KSENIJA TURČIĆ NEVIDLJIVOSTI (2025.)
Galerija Otok, Art radionica Lazareti, Frana Supila 8, 20 000 Dubrovnik
U četvrtak, 7. svibnja u 20 sati u Galeriji Otok, Art radionice Lazareti otvorit ćemo izložbu Ksenije Turčić NEVIDLJIVOSTI (2025.).
Izložba se može pogledati do 5. lipnja 2026.
“Nevidljivosti” je dio novog ciklusa Ksenije Turčić, multimedijalne umjetnice, čiji opus više desetljeća obuhvaća slikarstvo, instalaciju i video, a temelji se na preciznom promišljanju granica slike, prostora i percepcije. Izložba nudi artikulirani pogled u aktualnu stvaralačku fazu umjetnice, koja nastavlja dosljedno razvijati pitanje slike i intime unutar suvremenog konteksta.
Nova serija nastaje kao nastavak višegodišnjeg rada na projektima Joie de vivre, Iconophilia, Iconophilia glow i Catch eye (2016.–2023.), a temelji se na intervencijama na privatnim analognim fotografijama koje su digitalno segmentirane, kolažirane i obrađene do točke preoblikovanja. Za razliku od prethodnog ciklusa Joie de vivre, u kojem su prisutni figurativni i citatni elementi, ovdje se gradi apstraktniji, unutarnji vizualni ritam, oblikovan kroz zasićene tonove i prijelaze koji evociraju slikarsku gestu.Upotrebom digitalnih alata, Turčić svjesno reducira informacije unutar slike, briše razliku između figure i pozadine, te aktivira pogled koji više nije usmjeren na ono što prepoznaje, već na ono što izmiče. Slojevitom obradom autorica postiže efekte slične lazurnim nanosima boje, pri čemu radovi ne funkcioniraju kao dokumenti, već kao zatvoreni prostori zamišljanja, bez naslova, bez lokacije i bez potvrde.
Uz digitalne foto-kolaže Ksenija Turčić izlaže i jednokanalnu videoprojekciju sastavljenu od animiranih varijacija istih fotografskih fragmenata. Radovi nisu eksplicitno narativni ali su figurativni, ne teže prikazu ni objašnjenju, već otvaraju prostor za usmjereno promatranje. Funkcioniraju poput vizualnih tragova sjećanja, zadržavaju zamućene oblike, ali ne upućuju na konkretne prizore. Umjesto naracije, u središtu je pozornost: usporeno gledanje, prilagodba oka, afektivni pomak
Tekst o izložbi Ksenije Turčić u Galeriji Otok napisala je, povjesničarka umjetnosti i kustosica, Helena Puhara.
Slojevita i krhka struktura sjećanja rijetko se očituje kao cjelovita slika. Pojavljuje se u fragmentima, u zamućenim prizorima, asocijativnim procesima, koji izmiču preciznom imenovanju, ali zadržavaju afektivnu gustoću iskustva. Upravo će u tom prostoru, između prisutnosti i izmicanja, Ksenija Turčić razviti svoj novi ciklus nazvan Nevidljivosti, predstavljen u galeriji Otok Art radionice Lazareti.
Ksenija se i u ovom ciklusu nastavlja baviti vlastitim dugotrajnim interesom za granice vidljivog, za odnos između onoga što slika pokazuje i onoga što u njoj ostaje zadržano kao trag. Polazište rada čine analogne obiteljske fotografije, izdvojene iz privatnog konteksta i podvrgnute procesu digitalne obrade, segmentacije i kolažiranja.
Ciklus je strukturiran kroz nizove od po tri fotografije, koje se mogu čitati kao zatvorene, ali međusobno povezane cjeline, formatom implicirajući filmsku traku. Svaki niz razvija vlastitu atmosferu, vlastiti tonalitet i emocionalnu tenziju. U tom rasporedu pojavljuje se osjećaj kretanja koji je jasno prisutan, ali nije doslovan: pogled prelazi s jedne slike na drugu, zadržava se, vraća, usporava, kao da prati kadar koji nikada ne prelazi u konačnu sliku. Takva organizacija priziva iskustvo filma, ali bez narativne progresije i bez linearnog vremena. Tri slike funkcioniraju poput tri izmaknuta kadra, u kojima se motiv ne razjašnjava, već lagano pomiče, gubi oštrinu ili se tek nazire. Taj pomak proizvodi osjećaj trajanja, kao da se prizor odvija negdje između slika, u prostoru koji nije vidljiv, ali se naslućuje. U tom smislu, nizovi fotografija djeluju poput usporene filmske vrpce u kojoj svaki kadar zadržava vlastitu autonomiju, ali istodobno sudjeluje u širem vremenskom protoku, kružnom i asocijativnom. Likovi koji se javljaju u kadrovima i koji su nositelji zbivanja umjetnici su bliske osobe: majka, otac, brat, ona sama. No, njihove su pojavnosti zamućene, fragmentirane i raslojene, svedene na tragove odnosa i bliskosti koji izmiču jasnom razabiranju.
U sekvenci koju određuje žuti spektar pojavljuje se ženska figura (majka) i ispružene dječje ruke, u gesti koja nadilazi pojedinačno iskustvo i postaje opće mjesto memorije. Tijelo je prisutno kroz boju i konturu, ali izmiče stabilnom pogledu, rasuto i meko, kao prizor koji se istodobno pamti i gubi. Ono što ostaje jest osjećaj bliskosti, gotovo taktilne memorije, priziv nježnosti i sigurnosti koji se ne može precizno locirati u vremenu. Te ruke, ispružene prema zagrljaju, moguće je prepoznati kao vlastite, kao pokret koji se ponavlja kroz generacije, upisan duboko u iskustvo tijela i sjećanja.
U drugim sekvencama tonovi se zgušnjavaju, prelaze u tamnije registre, a slojevi slike postaju kompleksniji. Ovi slikarsko-filmski ‘foto objekti’ funkcioniraju poput memorijskih slojeva koji su tijekom vremena izgubili oštrinu, ali su zadržali emocionalni naboj. Boja, svjetlo i ritam zamjenjuju naraciju.
Videoprojekcija dodatno razvija tu dinamiku. Kamera hvata visoki kadar zagrebačkog Trnja, polako kružeći, zahvaćajući rubove krajolika i djelove neba koji izmiču fokusu. Zvukovi iz okoline, udaljeni automobili, glasovi, šum vjetra, stvaraju zvučnu podlogu svakodnevice. U taj kontinuirani tok povremeno se umeću nama nepoznata lica iz Ksenijinog foto-albuma. Njihovo pojavljivanje djeluje kao kratki prekid, bljesak, uz koji se javlja reski, duhoviti zvuk, kao u animiranim filmovima, koji dodatno naglašava rez. Lica nisu predstavljena kao jasni identiteti već kao kratke pojave koje prekidaju kontinuitet gledanja. Kao da se memorija sama, nenajavljeno, ubacuje u tijek sadašnjosti, bez objašnjenja, izvan kontrole.
U Ksenijinim konstruktima promatrač prepoznaje fragmente vlastitih sjećanja, prizore koji nikada nisu bili isti, ali nose sličnu gestu, dodir, odnos. Ono što je nekada bilo dio privatne povijesti sada postaje opće mjesto iskustva.
Što dulje gledamo, to više izmiče ono što smo mislili da vidimo.
(Helena Puhara)
Ksenija Turčić rodila se u Zagrebu 1963. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u klasi profesora Ferdinanda Kulmera. Završila je Corso Superiore di Arte Visiva u organizaciji Fondazione Antonio Ratti, pod vodstvom Josepha Kosutha, u Comu 1995. Djeluje kao slikarica, multimedijalna umjetnica, autorica umjetničkih instalacija, video-instalacija, urbanih intervencija i dr. Od 1988. godine do danas izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, kustoskim projektima i festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu, natječajnog i pozivnog karaktera. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je više nagrada i studijskih boravaka u inozemstvu. Prvotno nastupa s minimalističkim i geometrijskim temama uvažavajući prostorne datosti i relativizirajući slikarske perspektive, izražava se uz slikarski medij i u različitim materijalima (od 1988. do 1998.) pa postupno u prostornim instalacijama uvodi video ekrane, fotografije, elemente crteža, fotografije i digitalnih tehnika (0d 1998. do danas). Umjetničko istraživanje tematizira kroz medijsko ispitivanje mentalne iluzije prostora do psiholoških i emotivnih percepcija ljudske prirode gdje se bavi položajem pojedinca i idnetiteta u osobnim i socijalnim odnosima.
NAGRADE, PRIZNANJA, NOMINACIJE
Grand Prix 20. salona mladih u Zagrebu (1988.),
Nagrada Međunarodnog natječaja Artists Against Hostility to Foreigners u
Grazu, Austrija (1993.),
Nagrada Umjetničkog festivala u Mainzu u Njemačkoj (1999.);
Velika nagrada 5. zagorskog salona u Krapini (2000.),
Godišnja Vjesnikova nagrada za likovnu umjetnost “Josip Račić” (2001.),
Zagreb
Nominirana za nagradu Vladimir Nazor 2003. I 2022. Zagreb
Nagrada « Samostalna izložba», 25. Slavonski biennale, Muzej likovnih
umjetnosti, Osijek
Nagrada Akademije likovnih umjetnosti za umjetnički, stručni i znanstveni rad
u Akad. godini 2022. / 2023.
RADOVI U ZBIRCI
Muzej suvremenih umjetnosti, Zagreb
Location One Gallery, New York, NY
Galerija Dante Marino Cettina, Umag
Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
SEMINARI, STIPENDIJE, STUDIJSKI BORAVCI
1995. Corso Superiore di Arte Visiva, Como, Italija, organizacija: Fondazione
Antonio Ratti, voditelj specijalizacije prof. Joseph Kosuth
2000. District of Columbia Arts Center, Washington DC, USA
2001. Čimelice, Češka Republika
Location One, New York, USA
2005. Sence in Place, Site – actions International Europe u organizaciji
University of Wales Institute Cardiff, Velika Britanija
Živi i radi u Zagrebu zaposlena kao profesorica i mentorica na Slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je i doktorirala 2023. godine.
KSENIJA TURČIĆ
Nevidljivosti (2025.)
Galerija Otok, ART RADIONICA LAZARETI
7. 5. – 5. 6. 2026.
Otvorenje izložbe:
Četvrtak, 7. 5. 2026. u 20 sati
Radno vrijeme Galerije Otok:
PON – PET: 11 – 14 & 15 – 20 sati
U drugim terminima po dogovoru na arl@arl.hr
Video: Iznad tebe (2006.)
loop: 7 min
koncepcija: Ksenija Turčić
kamera: Darko Bavoljak
Montaža: Igor Dropuljić
Digitalna obrada: Paula Turčić
Postav: Ksenija Turčić, Srdjana Cvijetić
Tehnički postav: Nikša Vukosavić
Tekst: Helena Puhara
Dizajn promo materijala: Petra Milički
