18 C
Dubrovnik
Naslovnica Lifestyle Holivudski scenarij troje mladih Župljana: pismo Boža Zeca otkriva dramatiku bijega drvenom...

Holivudski scenarij troje mladih Župljana: pismo Boža Zeca otkriva dramatiku bijega drvenom barčicom na vesla, od Srebrenog do Italije…

ŽUPSKA ODISEJA

1953. je rođen Tomislav Ivčić, za Hajduk su igrali Brenard Vukas i Vladimir Beara, a pjesma “Ta tvoja ruka mala” u izvedbi Iva Robića je osvojila prvi Zagrebački festival. Za to vrijeme, u Župi se troje mladih ljudi odlučilo za epsku avanturu sa scenarijem kojeg se ne bi posramili ni najveći holivudski scenaristi. U drvenoj barci od 3.5 metra bez motora i s improviziranim jedrom, Miloje i Mira Domančić (djed i baka Luke Rašice) i Božo Zec, otisnuli su se u rujnu 1953.godine na put u sretniju budućnost. A kako je izgledao taj put pročitajte u pismu Boža Zeca koje je poslao svom ocu.
Tekst je prepisao Marko Miloslavić s papira kako je i napisan, a kako bi ga mogao podjeliti sa širom javnosti.

Dragi tata!

Želim ti napisati uglavnom kako smo prešli Jadransko more i kako smo se osjećali na tom putu. Pišem Tebi, a možeš pročitati našim najbližim prijateljima i rodbini. Želio bi da me razumiješ, tim više što ovo pišem na dan sv.Mihajla t.j. Tvoj imendan,kojega smo nekada zajednički i svi na okupu proslavili u krugu naše male obitelji. Ne želim te ucviliti,ali danas kad sam u tuđem svijetu samo me uspomene minulih dana sjećaju starog kraja, I svih Vas pojedinačno. Vjerujem da ćete i vi svi skupa sačuvati uspomenu na mene te ćemo se uzajamno voljeti i poštovati. Ne znam kako bi ti najlakše obrazložio moj bijeg u inozemstvo, pa pošto bi se to možda oduljilo u dugo piskaranje,ostavljam da svatko misli za sebe kako hoće, a ja napominjem, da sam ja mislio kad sam se odlučio na polazak također na tebe i na svih Vas.

13.09.1953g. nedjelja

Datum koji će vječno ostati u mom sjećanju, a ako budem imao djece pričati ću im o hrabrosti oca i to bez imalo pretjerivanja i hvalisanja.
U 17.30h otisnuo se s kamena između Kupara i Srebrena, točnije s mele špilje koja se nalazi odmah iza punte od Kupara prema Srebrenu. Nitko nije znao za moj polazak. Domančić Miloje, njegova žena Mira i ja sačinjavali smo malu posadu još manje lađice, čiji je vlasnik bio Domančić Luka, stari profesor dubrovačke gimnazije. Nedjelja poslije podne, malo uzbuđenje, ali bez imalo straha igrao sam čak pin-pong. Držao sam se kako najbolje znam,vjerujem da se na meni nije ništa primijetilo. Prevario sam da idem u Lazine. Uzeo sam demižanu da donesem vina, a napunio sam je vode za vožnju i žeđ preko mora. Pošao sam u kamaru, malo sam razmišljao o svemu, skupio 5-6 najnužnijih stvari, uzeo demižanu i pošao prema Srebrenom. Tamo sam ostavio na već unaprijed određenom mjestu stvari i prošetao se u Kupare. Sa vrha Gorice ugledao sam malu barčicu sidranu na plaži i činila mi se još manja nego inače jest. Posada se nije vidjela, ali sam je ja dobro znao. Prošetao sam se preko Kupara, sreo nekoliko župljana koji nijesu ni u snu mogli misliti sa se vidimo možda posljednji put. Miloja I Miru nijesam ni vidio jer nije bilo potrebe, oni su kako su kasnije rekli igrali ping-pong u Kuparima i čekali dok se smrkne da bi zauzeli mjesto u spilji kako smo se dogovorili. Vratio sam se iz Kupara u Mline, na brzinu obukao duge gaće l paletun, te se isto tako brzo vratio u Srebreno, te na putu za Kupare, kad me nitko nije vidio, spustio se niz strminu brijega i došao na mjesto odakle smo pošli u crnu noć. Bunaca, more mirno, barčica spremna samo dvije tihe riječi hoćemo li? I još tiši odgovor ajdemo i bio je postrek gospođi Miri, da se otisne sa krmom, a meni i Miloju znak, da tiho i lukom počnemo veslati, na ovaj način uputili smo se prema Mrkanu. Na pola puta do Mrkana zakrenuli smo prema Lokrumu, a zatim između Bobare i Lokruma ravno prema pučini.
Čim smo prešli Bobaru osjetili smo more t.j. mrtve valove popodnevnog maestrala. Gledajući našu obalu i svjetla Mlina,Srebrenog i Kupara, mislili smo na Gusare koji sad udobno plešu, dok su pred nama dugi časovi noći i dalek put do Italije. Nijesmo mogli niti imali mnogo vremena za razmišljanje jer smo osjetili pomalo buru, a od mrtvih valova maestrala na jedan put su nastali kipući valovi, ne veliki ali stvoreni od sudara mrtvih valova i novih koje je stvarala bura, a koji su nas neodređeno ljuljali da nijesmo mogli odrediti pravi smjer valova. Ipak jače puhanje vjetra upozorilo nas je da je to bura i da treba pripraviti jedro. Na zapovijed ”komandanta” ja sam se držao na veslima, dok je on montirao jedro, koje se sastojalo od: jarbola,tende skrojene u jedro, zičanih prstenova,koji su se naticali na jarbol ,bokun škote i nešto konopa za pričvrstiti jarbol na prvi banak na barčici. Sve je to bilo improvizirano u kući, a sada je trebalo praktički da posluži zamisli dok smo se još smijali na kopnu i šalili na račun “modernog jedra”.
Montiravši jedro dobili smo mogućnost iskorištavanja bure, koja nas je lijepim tempom gurala naprijed, ali u isto vrijeme zadovoljstva – toliko briga, jer su valovi postajali sve viši i viši. Krajnjim naporom i sveukupnim znanjem mornarenja uspjeli smo održavati ravnotežu koja je bila potrebna lađici da nas valovi ne napune morem. U ovim momentima bilo nam je teško jer nijesmo pretpostavljali da bura može dići ovakve valove i tim više što je tek početak plovidbe. Ipak smo se održali stalno dovikivajući jedan drugome da ne bi zaspali. Vjerujemo da smo brzo išli jer nam se naša obala sve daljom činila a svijetla Srebrena ,Mlina spojili u jedno,tako da smo vidjeli tri svijetla: Sv.Andrija,Dubrovnik i ovo treće zajedničko.
Barka je išla čudom i mi smo oko 2 sata izgubili svijetlo našeg kraja, a prepustili se mrtvom pučini. Računamo da smo ovako gonjeni burom prevalili oko 20-30 milja.

Jutro 14.09. 1953g.

Nas iznenađuje jer smo na veliko čudo uz izlaz sunca osjetili i puhanje šiloka, kojega smo se najviše bojali. Šilok je također počeo osvajati more kao i bura u prošloj večeri i dok je uspostavio smjer svojih valova koje su nam najviše zadavale brigu jer su bile najopasnije da nas naliju morem. Smjerom šiloka upravili smo i nasu lađicu. Krmu-valu to je bio princip i jedini način da se održimo na površini. Međutim ovakav smjer nije se podudarao sa smjerom naše kazaljke na busuli, te smo napokon ugledali i kopno koje nam je već bilo iščeznulo. Pogađali smo i pogodili da je Lastovo. Znali smo da je dr.Andrija i dun Pero na Lastovu, pa nam je bila velika sramota da dođemo na Lastovo umjesto Italija. Sjetili smo se i Ivušinog slučaja, pa nas je prolazila neka jeza da ne bude repriza. Teškim naporom i velikom mukom okretali smo lađicu Italiji a valove primali skoro u bok. To nam je uspjevalo jer se naše malo jedro izvrsno držalo i služilo kao da je priraslo uz lađu na kojoj je prvi put. Ovim smjerom krenuli smo dalje i to je trajalo sve do oko 1 sat, kad je more počelo da se stišava obećavajući nam bunacu. Najveći neprijatelj pretvorio se u blagog prijatelja i mi smo se našli kao igračka na velikom ogledalu. Pošto više nije bilo vjetra morali smo se prihvatiti vesala, sa jednim na krmi a drugim na provi da ne skidamo jedro. Neispavani i gladani jer ništa nijesmo mogli jesti, počeli smo “snažno veslati” da što više iskoristimo blago more,koje nam je Bog dao. 0vako veslajući došlo je i 4 sata po podne, kad smo prvi put htjeli nešto da jedemo. Uzeli smo malo kruha i masla za što smo imali najviše volje i malo grožđa, ali čim sam primio u želudac hranu, odmah sam je povratio, na što sam se osjećao boljim. 0vako veslajući dočekali smo i zapad sunca za kojega nemam riječi da opišem, ali to je svakako jedinstveno. U maloj barci otprilike na sredini Jadrana očekivati noć koja može biti puna iznenađenja, a uz to zapad sunca koji je bio u svakom slučaju božanstven, samo u ovom ne jer uživati u nečem što je lijepo nije moguće pod impresijom straha koji nas zaokuplja nasred pučine. Poslije zalaza sunca nastaje sumrak, koji se brzo pretvorio u mrak u kojem sve iščezava osim svoda nebeskoga ukrašenog zvijezdama koje nam koriste za kontrolu busule i pravca, i mora koje nas strpljivo nosi na velikom hrbatu, kao lav nestrpljivu mušicu. Tako ulazeći u mrak neprestano gledajući oko sebe,bio sam sam, jer si je “kapetan” zajedno s gospodom dozvolio malo odmora t.j. sna dok mene ne napušte snage i savlada san. Nije prošlo dugo na mirnom moru i ja sam oko 9 sati probudio Miloja na smjenu. Bez ikakvog namještanja kliznuo sam s banka i zaspao prije nego sam se ispružio a zato u barci nije bilo mjesta. Probudio sam se ili bolje rečeno ustao sam i da se nisam probudio od prodornog glasa koji je dao slutiti da nije sve u redu. Nijesam bio svjestan gdje se nalazim. More je bilo tako mirno da se nijesmo ni za tren ljuljali. Miloje me odmah upozorio na nebo, koje se bilo tako izmijenilo od kako sam ga smijenio, da je prijetilo žestokom podmuklom olujom. More još uvijek mimo ali strahovito tamno kao da je jaz iz kojega nam više neće nikada doći ni zrnca nade. Tamno kao u rogu. Zapalili smo džepnu lampu i što smo brže mogli skinuli smo jedro te se počeli osiguravati koliko je to moguće na nesigurnom mjestu. Brže čavle i čekić i malo iz toga jedra koje nas je do tada guralo, počelo se zabijati na provi da bi napravili škaf koji će osigurati provu od nalijevanja. Jarbol smo stavili tako da je visio na provi a završavao se na krmi koju smo također osigurali ostatkom tende kojega smo dobili dok smo još u Srebrenom krojili jedro. Donjim djelom jedra koji je preostao iz provinog škafa digli smo na jedno jedro i na bambus i dva komada tunjice improvizirali novo jedro koje je uvelike ličilo na jedro Kon-Tikija, samo što je bilo manje. Ovo se događalo oko 11 sati u noći. 0vako montirani nastavili smo dalje put kroz noć. Moram napomenuti da nam je Mira uvelike pomogla gledajući stalno busulu i razgovorom odvraćala nas od sna. Ne mogu se točno izraziti, ali mislim da će biti najbliže ako kažem da djetinjstvo ove žene nam je mnogo puta nadu povratilo jer niti najmanje straha, ni najmanje uzrujavanja ,dosade ,nestrpljenja ili slično nije pokazivala ova zena dok smo bili u najvećim mukama. Vjerujem da joj je bilo lakše zbog nepoznavanja mora. Tamno nebo i još tamnije more počelo je dobivati prijaznije lice oko 1 sat kada smo opet ugledali neke zvijezde koje su nam mnogo obećavale. To je bilo u prvim satima.

15.09.1953 g.

Za jedan sat i pol nebo nije bilo sasvim vedro, ali je veći dio tako da smo sve mirnije I lagodnije očekivali zoru. U ovakom stanju zaželili smo se sna a ženi smo prepustili kormilo i stražu spustivši se niz banak oboje smo zaspali kao klade a Mira nas je pustila pola sata više spavati od ugovorenog 1 sata kako bi dokazala da je žena. Okrepljeni donekle snom, popustila je napetost u moždanim stanicama, a uz šećer i vodu, donekle kondicija, te smo opet nastavili put starim kursom prema Italiji. Dolazi zora, oči su uperene prema istoku, ali čelo se mršti jer nebo ne obećaje lijep dan. Ali ipak dan je dan i mi se barem vidimo, malo se govori, ali se zato vesla i najednom usklik: “Pogledaj!” Nešto novo nešto neviđeno, čudo, more gori je li istina? Nije moguće? Mi se pitamo i čudimo, a iz velikog plamena pokazuje se crta-kapica-kapa-polukugla i.t.d. i na koncu iz vode i plamena izađe sunce sa čitavom svojom veličinom I sjajem, ali samo za malo, jer ga oblaci primaju u svoj naručaj, kao dar kojima tobože oduvijek pripada, a mi ostajemo u jutru koje prijeti ponovo sa šilokom, ali ovoga puta i obzirnijim i trajnijim.

Ovako nas je dočekalo jutro 15./IX.

Pred strahom od šiloka barčica klizala što najbolje može nategnuta s dva vesla još po mirnom moru. Nije prošlo ni pola sata, a more se počelo modriti i šilok osjećati. Za kratko su nas stigli valovi i mi smo se opet počeli cujati na otvorenom moru,očekivajuci kopno, a bojeći se velike borbe sa morem. Valovi su se već poprilično digli, ali mi još ne mijenjamo smjer našega kursa želeći se što više približiti kopnu kojega nikako ne možemo vidjeti. Iznenada čujemo neki krešteći glas i u tren oka ugledamo malo jato čaplja, 8 komada kako putuju u istom pravcu. lako su to bile ptice pa makar i u zraku, osjetio sam kao da mi se rastopila neka kaplica čudnog osjećaja koji me je za sekundu vratio mislima u Župu i posjetio na sve prošle dane, zaboraveći dirnuti i u žice moje lovačke strasti: Čaplje su nas teškim zamasima krila stizale i u istom ritmu ostavljale, a mi smo se ipak okoristili za dokaz i kontrolu busule da plovimo dobrim smjerom. Pošto je to bila jutarnja novost, nastojali smo odrediti kilometražu i mjesto odakle dolaze ove ptice. Znam da se sele ovamo noću te ako su putovale 10 sati brzinom od 100km/sat mogle su biti negdje iz mađarske poprilično umrne i sad u jutro traže kopno da otpočinu. Poslužili su nam također kao nada da je kopno blizu, iako njemu nigdje traga. Tako razmišljajući I gledajući u more i nebo, na našu žalost sve je počelo biti protiv nas, ko da više ništa nijesmo ni govorili, a malo i mislili jer se više nije imalo što misliti, već samo predavati većoj sili koja prijeti. Kako smo predviđali tako se i ostvarilo, sve veće more sililo nas je da promjenimo pravac, te da se opet postavimo krma-valu. Izvadili smo vesla spustili se na u dno barke, Miloje na krmu, sve stvari u more, a gosp.Mira i ja u sredinu barke održavamo ravnotežu. Vjetar sve jači dosta dobro nas goni tako da iako na pola jedra na sredini barke ipak postižemo veliku brzinu, ali ne i pravac kojim bi trebali putovati. Strašnog raspoloženja bez ijedne riječi uz oranje valova i neprestano ljuljanje idemo sa sve manjom nadom da ćemo ugledati kopno na ovaj način. Miloje teškom rukom izbjegava valove da nas ne naliju i donekle nastoji da ipak idemo prema Italiji.Ne znam kako se Miloje osjećao, znam da je Mira zaspala, pa sam i ja izgubivši svaku nadu prepustio sve snu, ne misleći više na ništa jer nastaje vrijeme kada čovjeku počinje biti svejedno. Ne znam kako, ali probudio sam se uz pjesmu Miloja i Mire, koja je bila bez riječi blijeda i tiha kao da strah izgoni iz grla, što u stvari i jest, a nikako neko raspoloženje. Priključio sam se mumljanjem dok nas nije prekinuo jedan val koji se popeo kao brdo i razbio se o našu barku nepoštedeći nas za nekoliko litara vode. Uz jedan uzvik “Pazi!” Neprijatno smo dočekali crnu vodu u naš “brod”. “Digni pajul i sekaj!” Pala je komanda na što sam se odmah prihvatio ali u isti momenat pada: ”Pazi,ne diži se čuvaj ravnotežu,evo ga!” I još jedan val u krmu, ali pristojniji, sa manje vode. Sekam u nekom bunilu misleći koliko može ovo sve ovako trajati i koliko ima još u meni snage da ovako izdržim. Razmišljajući svršio sam ovaj posao a Mira mi je pomogla Milojinom kapom posugati zadnje kapi mora. Na ovaj način čekajući more u barčici i gledajući valove koji su bili ogromni za našu barčicu vozili smo se (negdje)?
Stalno napetih živaca, Okrenut prema valovima, Miloje me upozorava da ga moram smjeniti jer je suviše umoran. Spremao sam se na ovaj zadatak kao na ispit, samo što su u ovom slučaju u pitanju tri života. Vještačkim skokom izmijenili smo mjesta Miloje i ja, tako da sam se našao na krmi sa jarbolom u ruci. Prvi puta u životu sam bio na tako odgovornom mjestu. Trebalo je prkositi moru, a uz to i donekle održavati pravac. Osjećao sam more na timunu, držao sam kormilo na pulsu i svaki put kad mi se val uspješno našao ispod krme i podigao na vrh svog hrbata, osjetio sam neku muškost u sebi a žilama kao da prolaze mravi koji napinju dlake da i one budu budne pri ovakvom opasnosti. Sjetio sam i na pretke koji su također nekada bili mornari na jedro,pa mi se činilo kao da dolazi neka snaga iz nepoznatog izvora, predana u genima mojih djedova.

Par puta, ne da se hvalim, čuo se usklik Miloja “Bravo Božo, ovo je bilo dobro, samo tako pazi dobro ja ću malo zaspati”. Oko 11 sati primio sam kormilo a sa radosnim usklikom oko 1 sat digao se Miloje i Mira iz ležećeg stava u sjedeći, jer sam ugledao veliki brod, koji kako se meni činilo nam se približavao. Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš neprestano smo buljili u pravcu odkuda sam ga ugledao. Vidili smo ga ali pravac broda nijesmo mogli odrediti. Međutim poslije nekog vremena ustanovili smo da ide prema Italiji, ali prilično daleko i bez nade da bi nas mogao vidjeti između brda i dolina u kojima smo se nalazili dok smo mahali, ali ne dugo jer smo se povukli kao žabe opet u svoju koru da se prepustimo sudbini. Brod je pomalo nestajao dok nije sasvim iščeznuo, a u nama je malo iza toga opet uzbudio živce jedan galeb koji nas je obradovao da je negdje u blizini kopno. Gledali smo i gledali prostim okom pa i kanoćalom makar s jednim okularom, ali sve uzalud jer se kopno nije htjelo pokazati. Napominjem da je vjetar oko podne počeo opadati i valovi su izgubili krijese ali su bili dugi i visoki da bi nam se kosa naježila . Približava se oko 3 sata a ja još uvijek na krmi i ne gledam dali se vidi kopno, već mislim na noć koja će nam zadati i te kakve brige jer šilok nije kalmo a u zalaz sunca normalno je da će biti viši, kojega barka neće moći podnijeti jer ionako čini čudesa. Vrijeme brzo odmiče, valovi se nastavljaju, a ja neprestano okom u oko valu i dobro mi uspijeva na kormilu tako da me Miloje ne smijeniva. Nitko ništa ne jede, želudac nam se stisnuo, za čudo nitko nije žedan, voda je još čitava. Oko četiri i trideset minuta Miloje me najedanput upita vidi li se nešto? Okrenem se naokolo i vidim veliku kaladu koja se diže iza mojih leđa, te prema tome izvjestim -“Ništa,samo oblaci i jedna debela kalada.” Postavim se u stari položaj i nastavim svoj posao. Da li zbog instinkta koji je ženama prirođen ili zbog znatiželje, ali gosp. Mira se podigne i iza jedra koji joj smetao pogleda u pravac Italije I tiho u povjerenju šapnu Miloju, “pogledaj “Mišu” je li ovo kopno?” Stari “Gruj” se digne natmuri, zažmiri, otvori jedno pa drugo oko i uzvikne ”Jesssst! To je Monte- Gargano!”.Ne vjerujem sam sebi mislim tješiti se kako znate, ostanem u svom položaju i dalje nastojeći ipak da što bolje upravim barčicom prema onom mojom “kaladi”, a Milojinom i Mirinom “Monte-Garganu”. Koristeći što bolje vjetar sve više sam se upuštao u rizik, da bi pravo plovio prema Monte -Garganu, tako da me je ponekad počelo nalijevati, ali ništa zato Miloje i Mira nisu rekli. Svima nam je. želja da ne prođemo mimo Monte-Gargana prema Anconi. Teško mi uspijeva jer sam više umoran pa kako je prova prema Monte -Garganu, ipak je šilok gospodar,i nosi nas tamo gdje on hoće. Zatražim smjenu i Miloje prima kormilo oko 6 sati popodne.Tek sad kad sam se malo odmorio neprestano gledajući prema “Spasu” i ja sam se uvjerio da je kopno jer sam uočio razliku između kopna i mora.

Pogledao sam u Miru, a onda Miloja i obrazi su mi se nategli u osmijeh poslije dugo vremena, suhi, mrki i slani. Srce je jače zakucalo a Bog nam je ulio toliko snage da se više nijesmo bojali tako jako noći koja je unatoč toga spremila da bude strasna, malo iza toga je kopno nestalo u oblacima, ali je pravac već bio uhvaćen na busuli. Mrak se spušta jer je nebo naoblačeno pa se osjeća da će skoro noć. Tako i bi, iz dana pomalo u noć, šilok sve jači, mi sve blijedi. Zaokuplja nas strah da bi nam se baš sada moglo nešto dogoditi, kad smo na domaku kopna. Naprežemo se što je bolje moguće, želimo na svaki način osvojiti more. Barčica je malena nevjerojatnih dimenzija:
3,40m duga i 1,40m široka, krma nam nad morem svega 15-20 cm,u lađici oko 200 kg, ali se drži na moru kao ”labud” te od krila na krilo vala nosi nas siguro i dalje pouzdanije kao da se uopće ne može prernuti.

Došla je noć, onakva kakvu smo očekivali. Mrka, teška, tmurna i nemila za kopno a kamoli za more. Valovi nas plaše svojom veličinom a vjetar postaje sve jači. Zvijezde koje su nas znale tješiti prošlih noći ne mozemo vidjeti jer je nebo tmurno. Užasno je gledati duboke doline valova koji se kese svojim bijelim zubima kad se razliju urese vrhova, koji mogu da svaki čas smrtonosno zagrizu u nemoćnu i nježnu barčicu koja kao kakvo dobro strpljivo stvorenje podnosi sve jače udarce velikog mora. Sami, nema kopna,osjećamo se kao ljuska orahove kore, želimo upravljati ali nam je komanda oduzeta jer nas more nosi kuda mu je drago, ipak puni nade što smo već ugledali kopno nastavljamo put, zajedno sasamo kad smo na brijegu vala,ali ipak svijetlo koje znaci-spas-kopno-život,bolja budućnost! Ohrabreni svijetlošću svjetionika slavili smo i hvalili Boga, što je posjetio ljude da postave svjetionik za nesretne mornare.
Nastaju odlučujući časi, uhvatiti se svjetionika ili ga mimoići i Bog zna kada ugledati novoga. Svijetlo uvijek na istom mjestu ne možemo ustanoviti da li se približavamo ili udaljavamo a more sve jače, vode u barci sve više, mokri kao kokoši, mozak radi svom parom, svaka ćelija želi dopinjeti maksimum, na moru održavati ravnotežu,postali smo specijaliste baš u najtežim momentima, dolazi ono najgore. Kad postaje jasno da se nećemo moći uhvatiti svjetionika i da će lađa početi popuštati jer je vise nemoćna. Jedan veliki val i dobra količina vode u barci, sekamo kao pumpe, ali vode ima i na pretek. Sve vise ulijeva, sve nas vise zaokuplja strah, čuju se uzdasi, zavjeti i molitva i najednom mnogo čekujući rezultat! ”Dobro je!” viče “kapetan”.samo naprijed nemoj malaksati! Dišem kao konleal me u leđa bije, Mira samo seka- Miloje na krmi čini čudesa da pobjegnemo valu, radimo kao jedna mašina. Često viknem “MILO-jeee! Odgovor – “vozziii”! Vozim, nekad uhvatim more veslom,ali nekad u prazno, pa ravno na leđa. Osjećam isko mokar da mi se grlo suši, sjetim se da imamo flašu prošeka ali nitko ne zna gdje je. Mira traži i srećom iz prove izvadi flašu koju nagnem i povučem na dušak nekoliko gutljaja.Prošek dolazi u prazan stomak, osjećam naglo resorbiranje alkohola i afan u glavu. Obuzelo me neko polu pijano stanje-tražim još prošeka, gutam, popio sam pola. Vraća mi se snaga, vučem kao konj. Malo iza toga osjećam da se ne može tako jako pomišlja ,moj otac je imao dva sina,a od sad će imati samo jednoga. Nikakav strah smrti koju smo sami izazvali, zaokuplja naše duše, molimo se Bogu ,padaju zavjeti,spominju se mrtvi i osjeća se neka blizina zajedno sa onima kojih vise nema na ovom svijetu. Uz sve ovo bili smo sretni što nitko od naših ne zna da smo pošli,te barem neće od brige misliti na more s kojim mi vodimo borbu. Veslajući tako došli smo već tako blizu da smo ugledali i pojedinačna svijetla malog gradića, koji se vidio iza svjetionika. Sve više ohrabreni sve smo jače veslali pa smo pomalo počeli raspoznavati i zidine grada, ko da nam se činilo kao da se vraćamo Dubrovniku, kojega smo ostavili također prije dva dana osvijetljena na isti način kao sto smo ovoga ugledali,opasanog zidinama ali s tom razlikom što je more bilo u bunaci. I tako malo približavajući se osjećali smo radost spasa, a veselilo nas je što dolazimo odmah u jedan gradić da bar možemo pristojno pristati. Došli smo sa gornje strane Monte Gargana, ako budemo gledali na kartu, kao da dolazimo od Ancone, a to nam je ipak koristilo,jer smo se u zadnje barem malo zaklonili od velikih valova iza Monte Gargana. Nemam riječi da vam opišem radost i veselje kad smo se približili luci ali nikoga zivoga jer smo baš bili na izmaku 15.09. inače negdje oko ponoći.

16.09.1953g.

Ulazimo pobjedonosno mimo svijetionik koji nam je svojom svijetlošću udijelio časove sreće i radosti, a koji se uzdiže ponosno sa jedne hridi ispred grada oko 20m u visinu sa jakim svijetlom kao reflektor neprestano okrećući se. Onakvih nismo vidjeli u Jugoslaviji. Da je slučajno jedan ovakav na ponti od Cavtata a drugi na Sv.Andriji nikad iz Dubrovnika nebi mogao pobijeći jer bi ga Srđ vidio. Ulazimo u luku, ali ipak sa sumnjom da nije mozda Lastovo ili koji naš grad na kakvom otoku nama nepoznatom. Dolazimo pomalo, nastojimo pročitati kakav natpis, ali ništa ne vidimo. Ali opet gosp.Mira prva :”Gledaj piše;”F…A..B..R..I..C..H..E” I to nam potvrdi da smo u ltaliji, grad je s vanjske strane opasan nekvim zidinama gdje se ne može pristati, zato smo morali zaobići jednu malu puntu i ući u luku, provući se između koča koje su usidreno čekale da se smiri more i prispjeti na obalu koja je tako plitka da se nije moglo pristati uz jedan mali muo za koga se bila vezala koča. Postali smo nestrpljivi da što prije stanemo na kopno ali se nikako nije dalo osim ako nebi skočili u more. Pošto sam ja bio na veslima tražeći pogodno mjesto za iskrcavanje, Miloje se našao stojeći u barci i kad mu je jedan konop koji je vezivao trabakulu za muo došao iznad glave,uhvatio se za njega i kao pantera dokopao se teškom mukom mula i stao ga grliti I ljubiti kao da je uhvatio ogromni komad zlata ili dragog kamenja. I tako malo iz njega Mira svlači cipele i skače u more. Miloje je čeka, sada zagrljaj, meni mašu u barci a ja gledajući radost u njima mokrih traperica, snažno zaveslam prema kraju, nasučem barku i skočim k njima u jedan zagrljaj koji je izražavao sve prošlo i obećavao sretnu buducnost. Vjerovali ili ne, bacili smo se opet na kopno i ljubili ga, koje nas je dočekalo bez i jednog čovjeka na obali. Sami na stranom tlu, osjećali smo se nelagodno, ništa nijesmo krivi ali ipak nijesmo kod kuce, kad najednom, opet Mira:”Evo čovjeka!” Uputili smo se k njemu i on prema nama, izmijenili par riječi i saznali da smo se iskrcali u jedan gradić na Monte-Garganu, koji se zove Viestelaco. To je bilo izmedu 3-4 sata ujutro, počeli su se skupljati ribai, pa smo začas bili okruženi njima, koji nam nijesu nikako mogli vjerovati da smo došli sa takom barkom bez motora, na koncu su nas gledali kao čudo. Jedan je rekao; ”Trebalo bi snimiti jedan film o ovakvim hrabrim mornarima.” Brzo smo presvukli ono što je bilo mokro na nama a ribari su nam užegli vatru i zarnuli kabanicama dok smo srkajući pomalo čaj, sušeći robu osjetili tek pravi apetiti za jelom te smo ono hrane što je jos bilo zajednički podijelili i dobro se najeli. Pričali smo se sa ribarima i šalili tako da nam je dan i zora brzo došla.
Oko 6:30h došao je jedan čovjek iz lučke kapetanije kojemu smo predali vesla I barku a mi smo zatim u pratnji istoga otišli, oprostivši se od ribara, do financa. Tu smo odmah primljeni gdje nam je ponuđena I kafa, a zatim poslije kračeg ispitivanja odvedeni smo kod žandara. Tu smo osobito primljeni, dobro objedovali I šalili se jer nam je Mira skuhala objed zajedno sa kuharom po želji a oko 3 sata popodne u taksi autu marke “Lancia” krenuli za Foggiu. U Foggi smo se šetali i napisali prvo pismo za Zagreb majci gospođe Mire, tu smo I prespavali, a u jutro smo krenuli za Bari. Kad smo došli u Bari lijepo smo primljeni I tu je počelo sa ispitivanjem, slikavanjem, otiscima prstiju itd. Poslije toga otpraćeni smo u hotel gdje smo sa četvrtog kata uživali gledajući s balkona pune ulice Baria kako vrve od silnog prometa ljudi I mašina. Imali smo I vlastitog konobara koji nas je obskrbio hranom i svim što smo željeli. Tu smo se dobro odmorili i naspavali a drugi dan već krenuli za Froschette.

