Dramski program 77. Dubrovačkih ljetnih igara nije podbacio. Kako predstave kritički promatram u zadanom kontekstu, važne su i referentne točke s kojima se uspoređuje. Posljednjih nekoliko sezona najvišu je kvalitativnu točku zasigurno dosegao Vojnovićev Ekvinocijo, postavljen 2024. na istezalištu barki Posat, u režiji Krešimira Dolenčića. Ove godine nije bilo takvih kvalitativnih dosega, ali nije bilo ni nepotpunih ili neuspješnih produkcija, kakav je bio primjerice lanjski Čehovljev Galeb u režiji Janusza Kice, postavljen na otoku Lokrumu.
Napisala: Petra Jelača
Premijerna sezona započela je s Magellijevom režijom Držićeva Skupa na Boškovićevoj poljani, ispred Collegiuma ragusinuma i jezuitske crkve. Postavljen u monumentalnom ambijentu kojega je bilo teško savladati, ovaj je Skup zaista ponudio jedno novo glumačko čitanje poznatih Držićevih lica. U prvome se redu to odnosi na naslovnu ulogu Skupa u interpretaciji Frana Maškovića. Dobitnik ovogodišnje festivalske nagrade Orlando, kreirao je sasvim novog i posve drugačijeg Skupa od svih do sada viđenih na Igrama. On nije opsjednut samo zlatom, rastrzan je između različitih briga i u tome suvremen, što nam prikazuje kroz različite slojeve svog prepoznatljivog glumačkog rukopisa. Njegov Skup ima i dozu karakternog mraka, neublaženu komikom, pa sve to njegovu kreaciju čini vrlo sadržajnom i zahtjevnom za izvedbu. Njegov Skup nije samo komičko lice, on je puno više od toga. U Magellijevoj predstavi rodilo se još nekoliko zanimljivih glumačkih kreacija, novih čitanja Držića, pa unatoč nekim prazninama i nedorečenostima, njegova režija Skupa donosi novi interpretacijski kod postavljanja baštinskih djela na scenu, što je svakako važan doprinos jer je to temeljna misija Dubrovačkih ljetnih igara a upravo takvih novih čitanja baštine posljednjih desetljeća kronično nedostaje.
Drugi premijerni naslov, Shakespeareov Richard III postavljen na Lovrjencu, u režiji Vite Taufera, u naglašenom povijesnom kostimu dao je sliku dvorskog establišmenta, sliku vlasti u okovima sebe same. Režija je naglašeno vizualna, s nešto oskudnijim prostorom za glumačku igru, s ciljem prikazivanja fabule i mehanizma vlasti, te naslovnog lica Richarda III. Vito Taufer osim navedenih tema nije se detaljnije bavio razrađivanjem portretnih nijansi svojih lica, niti je dublje zadirao u scensku interpretaciju Shakepsearea. Suvremeni komentar je prepustio glazbeniku s gitarom, Mati Matišiću, koji kroz šaljive songove nadoknađuje aktualizaciju same drame.
Ambijentalno gledano, Lovrjenac je trebao biti dvorac u kojemu se radnja događa, a ne mjesto za pozornicu dvorca. Podizanjem bine dobilo se na uočljivosti povijesnih kostima sa suvremenim komentarom te na vizualnom dojmu predstave na kojemu redatelj čitavo vrijeme inzistira, no ambijentalno bi režija bila točnija da je Mate Matišić kao komentator radnje songovima bio smješten pokraj ili unutar scenskog zbivanja koje puni unutrašnjost Lovrjenca kao engleskog dvorca. Mala razlika koja bi puno činila za dojam ambijentalnosti, no za nadati se da će redatelji novih predstava na Lovrjencu savladati tu stepenicu odnosno kariku koja nedostaje, i Richardu III i prošlogodišnjoj, inače uspješnoj predstavi Medeje.
I najposlije, posljednja premijera, Ibsenova žena s mora na otoku Lokrumu, konačno je u potpunosti pogodila ambijentalnu postavu neke predstave, prva nakon Ekvinocija.
Ljetovalište na otoku iz suvremeno adaptirane Ibsenove drame uklopljeno je na livadu pored Mrtvog mora s pogledom na grad i otvorenu pučinu, pa ambijent u više segmenata prati scensko zbivanje, jako dobro osvijetljeno, čime je prostor posve osvojen. Nosiva uloga žene s mora, Ellide Wangel, povjerena je Nini Violić, koja na jako zanimljiv izvedbeni način interpretira lik žene čija je pokretačka snaga nesvjesno, kod Ibsena više frojdovskog tipa, dok je u njezinoj interpretaciji i suvremenoj dramaturškoj adaptaciji zadobilo jasne konotacije postjungovskih arhetipa, u čemu je Nina Violić zaista izvrsna.
Novo čitanje baštine, povijesna drama na Lovrjencu i ambijentalno postavljena kasno simbolistička drama u suvremenoj adaptaciji dobar su repertoarni izbor, svaka od predstava s ponekim nedostatkom, no, sve u svemu, čine vrlo solidnu 77. premijernu sezonu.
U repriznom programu našao se nezaobilazni Vojnovićev Ekvinocijo, zatim lanjske uspješnice Ribarske svađe i Medeja, te Mara i Kata, fenomen pučkog teatra na Igrama, već sedmu sezonu na repertoaru, a vjerujemo da ćemo ih još dugo gledati.
Ove je godine i nastup studentskog teatra Lero na Igrama bio vrlo zapažen, za nijansu bolji nego što je to inače, pa je sve zajedno upotpunilo pozitivan dojam dramske sezone.
