košu. Kao propuštena prilika za razvoj pravog kreativnog inkubatora u kojemu sudjeluju mladi ljudi ovoga grada koji mu imaju što i ponuditi u smislu stvaranja novih vrijednosti. Ti mladi TUP-ovci koji su pokrenuli Muzej crvene povijesti i “nakačili” mu još niz zanimljivih sadržaja su pokazali da nisu TUP-oglavci i valja im dati šansu.

Iako se drugi mandat aktualnog dubrovačkog gradonačelnika Mata Frankovića odvija u financijskom covid kaosu i besparici kakva je mimoišla njegovo dvoje prethodnika, Dubravku Šuicu i Andra Vlahušića, tijekom čije vladavine i jest apsurdno, u izdašnim proračunima i stvoreno najviše propuštenih prilika, Franković bi trebao baš ozbiljno, odgovorno i hrabro promisliti kako se postaviti po pitanju TUP-a. To je posljednja zaokružena prostrana prostorna cjelina u koju se može smjestiti novo pulsirajuće srce urbanih gradskih sadržaja koji bi Dubrovnik smjestili na liniju velikih gradova. O tome da su u cijelosti potrošeni prostorni resursi grada cvrkuću žalopojke i ptice na granama. Odnos prema TUP-u za čiju su se kupnju pojavili neki ozbiljni investitori jest pokazatelj načina na koji Grad i ljudi trenutno odgovorni za upravljanje njime razmišljaju o strategiji njegova razvoja. Pitanje TUP-a jest pitanje potencijalnih urbanističkih rješenja vezanih za uže gradsko središte na koje treba odgovoriti hitno i odmah, ne zamotavajući svoju dobru volju u ružičasti celofan najavljivanog novog GUP-a koji će se čekati godinama.

Osim prostora ex Radeljevića, ne postoji u užem području Grada takav prostorni potencijal i kapacitet kakav je TUP koji može postati iznimno uspješan primjer popularne revitalizacije industrijske baštine, što je samo po sebi atrakcija. Dokazuju to brojni primjeri u Hrvatskoj, a na valu europske prakse. Pokazala je to i ova naša dubrovačka, pozitivno luckasta i iznad svega smislena šačica mladih ljudi rođenih u ovom gradu koja je pokrenula muzej ni iz čega, a onda skrenula na sebe pozornost cijele Hrvatske, a onda i svijeta. U dvije godine postojanja su “rasturili” TripAdviser komentarima, gotovo nema hrvatskog medija koji nije o njima pisao, a nedavno im je stiglo i pismo EMA-e (European Museum Academy) kako je Muzej crvene povijesti jedan od potvrđenih kandidata finalista za dvije prestižne nagrade te institucije (Fondazione Luigi Micheletti te DASA – Working Word Exhibition) 2020/2021. Na svoju temeljnu početnu ideju Muzeja počeli su vremenom “lijepiti” još sadržaja koji privlače sve veći i veći broj i mlađih, ali i starijih generacija, građana koji voli taj urbani štih kakav se diše u Zagrebu, Rijeci, Splitu….  nerijetko baš u obnovljenim i osadržajnim revitaliziranim industrijskim kompleksima.

Pozicija TUP-a je idealna za razvoj takvog središta, ne samo zbog svojih prostornih mogućnosti, već i zbog blizine Grada, gruške luke kao cruise recepcije, autobusnog kolodvora… Muzej crvene povijesti privlači veliki interes stranih posjetitelja (baš kao što ga privlači i Muzej Domovinskog rata na Srđu), a samim tim stvara i mogućnost disperzije i navale na povijesnu jezgru…kad se sve vrati na staro, a vratit će se. Ta šačica simpatičnih, izuzetno kreativnih i pametnih mladih ljudi koji povlače smislene poteze pokazala je da zna što želi, ali i da zna kako to postići da postanu komercijalno samoodrživi, samozaposleni a da im proračunska sisa (najdraži naziv nekolicini gradskih vijećnika) nije presuđujući izvor života. Luckasti su i beskompromisni u ostvarenju svojih vizija. Rijetki su oni koji će prodati, primjerice, jedrilicu na kojoj žive da bi pokrenuli muzej. Muzej! Nisu, dakle, uložili u apartman koji će iznajmljivati, nisu uložili u novi auto da bi uberirali, nisu uložili u kafić, pizzeriju, fast food restoran, zlatne koke dubrovačkog turizma. Uložili su u proizvod vezan uz kulturu, povijest… i uspjeli su.

Ljudi, oni su uspjeli. I žele i dalje. Raditi i živjeti u svom Gradu. Urbanom gradu koji će, osim polusmrznutih turističkih proizvoda koji su istovjetno izloženi na policama uniformirano globaliziranih turističkih destinacija, ponuditi i strancima autentičnu priču osmišljenu ne samo i isključivo za njih. Tko ne voli doći kao stranac u neki grad i popiti kavu ili se progibati među lokalcima koji su usto i kreativni? Povijesna jezgra je, iako nerado i bolno priznajemo, izgubila tu bitku. Turisti koji tamo dođu češće susreću turiste i strance nego lokalce koji se nakon ranih jutarnjih sati ljeti razbježe glavom bez obzira, izbjegavajući gužve, vrućinu, a i cijene skrojene za europske standarde. Priče turističkih nomada jednostavno žude za temama kakve se mogu dobiti na pladnju u Gružu, prostorima TUP-a, a mi žudimo za turističkim nomadima i autentičnim točkama novog života na prostoru koji nije, kako bi rekla gospođa Maja Nodari, gola ledina, već prostor bremenit poviješću. Kompleks TUP-a je veliki potencijal za grad i nije uopće ni za sumnjati da bi svi ovi mladi uspješni i kreativni “luzeri” koji su se tamo skrasili pomogli u iznalaženju rješenja koje će se najbezbolnije odraziti na momentalno nezavidno situaciju u gradskoj blagajni. Pokazali su da žele. Hoće. A u zagrljaju glagola željeti i htjeti rodi se i imenica – rješenje.
 
Realizacijom scenarija koji će se dogoditi ukoliko se ništa ne poduzme, na mjestu TUPa niknut će, a što drugo nego kakav hotelski ili poslovno stambeni kompleks u kojemu će ljudi s prosječnim plaćama biti sposobni kupiti dva do tri kvadrata i zadužiti se kreditima koje će vraćati i u zagrobnom životu, a muzej će morati pronaći neko novo utočište, ako ne u Dubrovniku, onda moguće i nekom drugom hrvatskom gradu. U slučaju gubitka prostora TUP-a svi će izgubiti, ali ipak će grad izgubiti malo više. Izgubit će djecu grada koja su se vratila u svoj grad, izgubit će potencijal u rijetko velikom prostoru nadomak grada, izgubit će jedinu atrakciju i novu vrijednost nastalu iz ničega u zadnjem desetljeću u gradu u kojemu se zacementirao i izgled i ponuda kulturnih sadržaja još od prošlog stoljeća.

Zbog svega toga, bitan je način na koji će se Grad Dubrovnik i gradonačelnik Mato Franković, usprkos nezavidnoj financijskoj situaciji u kojoj se našao i postao lakom metom kritiziranja političkih protivnika, postaviti po pitanju TUP-a. U mainstream kulturnoj ponudi grada ne vidimo pomicanje granica, prezentacija građe počiva na lovorikama, sreća je da nam se građevine drže, (ne)sreća je što se Andro Vidak koji je iz drače oslobodio prelijepu pozornicu Orsule umorio te je ona postala mjestom svih propuštenih koncerata i kulturnih događanja koji su se tamo mogli odvijati, sreća je da imamo Igre, ali je nesreća da količina novca koji se izdvaja za njih blokira još poneku svježiju manifestaciju i programe u gradu…sreća je da se Gruž pokrenuo kao dio grada koji je blizu Grada, a koji ima u tom kompleksu mogućnosti za raznorazne sadržaje, od muzejskih, do klubova, galerija, ateljea…. osvježenje su i drukčiji su i imaju energiju koju je profit turističkog grada potisnuo, zaključao i zanemario, a krije se pod riječju – urbani centar. Svojim angažmanom, idejama i djelovanjima TUP-ovci od Dubrovnika stvaraju veliki grad, jer stvaraju publiku, odgajaju mlade na nešto drukčijim društvenim vrijednostima iako to ne rade ni namjerno ni planski, ali ukazuju na mogućnost da se nakon fakulteta poželiš vratiti u Grad kao mjesto svog života, a ne isključivo turističku destinaciju nad kojom se u listopadu isključi svjetlo. Ima šanse da Dubrovnik postane veliki grad. Muzej crvene povijesti i sve što se “nakačilo” na njega uzeto je u ovom tekstu kao najrazvikaniji primjer da se može uspjeti i s nečim drukčijim, iako u TUP-u ima još zanimljivih, otvorenih ili pred otvaranjem sadržaja za okupljanje svih generacija građana. I oni su dio tog nukleusa koji je počeo pretvarati TUP iz 1953. u nešto više od napuštene Tvornice ugljenografitnih proizvoda u kojoj se još uvijek, u tragovima, odvija i proizvodnja.

TUP ne bi smio ostati na papiru i medijskoj memoriji zapamćen kao još jedna naša propuštena šansa za grad. 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić