31.8 C
Dubrovnik
Ponedjeljak, 15 srpnja, 2024
NaslovnicaKulturaKAZALIŠNA KRITIKA: "Krvavoj svadbi" nedostajalo je strasti i žive poezije na sceni

KAZALIŠNA KRITIKA: “Krvavoj svadbi” nedostajalo je strasti i žive poezije na sceni

Druga ovogodišnja premijera, Lorcina ‘Krvava svadba’, bila je poprilično iščekivana i u najavama obećavajuća, u režiji Franke Perković Gamulin, dramaturgiji Gorana Ferčeca, njihovoj zajedničkoj adaptaciji teksta Federica Garcie Lorce prema prijevodu Ivane Gomez, te izvedbi Festivalskog dramskog ansambla.  Želeći ostati vjerna karakteru poetske drame čiji je koncept očišćen od svega suvišnog, predstava uspostavlja scenu kao smirenu, stiliziranu sliku unutar koje pokušava graditi ambijent i atmosferu tragedije zatvorenog svijeta o kojem piše Lorca.

Napisala: Petra Jelača

Sam tekst ‘Krvave svadbe’ sadrži prizvuke verizma i neorealizma u lirskoj karakterizaciji osoba, izražavajući tragičnost i oporost života, sraslost ljudi sa surovim i prelijepim ruralnim ambijentom Andaluzije, kraja s kojim su autor i njegova poezija, pa i ova drama, bili krvno i neraskidivo povezani. Iz tog se verizma, skoro pa neorealizma rodio minimalizam i redukcija, te odluka da se upotrijebi princip tabloa- smirene slike tragičnih predosjećanja te da to postane ključ za ovo scensko čitanje ‘Krvave svadbe’.

No, nedostajalo je strasti, nedostajalo je žive poezije na sceni, nedostajalo je da publika doživi prekrasne Lorcine slike i simbole kroz koje se sukus drame lirski izražava, i da one budu u prvome planu. To nipošto nije lako postići; naći scenski ključ za živu poeziju na sceni unutar jednostavno oblikovanih lica zahtjevan je zadatak, ali to čeka svakoga tko se odluči postavljati Lorcina dramska djela. Pronaći sakriveni ključ. Nalazi se rijetko; zato se njegove drame rijetko i postavljaju.

Ambijentalna i tekstualna liričnost koja se odmiče od narativne linije povezane  s dramskom radnjom trebala bi otvarati predstavu prema simboličkim kvalitetama scena i situacija, gradeći atmosferu kroz niz mikrosituacija. U ambijentalnom je smislu to postignuto, donekle i u atmosferi, no tekstualni dio liričnosti je uspio ostati u drugome planu, što se nije trebalo dogoditi. Dijelom se to dogodilo zbog prebacivanja dijela poetskog teksta u pjevane dionice za koje je zaslužna odlična autorska etno glazba skladana za ovu predstavu Mojmira Novakovića i Iva Letunića, dijelom zbog dramaturškog prosedea smirene slike; ključa koji se nije koncentrirao na scensku interpretaciju poetskog teksta, nego na jednostavnost izraza i rudimentarnog zapleta te gradnju lirske atmosfere.

Veliko gledalište prvog dijela smješteno je u ruševine benediktinskog samostana na Lokrumu i oponaša izvornu lokaciju drame, zatovrena četiri zida kuća u andaluzijskom selu. Unutrašnjost samostana proširuje tu sliku na uprizorenje čitave zatvorene ruralne zajednice, čije uloge preuzimaju članovi amaterske družine Kolarin. To samo po sebi ne bi bilo problematično da se ne radi o priličnoj disproporciji glume i govora, posebice u slučaju djevojaka koje govore vidno amaterski i s jakim dubrovačkim vokalima, a zajednica koju glume nije lokalna, nego andaluzijska, što je dobar dramaturški odabir, vjernost Lorcinom kontekstu, pa su te disproporcije zaparale uho, kao i avioni u slijetanju, i narušavali fiktivnu nit ambijentalnog uprizorenja.

Scene običaja ruralne zajednice imaju slikovitu i simboličku vrijednost, i grade lirsku atmosferu, stvaraju slutnju nadolazeće tragedije, naročito u scenama svadbe, plesa i pjevanja, te pojavljivanja zborovođe Mojmira Novakovića. Korski elementi suptilnog lirskog komentiranja dramaturški su točni i dosljedni odabranom konceptu, kao što je sasvim logično da se dio teksta pjeva, kao i u samoj drami. Pojava Mojmira Novakovića izuzetno je scenična i organski povezana s glazbom koju izvodi, pa mi se čini da je njegova pojava najbolje utjelovila onaj Lorcin duende, onu riječima teško opisivu i prevodivu magiju stvaralaštva, strasti, zanosa i krvi, i naposlijetku, mitski jake povezanosti čovjeka i podneblja. Upravo je taj duende nedostajao ovoj predstavi, koliko god bio teško uhvatljiv, kao kairos čiji čuperak treba loviti, nestašni patuljak andaluzijskog folklora koji donosi kreativnost, nemir, opasnost i smrt.

