6.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 27 siječnja, 2022
NaslovnicaNaša čeljadLjudi NazbiljVenezuelanka Hiliana je dubrovačka nevjesta koja je navegavala na tankerima, a danas...

Venezuelanka Hiliana je dubrovačka nevjesta koja je navegavala na tankerima, a danas je nastavnica u Pomorskoj školi

Hiliana Vanessa Vallejo de Brunsko već je deset godina naša sugrađanka, a hrvatski govori, kao da je odrasla u Dubrovniku. Njezina životna priča počinje u Caracasu u Venezueli, gdje je rođena, odrasla i gdje je završila inženjerski petogodišnji studij pomorskog prometa, što bismo mi rekli “nautiku”. Navegavala je kao kadetkinja na tankeru, a kao treća časnica palube na kruzeru. U Grad je, pogađate, dovela ljubav koja se dogodila na brodu, a onda trajno naselila u Dubrovniku. Ova majka dvojice dječaka, sad je već tri godine zaposlena kao nastavnica u dubrovačkoj Pomorskoj školi.

S Hilianom sam se našla u Gružu, gdje obje živimo, uz more i brodove, koji su obilježili njezin život. Ova mlada žena širokog osmijeha u Dubrovniku uživa, iako joj ponekad nedostaju svi sadržaji milijunskog grada, ali i venecuelska topla klima.

– Sve mi je lijepo ovdje, brzo sam se navikla, ali mi je najteže bilo naviknuti se na zimu. Kod nas u Venezueli je cijelu godinu proljeće, temperatura je u prosjeku 26 stupnjeva, a kad sam prvi put osjetila buru, smrzla sam se. Jedno vrijeme, kad sam došla u Hrvatsku živjela sam u Zagrebu, tamo je još hladnije. Iako je veliki grad s puno mogućnosti, zbog zime i zato što nema more, odlučili smo se živjeti u Dubrovniku.

A upravo je u Zagrebu Hiliana tako dobro savladala naš jezik. Išla je na intenzivni tečaj hrvatskog jezika za strance na Filozofskom fakultetu i naučila pravilno govoriti, ali pisati.

– Bilo mi je jako teško, jer znam engleski i španjolski. Učila sam i francuski i japanski, ali hrvatski je bio za mene potpuno nepoznat jezik. Malo po malo uspjela sam ga savladati, a s obzirom da sam htjela ovdje živjeti i raditi, jezik je bio prvi preduvjet preseljenja.

Brodovi i more od djetinjstva su je fascinirali, premda se u njezinoj obitelji nitko nije bavio pomorstvom.

– Moja je mama iz Venezuele, tata je iz Kolumbije. Nemamo u obitelji europskih korijena, ali i nikoga čiji je život ili posao vezan uz more. Tata je farmaceut, mama medicinska sestra i njima, mojim roditeljima, moj je izbor bio neobičan, ali su me u svemu podržavali. Nakon gimnazije upisala sam studij pomorstva, koji kod nas traje 4 godine. Prve dvije godine to je čisto inženjerski studij, a onda su druge dvije godine navigacija i peta godina podrazumijeva 365 dana na brodu. Ja sam prvi dio kadeture odradila na tankeru, drugi dio na kruzeru.

Hiliana je plovila na tankeru na kojem je uz nju, kao kadetkinju, bila još jedna žena treća časnica palube.

– Ne mogu reći da je bilo lako. Šest mjeseci nisam ugazila na kopno, ali mi je bilo jako zanimljivo i puno sam naučila. Najinteresantniji su mi bili ukrcaji i iskrcaji tereta, jer je to poprilično kompliciran proces u kojem se treba paziti na puno stvari, a kako se ne bi dogodila havarija. Nije bilo lako, ali htjela sam završiti studij i dobiti diplomu, pa sam stisla zube i izdržala. Drugih šest mjeseci plovila sam na kruzeru, što je puno jednostavnije. Osim što se češće može izaći s broda, ima puno sadržaja na brodu.

Nakon što je stekla željenu diplomu, zaposlila se na Royal Caribianu, kao treća časnica palube i odradila dva vijađa, a onda se zaljubila u našeg sugrađanina, tada prvog časnika, danas staff kapetana. 

– Ljubav je bila jača od svega, pa sam se tako odlučila ostaviti more, preseliti na drugi kraj svijeta, naučiti strani, teški jezik i krenuti za svojim srcem. Neko vrijeme smo živjeli u Zagrebu, a onda smo se preselili u Dubrovnik. Odustala sam od brodova, a kad su došla djeca, nisam ni mogla zamisliti da ih ostavim zbog navegavanja. Nekako sam se uvijek nadala da će se tu otvoriti neko radno mjesto u mojoj struci na koje bi se mogla prijaviti. Pratila sam oglase i prije tri godine sam se prijavila na oglas Pomorske škole. Položila sam i stručni ispit i našla posao u struci, koji mi savršeno odgovara.

A kako je raditi u Pomorskoj školi?

– Puno mi se ljudi čudilo što želim raditi u toj školi. Ja stvarno ne razumijem zašto. To je jako kvalitetna škola, koja učenike priprema za poslove s puno praktičnih znanja. Oni već sad uče ono s čime sam se ja tek na fakultetu upoznavala. Nemam nikakvih problema u nastavi. Mladi, kad shvate da im neko znanje može dobro doći u budućnosti, nemaju problema s učenjem. Kolege su me lijepo prihvatile, a život u Dubrovniku obožavam.

Zašto?

– Pa prvo u Dubrovniku je puno sigurnije živjeti, nego u Venezueli. Pogotovo zadnjih 10-ak godina. Moja majka i brat s obitelji su se zbog nesigurne situacije preselili u Španjolsku. Tako su mi sad bliže i češće se viđamo. Odgajati djecu u Dubrovniku, gdje se svi poznaju, gdje ne trebate misliti da bi Vam netko mogao ukrasti dijete ili mu nešto napraviti, gdje gotovo ne treba zaključavati vrata, to je nešto na što sam se brzo navikla i što je ogromna prednost pred Venezuelom, ali i drugim gradovima u Europi i Hrvatskoj. Ono što mi je divno što ovdje, je što imam vremena i za sebe i za obitelj i za druženja s prijateljima. Ljudi se ovdje puno više druže. Moj život do odlaska na brod bio je dosta jednoličan. Išla sam u školu, pa na fakultet. Do tamo i od tamo sam puno putovala, jer je fakultet 30 km udaljen od Caracasa. Kad bih došla doma učila sam, a vikendima sam se družila, ali i opet učila i često išla u prirodu na izlete. Nisam imala običaj preko tjedna ispijati kave s prijateljima. Ovdje svakodnevno pijem kavu ili s kolegama ili s prijateljicama. Kad je god lijepo vrijeme šetam sa suprugom i djecom. Od osobe koja je putovala morima postala sam osoba, koja ne želi, ako ne mora, putovati nigdje.

A što Vam ipak u Hrvatskoj nedostaje?

– Nedostaje mi hrana i ples. Hrana koju mi jedemo u Venezueli, ovdje se rijetko može pripremiti jer nedostaje sastojaka, a ples je kod nas način slavlja. Uvijek se pleše. Svako obiteljsko okupljanje slavi se plesom. Primijetila sam da u Dubrovniku to baš i nije tako. Bilo mi je malo čudno u početku, sad sam se navikla, premda jedva čekam priliku da se rasplešem. 

Božić i Nova godina posebni su dani. Hiliana je upoznala sve naše običaje, ali i ove je godine pripremila hallacu, koju njezina djeca obožavaju. Kako se u Venezueli slavi, kratko nam je opisala.

– Kod nas se na Badnji dan cijeli dan kuha za sutra. Živih borova i jela nema. Kitimo već u 11. mjesecu plastične borove, ukrašava se kuća, kao i ulice. Na Badnju večer se okupi cijela obitelj. Ako slavimo u gradu, to je zajednička večera, a na selu večera pa odlazak na polnoćku. Na Božić zajednički ručak uz pjesmu i neizostavni ples.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

[td_block_7 limit="1" custom_title="Komentar tjedna by Lidija Crnčević" header_color="#4bbc16" category_id="79"][td_block_7 limit="1" header_color="#3e4095" custom_title="Put oko Svijeta" category_id="78"][td_block_7 limit="1" custom_title="Slatki život Alise Nenadić" header_color="#dd9933" category_id="80"]