Najteže od svega bio mi je rastanak s Milojem u vlaku negdje kod Monte Gargana (to je veliko brdo gdje su bile najviše borbe za vrijeme Italije kad je kapitulirala.) I danas se vidi kako je brdo čitavo preorano. Kad sam došao u Fraschette, bilo mi je malo neprijatno jer sam se našao u jednoj nemiloj sredini između ljudi svih narodnosti I boje. Tu sam ostao 10 dana jer je to probni logor a zatim sam došao u društvo naših Konavljana I Dubrovčana od kojih ću vam nabrojiti: Radović, Baldo Radović, Rado, Zvrko, Mijo Krilanović i drugi. Život u logoru može se pretpostavljati kako izgleda, tko je bio u vojsci, pa o tome neću pisati. Logor je baza odakle ljudi koriste priliku dok sakupe dokumente za emigraciju. Ovo malo pisamce ostavljam za uspomenu tati, da ga nađem među ostalim mojim dokumentima kad se ako Bog da nekada vratim u domovinu.
Ne želim više duljiti da ne bude preteško kuverti, tko se od rodbine bude interesirao, može mu se pročitati ovo pismo kao uspomena na mene. Da si mi sretno stari kraju, zahvaljujem ti sve od srca što si mi dao i stvorio od mene.

Sa nadom u sretniju budućnost primi pozdrav od Boža.

1 KOMENTAR

  1. …”Ipak jače puhanje vjetra upozorilo nas je da je to bura i da treba pripraviti jedro”…

    Pa odlucite se, jesu li isli na vesla ili su ipak jedrili.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

ZAKAZANO ROČIŠTE: Vlahušić i Franković dva dana prije izbora idu na sud

Ročište u aferi "Revelin", napokon je zakazano na Županijskom sudu u Splitu i to uoči parlamentarnih izbora 3. srpnja u 12 sati....

Uhićena Dubrovkinja, tajnica kabineta Ministarstva poljoprivrede

Kako neslužbeno doznaje N1, u akciji PNUSKOK-a, koja se rano jutros odvila na području Zagreba, Splita, Knina, Gračaca uhićena je i Ružica...

Sretno maturanti! Pamet u glavu

Školu su završili online, ali norijadu ipak onako kako treba … Od ranog jutra maturanti se vesele oko škola, bilo je...

Stanje u Dubrovačko – neretvanskoj županiji stabilno

U Dubrovačko-neretvanskoj županiji niti danas nema novih slučajeva zaraze koronavirusom. Svi jučer uzeti uzorci su negativni. U dubrovačkoj...

Dubrovnktv.net

Sretno maturanti! Pamet u glavu

Školu su završili online, ali norijadu ipak onako kako treba … Od ranog jutra maturanti se vesele oko škola, bilo je...

KRATKI REZOVI: Zaključak milenijskog pentranja po europskim filmskim vrhuncima

Zadnji tjedan u svibnju se čini baš prikladnim za zadnju epizodu ciklusa najboljih europskih filmova tisućljeća, poglavito kad 'Kratke rezove' u lipnju,...

ETO NAS: s najdražim nam turistima u điru

Prva ovosezonska tura Gradom je odrađena … Na Brsaljama su se jutros okupili svi oni turisti koji su se u Dubrovniku našli...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić