19.8 C
Dubrovnik
Ponedjeljak, 18 listopada, 2021
NaslovnicaKolumneKOMENTAR Mi ne znamo biti pobjednici, dokazuje to i strata koja visi...

KOMENTAR Mi ne znamo biti pobjednici, dokazuje to i strata koja visi na zidinama

Pobjednici! Branitelji, hvala!

1991.-2021.

Bilo je to posve dovoljno napisati. I postaviti stratu na Stradunu. Jer, u trideset godina puno se toga nelijepog nagomilalo i priljepilo uz riječi koje vise na Stradunu i ponovno razjedinjuju, čeprkaju, kleveću. Branitelji koji su se borili za život na svome i za svoje, mogli su već riješiti sa sobom ljutnju ili bijes zbog onih koji se nisu 1991. odazvali da odjenu hrvatsku uniformu, ovi drugi su pronašli metodu kojom su oprali svoju savjest i nastavili živjeti u gradu. Branitelji koji su tada stali na stranu budućnosti u svojoj, našoj novoj Hrvatskoj, te 1991. puno su se teže, mislim, mogli naviknuti i nositi sa svim onim što se u proteklih 30 godina nagomilalo u uskliku – imamo državu.

Zbog tih 30 godina koje su se zbile ili rastegnule, kako kome, između riječi izgovorenih 1991. i obješenih sad, 2021. pitanje je čemu takva poruka i kome je gradski oci upućuju.

Bila je ovo prilika da se dostojanstveno obilježi pobjeda. Zasjenjena je stratom na Stradunu. Šteta.

Trebala je ovo biti obljetnica u kojoj će se slaviti pobjeda nakon što je prije 30 godina i na hrvatskom jugu postalo posve jasno da srpsko-crnogorska vojska ne puca sporadično niti bez detaljne pripreme, onako bez veze, samo da zaplaši ili pošalje poruku i nama i svijetu. Mislili smo kako smo zaštićeni u UNESCO-voj školjki svjetske baštine. Posve krivo.

Poruka je bila krvava. Hrvatski jug se obranio i postigao ono što nitko nije smatrao da se može postići. Ni u svijetu, ali ni kod nas. Priznat će to tek poneki branitelji danas, hrabri, uključeni u obranu od početka, svjedoci prvotnog nesnalaženja i neorganiziranosti, branitelji koji su branili svoj dom i obitelj, grad, iz prkosa, inata, srčano, kao što se brani zavičaj gdje si se rodio i s kojega nisi želio biti istjeran i protjeran. Danas, nakon 30 godina i briljantne pobjede kojom se možemo dičiti i sve zasluge za obranu pripisati isključivo i jedino ljudima koji su imali oružje u rukama i srce u grudima, izostavljajući sve te neke i “neobjašnjive” sile iz svemira koje su se uključile u ispunjenje pravde i pravičnosti te 1991. godine kada smo postali žrtvama krvave i bespoštedne velikosrpske ideje, naši oci na Stradun vješaju stratu s tekstom:

Grad nikad neće zaboraviti da od onih koji su ga napadali, samo su gori oni koji ga nisu branili, čak i kada je taj grad koji im je bio najviše što su imali u životu, tražio najmanje što je mogao, da budu u njegovim podrumima, ne kao zarobljenici, nego kao svjedoci njegove patnje…

Koliko zavodljivih riječi koje su iz jednoga vremena prebačene u vrijeme starije za 30 godina. Koliko brzopleto izrečenih, potom zapisanih riječi čije značenje neki kao da su prespavali. Sve te riječi se danas, 30 godina kasnije pojavljuju u svom novom značenju, jer one danas već imaju svoju prošlost. I upravo zbog toga se nisu smjele ponovno naći na zidinama Grada.

Strata na ulaznim vratima Grada potpuni je promašaj i na žalost propuštena prilika da se svijetu predstavimo kao – ponosni pobjednici koji su u Domovinskom ratu na hrvatskom jugu ostvarili gotovo neostvarivo.

Šteta. Velika šteta. Još jedan pokazatelj tog našeg nekog sjemena prokletstva i stalne potrebe da se prebrojavamo, zauzimamo strane u različitostima, htijenju da jedni budu veći od drugih, stalno ta potreba da se bude veći… stalno ta potreba da se populističkim metodama podilazi braniteljima. Nije se u tim godinama potrošilo u nama poštovanje i duboka zahvalnost koju trebamo gajiti i gajimo prema pravim braniteljima, invalidima, svim prekinutim mladostima i budućnostima. I osobno sam duboko zahvalna.

Ali…

Nakon svih tih godina potrošila se nada da će se pojaviti hrabrost i raskrinkati lažne branitelje, lažne vojne invalide, sve one kojima nikako i nikad nije dovoljno materijaliziranja sudjelovanja u Domovinskom ratu, potrošilo se povjerenje u sustav koji dopušta da se s upitnim papirom o braniteljskom stažu i statusu ostvaruju privilegije, prilikom zaposlenja, potrošilo se povjerenje u sustav koji je iste ove koji su “zbrijali” iz Grada i koji se prozivaju s mrtve strate na zidinama, u ovih 30 godina, nerijetko ponamještalo na visoke funkcije i kao dužnosnike slalo da polažu vijence na spomen groblja ili ih namontiralo da upravljaju sustavima većima od njihove sposobnosti i kapaciteta. Riječi sa strate imaju svoju opterećujuću prošlost. I zato ih je trebalo ostaviti tamo gdje pripadaju. Jer one danas baš ništa ne mogu promijeniti.

Ne trebaju dubrovačkim braniteljima (ne)prijatelji koji će im nabijati na nos da nisu obranili svoj grad, na strati sve lijepo piše. Uzalud trud svim onim “sviračima” koji su stalno i stalno ponavljali da Grad jesu (o)branili njegovi sinovi i djeca, mladići koji su bezbrižne mladosti i svoja životna neiskustva kao na pladnju ponudili tenkovima, rezervistima, jugosoldateski koju su organizirali oni koji su znali kako ratovati. Mnogima od njih danas se polaže cvijeće i pale svijeće. Zbog njih odgovornost na preživjelima je veća.

Riječi sa strate svatko prenosi u svoje male osobne kozmose. A one se oštro zabadaju u sjećanja.

Vi ste iz Dubrovnika? – upitala me u jednoj zagrebačkoj knjižari prodavačica u svježem poraću.

Jesam.

Sin mi je bio na dubrovačkom ratištu, nakon što su vaši gospari napustili grad….

Izašla sam. Bez riječi. Čak i posramljena.

Nije to bilo vrijeme za objašnjavanje. Raspravljanje. Dokazivanje. Osobne, ne generalizirane priče.

Strata s tekstom koji se postavlja pri obilježavanju 30. obljetnice početka rata na dubrovačkom području je 1:0 za majku čiji je sin mobiliziran i poslan da brani i svoju domovinu na jugu Hrvatske. Ali, ne UMJESTO dubrovačkih branitelja, nego S njima.

Kaže autor teksta na strati kako se moglo, ako nikako drukčije, ostati u podrumima i tako svjedočiti patnji grada. Naši sadašnji gradski oci, te 1991. devetogodišnjaci ili tek koju godinu stariji, se slažu s njime 3 desetljeća docnije.

E, pa gospodo, treba biti u nečijim cipelama i ne suditi olako. Zavodljive su olako shvaćene riječi.

Bila sam te 1991. majka dvogodišnjeg djeteta. Mom mužu, mojim roditeljima, muževim roditeljima je laknulo kad sam se s dvije vrećice i antibiotikom za bolesno dijete uspjela ukrcati na brod koji je gotovo potonuo od tuge svih onih koji su na njemu odlazili iz grada. Da, laknulo im je, kao i mnogim drugima, jer se u ratu najveće dragocjenosti pokušavaju sačuvati.

Kad je moje dijete čulo prvi avion iznad svoje glave u tuđoj zemlji zgrabilo me je za ruku i poželjelo otići u podrum. Prijateljičin sin se sakrio ispod stola.

Trebali smo ostati u podrumu? Ne! Nismo trebali!

Puno puta sam u ovih 30 godina napisala kako je teško biti majka sinovima u ratu. Obišla sam na novinarskim zadacima brojne obitelji neposredno nakon što su im poginula djeca u ratu. Plakala s njima, a ispod srca nosila svoje drugo dijete.

Djeca rođena u ratu sada su tridesetogodišnjaci. Mnogi od njih su završili fakultete, mnogi od njih su napustili svoju zemlju u potrazi za sretnijim životom, za poslom, za vrijednostima i kriterijima kojima će i bez pripadnosti nekim političkim skupinama uspjeti ostvariti sebe svojim radom i sposobnostima. Napustili su zemlju koja se pretvara u zemlju staraca, umornih, na rubu egzistencijalnog siromaštva, napustili su zemlju u kojoj se nakon trideset godina u jednom gradu koji obilježava trideset godina od početka Domovinskog rata na zidinama pojavljuje strata s riječima koje ponovno “puštaju duhove iz boce”. Pa, dokad? Pa dokad, za Boga miloga?

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić