Jeste li znali da književnost može liječiti? Da je biblioterapija korisna u liječenju anksioznosti i lakših depresivnih stanja? Profesorica hrvatskog jezika i književnosti Ivana Bašić prije desetak godina počela je tragati za ljudima koji nastavu književnosti doživljavaju na drugačiji način i upoznala se s biblioterapijom, koju danas uspješno promovira kroz svoje knjige, predavanja i seminare. Što i kako može iscjeljivati poezija, a što proza? Kako se mjeri učinak liječenja riječju?
Povodom Noći knjige Ivana Bašić održala je online predavanje Terapijska snaga književnosti u Dubrovačkim knjižnicama, a kako se upoznala s ovom u nas još relativno nepoznatom vještinom?
-S biblioterapijom sam se upoznala prije desetak godina kad sam počela tragati za ljudima koji nastavu književnosti i jezika doživljavaju na sličan način. Jako sam se iznenadila kad sam shvatila da postoji veliki broj stručnjaka raznih profila koji dijele moj način razmišljanja i da se svi nalaze pod krovnim terminom biblioterapije i poetske terapije. Pronašla sam NAPT (National Asocciation of Poetry Therapy) koji izdaje časopis Journal of Poetry Therapy i to je bio početak mog bavljenja biblioterapijom. Danas više ne moram tražiti istomišljenike u Americi, oni su svuda oko mene u Hrvatskoj. Prepoznali smo se i okupili u zajedničkim nastojanjima da biblioterapiju učinimo vidljivom i dostupnom svima.
Priče organiziraju ljudsko iskustvo i upravo su zato potrebne ljudima, kaže ova profesorica hrvatskog jezika te objašnjava kako bi bez priča, život bio skup nepovezanih činjenica.
-Čak i kad mislimo da ne pripovijedamo, mi to nesvjesno i spontano činimo. Stvaramo ih uvijek i svuda. Oduvijek su, a čine to i danas, prenosile vrijednosti, ideje i osjećaje koji usmjeravaju pojedinca, ali i čitava društva.
A kako priče mogu utjecati na naše mentalno zdravlje? Ima li razlike u djelovanju proze i poezije?
-Osnovno obilježje proze je pripovijedanje i ta jednostavna činjenica važno je razlikovno obilježje između proze i poezije. Naravno, nije sva proza pripovjedna, ali uglavnom jest i uglavnom se radi o linearnom pripovijedanju. Ono nam daje osjećaj perspektive u prostoru i vremenu što je posebno važno za ljudsko biće. Tako rastemo i razvijamo se kroz priču, baš kao što to činimo u stvarnom životu.
Poezija je jezik slika i osjećaja koji nisu posloženi u perspektivu već nam kao skup osjetilnih iskustava otkriva nesvjesne sadržaje našeg života. Postoji poetska terapija kao pomoćna disciplina u psihoterapiji i pokazala se iznimno korisnom kod pacijenata koji ne mogu nikako drugačije iskazati potisnute osjećaje koji ih opterećuju i tako zaustavljaju njihov rast i razvoj.
Biblioterapija primjenjuje se i u čitateljskim klubovima.
Vodila sam godinama čitateljski klub –Malo drvo u kojem smo razgovarali na biblioterapijski način. To znači da se o knjizi nije raspravljalo kao na satovima književnosti, tako da se knjigu analizira i promatra kao objekt, već smo se prepuštali doživljaju teksta. Književnost kao most preko kojeg se dolazi do sebe ili do drugog čovjeka – tako bih ukratko definirala biblioterapijski pristup. Grupe u kojima se zanimamo za ono što se drugome svidjelo pa ga zbog toga i pažljivo slušamo te dijelimo i svoja iskustva pročitanog zapravo su jednostavan i vrlo efikasan oblik interaktivne biblioterapije.
Može li se mjeriti učinak biblioterapije?
-Učinak biblioterapije je mjerljiv, ali nije provjerljiv u onom strogo znanstvenom smislu riječi. Očituje se u oslobađanju energije, većoj kreativnosti i boljoj motiviranosti za rad, boljoj povezanosti s drugim ljudima i većom željom za istraživanjem novih načina razmišljanja. Postoje istraživanja koja su pokazala da je biblioterapija korisna u liječenju anksioznosti i lakših depresivnih stanja. Neke su države, poput Velike Britanije, uvele programe čitateljskih grupa u gotovo sve knjižnice jer razgovor u takvim grupama bitno doprinosi psihičkom zdravlju ljudi.
Je li važno čitati na materinjem jeziku ili je svejedno?
-Važno je čitati jer tako učimo izražavati se u jeziku. Svi jezici svijeta imaju jasnu strukturu i pravila te se, učeći jedan jezik, zapravo prilagođavamo pravilima jednog sustava znakova i značenja. Netko osjeća ljepotu u svom jeziku, a netko se bolje osjeća u nekom drugom jeziku i tamo se može bolje izraziti.
Za neke moje osjećaje nema izraza u hrvatskom jeziku, dok u engleskom, španjolskom ili arapskom pronalazim zvukove i značenja kojima mogu izraziti te osjećaje. Treba ići za tim instinktom jer ne postoji jedan jezik bolji od drugoga. U svom se jeziku mogu cjelovitije izražavati jer se u njemu osjećam sigurnije i mogu izraziti puno više nijansi jer ga bolje poznajem.
Mladi ljudi danas jednako dobro govore engleski kao svoj materinji jezik i oni su zapravo dvojezični jer pripadaju jednoj nacionalnoj i jednoj kozmopolitskoj kulturi. U tome nema ništa loše, iako mislim da bismo kao društvo trebali puno pametnije raditi na očuvanju svog jezika koji je veliko duševno, duhovno i emocionalno blago.
Mr. sc. Ivana Bašić, profesorica je hrvatskog jezika i književnosti, dopredsjednica udruge Balans – centra za logopedagogiju i biblioterapiju te autorica knjiga “Biblioterapija i poetska terapija” i “O čitateljskim grupama – metodički priručnik s primjerima dobre prakse”. Organizira radionice i seminare na tu temu.