Jadranka Đokić kao Majka ostvarila je ulogu jake i odlučne žene, opore kakav joj je i život, karakterno zaokružene i više negoli joj fragmentarni Lorcin tekst to dopušta. Dominira zbivanjem i kao takva nema partnera za klasičnu dramsku suigru, jer je većina ostalih lica, osim dramske minijature Nikše Butijera, svedena na simbole, na skicirane tipove lirskog izričaja.

Nikša Butijer u ulozi Oca mladenke najbolje je utjelovio već spominjanu povezanost andaluzijskog čovjeka i škrtog, okrutnog podneblja, zemlje s kojom se bori i vlastitim je rukama ne samo obrađuje, nego i osvaja; kroz njegove smo replike mogli doživjeti u komadu često spominjane udaljenosti od jedne kuće do druge, koliko sati treba pješice, koliko na konju, koliko uz obalu. U takvim je ulogama Nikša Butijer i inače jako dobar, pa je u ovom slučaju podjela sama po sebi dramaturški riješila jedno lice, kao zaokružena minijatura.

Simboli Zaručnika i Zaručnice, u ulogama Luke Kneza i Lare Menige, funkcionirali su kao slike, dok je Zaručnica u dionicama s Leonardom (Nikola Baće) došla do zajedničke slike emocija zaljubljenosti; uspješno su odigrali  nerazdruživost, jaku toliko da zajednički bježe sa svadbe.

Tanja Smoje kao Služavka u predstavi je reducirana i posve emotivno ugašena u odnosu na sam tekst. Dok čitajući Služavkine replike vidimo slike koje se s ushitom dive nadolazećoj sreći braka Zaručnice, u lokrumskoj je predstavi ona svedena na ženu koja potpuno smireno o braku govori kao netko tko je ushit i strast morao posvema potisnuti. Namjerno je tako redateljski i dramaturški odlučeno, i nije netočno, ali opet, i tu se gubi snaga Lorcinog teksta.

Iva Kraljević čini mi se ponajviše realističnom u glumi, dok je Ksenija Marinković sugestivno gradila atmosferu kao Punica u prvom i Smrt u drugom dijelu predstave.

Nakon bijega Zaručnice s Leonardom, publika ih slijedi iz ruševina samostana u maslinik što je točan ambijentalni pomak, i mogao bi pratiti dramatičnost radnje. Tamo se međutim, događa kraj dosljedan započetom konceptu, s verbalnom poezijom izraženijom nego u prvome dijelu, no i on je dramaturški reduciran. Lik Mjeseca, nositelja volje bogova i tragičnih silnica, sveden je na glas, dok je lik Smrti jasan, no nitko od njih nije dovoljno snažan i potresan. Lijepa je scena Zaručnika i Zaručnice koju su Nikola Baće i Lara Meniga dojmljivo odigrali, slikovito i simbolično, a takav je i sam kraj, ekspresionistički krik Zaručnice ovjekovječen na platnu; zaleđen u vremenu, u boli.

Sva su lica Lorcine drame na neki način samo skicirana i simbolična, kako u ovoj predstavi, tako i u samome tekstu Krvave svadbe; no tamo ih karakterizira snažna, dramski nabijena lirika koju izgovaraju.

U ovome prošišćenome konceptu ona se sva pretočila u slikovitu ali tihu simboliku ambijenta kojim dominira jedna arhetipska Majka, pojavljuju se ljudi oko nje koji predstavljaju zajednicu, te dvoje pobunjenika protiv. Za njega su zaslužni, osim već spomenutih članova autorskog tima, scenograf Igor Vasiljev, kostimografkinja Doris Kristić, suradnik za scenski pokret Matija Ferlin te oblikovatelj svjetla Elvis Butković.

Čitav Lorcin opus karakterizira bogatsvo slika i sinestetičnost doživljaja, rječito oslikana silina emocija. Strast.  Neumoljive, fundamentalne sile života, slutnje i naročito, smrt. Magija neobjašnjivog, koju, osim i za razliku od muze i anđela, kako sam Lorca kaže, mora imati svako pravo umjetničko djelo.

Čistoća sugestivnosti, sudbinska pomirenost s višim silama i životnim  ishodima, te neupitna tragičnost postigla se i u ovakvome čitanju, no, nedostajalo je svega gore opisanog da Lorca na Lokrumu zaživi u svojoj punini.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA