16 C
Dubrovnik
Naslovnica Lifestyle Kako se Republika nosila s pandemijama i zašto su Venecija i Genova...

Kako se Republika nosila s pandemijama i zašto su Venecija i Genova prihvatili dubrovačku karantenu?

Pandemije su danas rijetkost, a u dugoj prošlosti Dubrovačke republike ponavljale su se učestalo. Trgovačka općina, pa onda i republika morala je uvesti mjere protiv širenja zaraze. Karantena u trajanju od 30 dana uvedena je još davne 1377.

Prva zabilježena pandemija smrtonosne bolesti koja je najvjerojatnije odgovarala današnjoj bubonskoj kugi uzrokovanoj bacilom Yersinia pestis proširila se u Europu s istoka, vjerojatno iz Kine, 1347, te je do jenjavanja 1351. pokosila četvrtinu europskog stanovništa.

U Dubrovnik je bolest – koju izvori spominju kao pestepestilenzamortalitasmale contagiosa ili malatia – stigla u prvoj polovici 1348.

Potonje kronike sadržavaju različite procjene broja umrlih, i to prema društvenim slojevima: patricija od 110 do 273, uglednih građana (populani) oko 300, te od 1000 pa sve do 10 000 stanovnika grada. Starije kronike su u pravilu konzervativnije od novijih.

Pandemiju, poslije nazvanu crna smrt, slijedile su u kratkim razmacima ponovne, iako slabije epidemije, od kojih su se europski gradovi pokušali obraniti na različite načine. U Veneciji je oboljelima bio zabranjen ulaz u grad, a prekršitelji su bili zatvarani. Milano je uveo drakonske mjere zazidavanja oboljelih u vlastitim kućama.

U Dubrovniku je 1377. Veliko vijeće izdalo odredbu Onaj koji dolazi iz krajeva zahvaćenih kugom neka ne ulazi u Dubrovnik ili njegovu okolicu (Veniens de locis pestiferis non intret Ragusium vel districtum) prema kojoj su pridošlice iz kužnih područja imale provesti mjesec dana na određenim nadziranim lokacijama prije no što im se dopusti ući u grad.

Godine 1397. uslijedila je nova odredba (O uredbama donesenima godine 1397. protiv onih koji dolaze iz krajeva zahvaćenih kugom – De ordinibus contra eos qui veniunt de locis pestiferis anno 1397 factis) kojom se utvrdilo trajanje i mjesto karantene, odredile kazne za kršitelje te naredilo da Malo vijeće ima imenovati tri zdravstvena službenika iz redova vlastele za nadzor provođenja tih mjera. U spisima iz XV. st. ti su se službenici nazivali venecijanskim imenom officiales cazzamortuorum, koje je u XVI. st. sve više zamjenjivao naziv officiali sopra la sanità. No u popularnom se govoru zadržao naziv kacamorti ili kačamorti.

I u drugim sredozemnim gradovima nakon kužnih epidemija zdravstveni su službenici, dotad zapošljavani ad hoc, prešli u stalnu službu: u Milanu oko 1410, u Veneciji 1486, u Firenci 1527.

Kršenje karantene podlijegalo je u Dubrovniku visokoj novčanoj kazni od sto dukata, koja se mogla pretvoriti i u tamnicu ili tešku tjelesnu kaznu.

Karantenu su morali proći i došljaci i dubrovački građani za koje se sumnjalo da su oboljeli ili došli u kontakt s dokazanim izvorom bolesti. Tako je primjerice 1416. Obrad Deich, nosač u gradskoj luci, pustio u grad “mnoge pridošlice iz kužnih mjesta te mnoge siromahe iz dijelova Sclavonije”. Zbog toga je bio kažnjen vezivanjem na stup srama (ad carum) te paljenjem kose i brade. Vlastela su ipak bila pošteđena težih kazni.

Godine 1431. Malo vijeće oduzelo je kacamortima ovlasti udaljavanja iz grada vlastele za koje se sumnjalo da su oboljeli od kuge. To je pravo vlada povjerila svojim članovima, plašeći se zlouporabe propisa i istjerivanja iz grada političkih protivnika pod krinkom zdravstvene opasnosti.

Odredba iz 1397. zabranila je i uvoz robe iz kužnih područja za cijeloga trajanja epidemije. Karantena je usporavala tok ljudi i robe te time negativno djelovala na trgovinu, od koje je grad živio, no kao mjera borbe protiv epidemije bila je i ekonomski i moralno podnošljivija od venecijanskih i milanskih mjera. Stoga su je ubrzo preuzeli i ostali vodeći mediteranski trgovački gradovi: Venecija (1423) i Genova (1467).

U Dubrovniku se karantena u početku provodila na otvorenom ili u drvenim skloništima koja su se po potrebi mogla spaliti, na otočićima na Mrkanu i Bobari između Dubrovnika i Cavtata, potom na Lokrumu. Ta privremena skloništa ubrzo su zamijenjena trajnijim nastambama.

Do polovice XV. st. karantena se pod upravom zdravstvene službe razvila u složenu ustanovu koja je upošljavala pisara, dva stražara, jednoga grobara te jednu do dvije čistačice-pralje. Za epidemije 1457. zdravstveni je ured zaposlio svećenika i brijača, a u mjestima izvan Dubrovnika po dva kacamorta iz redova pučana, koji su imali provoditi protuepidemijske mjere pod nadzorom dubrovačke službe. No u to doba udaljena lokacija lazareta postala je strateška opasnost jer su se Turci, sad u blizini grada, mogli njime poslužiti kao bazom za napad na grad pa su vlasti odlučile izgraditi nove lazarete tik uz grad.

Prvi lazaret, koji je 1457. gradio poznati graditelj Mihoč Radi, a u uporabi je bio od 1466, bio je smješten zapadno od grada u predjelu Danača. Nakon preseljenja na Danče karantena je svojem osoblju dodala i vlastitoga kirurga, koji je zamijenio dotad privremeno zaposlenoga brijača, te dva pučana-pomoćnika za nadzor protuepidemijskih mjera. Umrli od epidemija pokapali su se u gradu sve do velike epidemije 1482, tijekom koje je Malo vijeće odredilo da se iskopa velika skupna jama na Dančama te na dva mjesta izvan grada. Kako je broj oboljelih premašio kapacitete Danača, ponovno su se stavila u uporabu skloništa na Bobari i Mrkanu.

Godine 1526–27. dogodila se jedna od najtežih epidemija u dubrovačkoj povijesti, koja je na šest mjeseci zaustavila život grada: trgovina je zamrla, vlada se iselila u Gruž, hrana se besplatno dijelila puku, organizirale su se mnogobrojne procesije, posebice u čast sv. Roka, sv. Sebastijana i Djevice Marije, a mrtve su morali pokapati kacamorti jer više nije bilo ni rodbine ni grobara.

Epidemiju do koje je došlo 1550. zabilježio je M. Držić u Dundu Maroju, čija se radnja događa te godine. U tom razdoblju kontinentalni je put prijenosa zaraze, s Osmanskim Carstvom kao žarištem, počeo po važnosti prevladavati nad morskim.

Prva skloništa uz istočna gradska vrata, Ploče, spominju se 1517.

Iako je 1520-ih planiran lazaret na tome mjestu, projekt je 1534. napušten, a umjesto njega potkraj XVI. stoljeću izgrađen je lazaret na Lokrumu.

Godine 1642. izgrađen je kompleks na morskoj obali blizu gradskih vrata što vode u predgrađe Ploče, u području Tabora, zidom ograđena prostora na kojem je završavao put kojim su preko brda putovale karavane iz BiH te se nalazila konačišta i crkvica sv. Antuna.

Lazaret je imao pet prostora za robu u koje se moglo silaziti i sa životinjama te pet zgrada za stanovanje putnika koji su imali proći karantenu. Sa svake strane prostora u kojem su se nalazile stambene zgrade nalazile su se kule za čuvare lazareta te stan turskih namještenika u lazaretu. Kuga, prenošena iz Osmanskoga Carstva, nastavila je stizati na dubrovački teritorij, iako u sve većim razmacima, sve do kraja XVIII. stoljeća. O posljednjoj, zabilježenoj 1815–16. u okolici grada (Čepikućama), pisao je liječnik Luko Stulli.

IZVOR:

LEKSIKON MARINA DRŽIĆA

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

SUSRETI UTORKOM/Zdenko Medović: Grad je moćan onoliko koliko je jak gradonačelnik

Mato Franković će na temelju ovakvog svog stava prema stanju u prostoru i prema investitorima među kojima nema jednakijih, dobiti novi mandat...

KRATKI REZOVI – FESTIVALSKO IZDANJE: Laureati Dana hrvatskog filma, frankofoni filmovi

U ovotjednom izdanju Kratkih rezova pogledajte osvrt na 29. izdanje Dana hrvatskog filma koji su završili dodijelom nagrada najbojim novim domaćim kratkim...

KRATKI REZOVI: “Mater”, “Mulan”, 15. Trash Film Festival …

U ovotjednom izdanju Kratkih rezova pogledajte osvrt na film "Mater" - naslov najboljega filma regije na beogradskom FESTu, nagrada za najbolju glumicu...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić