Nakon što je diplomirao sociologiju i južnu slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Đino Đivanović je ostao živjeti i raditi u tom gradu, a izvan okvira gotovo urođene samozatajnosti i nenametljivosti ovog mladog Dubrovčanina, “guraju” ga uspjesi koje ostvaruju njegove dokumentarne radijske drame.
“Dan kojega neću za cijeli život zaboraviti”, priča temeljena na dnevniku hrvatske putnice na Carpathiji, brodu koji je spašavao nesretnike s Titanica, krajem prošle godine je ovjenčana nagradom “Srebreni mikrofon” na prestižnom festivalu u New Yorku. Bio je to tek jedan od povoda da malo “zavirimo” u život i rad Đina Đivanovića koji je već godinama suradnik u Dramskom programu Hrvatskog radija.
Pozivajući se ili umišljajući neraskidivost veza koje se uspostave rođenjem u Gradu, s Gradom, tražimo od Đivanovića da nam ispiše svoj osjećaj o tome.
Da, s Gradom zadržavam intimni odnos koji je naravno ukorijenjen u neizbrisivim ishodišnim točkama biografije koje nas sve beziznimno određuju; dom, ulice, jedinstveni ambijent, ljudi, prijatelji, obitelj, ali i mnogo toga nevidljivog što tek osjećamo, a s vremenom i shvatimo, negdje usput – čujemo od njega. A, utisnutost Grada u njegov umjetnički DNK vidljiv je i u njegovom autorskom radu, a poznato je to svima koji su na Hrvatskom radiju slušali njegove Dubrovačke aporije.
- Rođen je u Dubrovniku, 21. prosinca 1981., te u svom rodnom gradu završava osnovnu školu i opću gimnaziju nakon čega odlazim na studij u Zagreb gdje i danas živi.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ste diplomirali sociologiju i južnoslavenske jezike….pročitala sam i vaše prijevode poezije na
litvanskom, u svakom slučaju, bavite li se prevođenjem i koliko vam je to uopće zanimljivo?
- Prijevodi koje spominjete nastali su u sklopu manifestacije Goranovo proljeće, točnije, platforme Versopolis koja se bavi promidžbom mlađeg europskog pjesništva. Organizator same manifestacije, Marko Pogačar, tražio je nekoga za prijevod poezije litavskog sudionika, a s obzirom na to da se poznajemo s fakulteta, sjetio se mene i moje kolegice Julije Gulbinovič koja je diplomirana kroatistica sa Sveučilišta u Vilniusu i predložio nam da se okušamo u metodi kombiniranog prevođenja.
- Moram ovdje napomenuti da ja litavskim jezikom ne vladam toliko dobro da bih se s njega odvažio prevoditi sam, ali njegove elemente poznajem sasvim dovoljno za jedan takav posao. U proces rada pokušali smo investirati zajedničko znanje te sam u ono što je Julija osjetila kao hrvatski prijevod, ja intervenirao vlastitom jezičnom i pjesničkom intuicijom. Drugim riječima, izveli smo neku vrstu prevoditeljskog eksperimenta, a rezultat je bilo Kičmanje, prijevod knjige autora Gytisa Norvilasa (2015.).
- Kako nam je ovaj pothvat pošao za rukom, u narednim godinama okušali smo se u još dva prijevoda. Riječ je o knjigama Drugi život, autora Aivarasa Veiknysa (2017.) te Vučje godine, autorice Indre Valantinaite (2019.), koje su doživjele svoja trojezična (litavski, hrvatski, engleski) izdanja. Pokazalo se to kao uspješno, ali i iznimno zanimljivo i inspirativno iskustvo.
Kad se kod Vas rodila ta ljubav prema radiju, osobito prema
dokumentarnoj radio drami i što Vas je privuklo tom mediju, dočaravanju zapravo slika uz pomoć glasova, glazbe, zvukova? Koliko je to teži medij od, primjerice, filma? Radite sa stalnom ekipom – Maro Market je, čujem, sjajan glazbenik, Srđan Nogić iz Slanog je također jedan od Vaših suradnika – koliko to olakšava posao kojim se bavite?
Moj radijski put počinje 2014. i to, ni manje ni više, nego u Visokom (BiH). Tamo sam se jednom prilikom našao s prijateljima, zagrebačko-dubrovačkim učiteljem joge Andrejem Lepurom i Srđanom Nogićem, u namjeri da obiđemo tamošnje fenomene koji su u svijetu postali poznati kao bosanske piramide. Srđan je, kao ton majstor Hrvatskog radija ovaj posjet iskoristio i za snimanje dokumentarnog materijala pa je mene zamolio da mu pomognem oko tehnike i kablova, a uskoro sam sa snimačem u ruci u jednom od tunela piramide Sunca vodio i svoj prvi radijski intervju.
Tako sam se spontano našao u ulozi autora, a da to još nisam ni znao. Po povratku iz Visokog, Srđan i tadašnji urednik dokumentarne radio drame Ljubo Pauzin, predložili su mi da se okušam i u realizaciji te da naš boravak u Visokom probam vidjeti iz svoje perspektive, što je uskoro rezultiralo mojim prvim radijskim dokumentarcem kojega smo koautorski potpisali Srđan i ja.
Poslije tog sjajnog iskustva dobio sam i nove prilike, a uskoro nam se pridružio glazbeni urednik i skladatelj Maro Market te smo kao trojac nastavili raditi do danas.
Naši dokumentarci uvijek su proizvod timskog rada koji počiva na velikom povjerenju i međusobnom uvažavanju. Prijateljska i kreativna atmosfera koja je sastavni dio svih naših terenskih i studijskih avantura, samo je privilegija više.
Kad je riječ o dokumentarnoj radio drami, ona je prvenstveno maštovita i inovativna radijska forma. U njoj može biti inkorporirano sve ono što suvremena radiofonija kao disciplina poznaje i nudi pa tako jednako dobro funkcionira i kao dokumentarni, dramski, poetski ili eksperimentalni program, ili kao kombinacija svega navedenoga.
U prvom planu može biti zvuk, priča, glazba, čak i forma kao takva, moguće se je igrati na mnogo razina i metarazina, a ključni alat je mikrofon, aparat za snimanje. Njena velika prednost je u tome da produkcijski (primjerice u odnosu na film) nije skupa, a današnja tehnologija omogućuje da se sa snimačem koji stane u šaku i računalnim programom na osobnom računalu, naprave zaista vrhunska umjetnička djela.
Nakon nagrade Marulić, pred kraj lanjske godine ste osvojili Srebreni mikrofon u NY za svoju dokumentarnu radio dramu “Dan kojega neću za cijeli život zaboraviti” – kako ste došli do autentičnog dnevnika jedne od putnica s Carpathije i jeste li odmah znali da želite snimiti dokumentarac o tome?
Početak storije o ovoj dokumentarnoj radio drami seže u kasnu 2019. Tada je, naime, objavljena prva domaća knjiga koja se bavi plovidbenim vijekom broda Carpathia. U javnosti je to pobudilo veliko zanimanje za ovu temu, s obzirom na to da se kod nas o Carpathiji i njenoj sudbini nije znalo puno. Odmah nakon što je knjiga ugledala svjetlo dana, imao sam priliku upoznati njenog autora, inače najpoznatijeg hrvatskog titanikologa, Slobodana Boba Novkovića, koji je iza sebe već imao dvije knjige o Titanicu te Hrvatima na njemu.
Tijekom našeg prvog razgovora shvatio sam da se radi o iznimno vrijednom materijalu na temelju kojega se isplati pokušati snimiti dokumentarnu priču. Bobo nam je u kompletnom procesu rada bio nezamjenjiv vodič kroz faktografiju, a preko njega smo uspostavili i veze s protagonistima dokumentarca. Tako smo, među ostalima, upoznali Branimira Bartowskog, osječkog umirovljenika i unuka Marije Aliuš Bartowski, putnice s Carpathije koja je tijekom svoje prekooceanske avanture vodila dnevnik za kojega se saznalo cijelo stoljeće kasnije, a u mjestašcu Vozilići nedaleko od Labina, uspjeli smo doći i do potomaka nekih od mornara s Carpathije koji su sudjelovali u spašavanju brodolomnika.
Ova je priča dugi niz godina bila u sjeni tragedije Titanica i iz nekog se razloga smatrala dijelom austro-ugarske ili britanske pomorske povijesti.
Nama je naravno bilo jasno da je za hrvatski kontekst ona nevjerojatno uzbudljiva i važna te smo htjeli odati počast našim ljudima koji su sudjelovali u jednom od najvažnijih događaja koji su obilježili početak 20. stoljeća. Važno je napomenuti da je od 306 mornara na Carpathiji, njih osamdeset i četvero bilo iz hrvatskog dijela monarhije.
Općenito, željeli smo rekonstruirati povijesne događaje, ali i dijelove biografije već spomenute Marije Aliuš Bartowski, izrazito zanimljive i samosvojne žene, kroz sjećanje njezinog unuka i bilješke koje smo pronašli u dnevniku.
Njeni zapisi istodobno su bili autentično svjedočanstvo o dramatičnim događajima na moru, ali i kazivanje o jednoj osobnosti i energiji koja ju odvela na sudbonosno putovanje što će joj zauvijek obilježiti život.
Što Vas, inače, najviše inspirira da krenete u snimanje i koliko taj
proces obično traje?
Dobar dokumentarizam je često stvar pravog trenutka, neponovljive scene, riječi, zvuka ili događaja koji bude zabilježen baš onda kada je to potrebno. Slično je i s temama dokumentaraca, nekad je riječ o instinktivnom bljesku koji sugerira da je pred vama priča ogromnog potencijala koju jednostavno morate ispričati, a primjer toga je i Carpathia.
S druge strane, neke teme se iskristaliziraju s vremenom. Imam sreću da je moj sadašnji urednik Nikica Klobučar iznimno ambiciozan i studiozan producent koji na lageru uvijek ima sijaset aktualnih, provokativnih, društveno bitnih ideja za naše dokumentarce, a kako ni meni ne nedostaje svekolikog interesa za različite teme, kroz razgovore i analiziranje mogućih autorskih puteva do uspješne priče, pronalazimo iznova izazovne projekte.
Iako se ostvare veliki uspjesi, moj je dojam da radio drame, nepravično, ipak prolaze ispod radara šire javnosti…. a Vaš?
Činjenica je da je kvaliteta dokumentarnih i dramskih emisija koje proizvodi Dramski program Hrvatskog radija već više od pola stoljeća globalno prepoznata, kao i to da se radi o jednoj od međunarodno najnagrađivanijih programskih jedinica HRT-a. Sve to samo potvrđuje visoke standarde na kojima počiva produkcija.
Istovremeno, dojam je da bi rečeni uspjesi i kvaliteta zaslužili više pažnje i investicija od strane same kuće, ali i promocije u široj javnosti. Neke stvari doduše moramo sagledati i s realne strane.
U današnjem se svijetu od radijske umjetnosti teško može očekivati da privlači veliki broj ljudi, slušateljstvo je uvijek probrano, brojčano neveliko, ali i dalje respektabilno.
Kad je riječ o radijskom dokumentarizmu, vani se sve veći naglasak stavlja na podcaste i dokumentarne serijale koji kroz više epizoda prate neku temu i na taj način osiguravaju mogućnost da se priča pokrije iz više uglova, detaljno, da se predstavi u svojoj cjelini.
Ta forma neobično je pogodna za današnju užurbanu stvarnost, za slušanje na telefonima, u automobilima, tijekom prometovanja na radno mjesto itd. Čini mi se da bi i na Hrvatskom radiju bilo pametno i vizionarski prihvatiti ove tendencije te ih razvijati u budućnosti.
Možete li nam izdvojiti najdraže projekte na kojima ste dosad radili?
Makar su mi sve dosad realizirane dokumentarne radio drame uistinu bitne, izdvojio bih njih nekoliko, za koje mislim da su bile važne i imale snažniji odjek u javnosti. Dubrovačke aporije donijele su zvučni zapis o suvremenom Dubrovniku, u kojemu je zabilježeno stanje polagane i slojevite transformacije njegove socijalne i urbane strukture, njegovog bića i identiteta.
U fokusu su bili temeljni problemi i opće mjesto Grada – hipertrofirana monokultura turizma te svakodnevne ali i dalekosežne posljedice koje proizlaze iz ovakve strategije razvoja.
Kroz glasove ljudi, njegovih stanovnika, čuo se onaj Dubrovnik koji se nosi s neizvjesnom vizijom vlastite budućnosti, ali i dalje osjeća te promišlja Grad kao bezvremeno metafizičko tkivo, otporno na objektivne datosti vremena u kojemu se nalazi.
Tu je također dokumentarac Ne predaj se nikad, osim kad moraš, priča o Nenadu Brixyju, novinaru, uredniku, piscu i prevoditelju koji je povrh svega najpoznatiji po svom ingenioznom prijevodu/adaptaciji kultnog talijanskog stripa Alan Ford na hrvatski jezik. Dokumentarna radio drama predstavila je i iscrpan arhivski materijal koji svjedoči o dalekosežnom značaju Brixyjeve uredničke, autorske i prevoditeljske ostavštine.
Posebno mi je drag dokumentarac I taka nataka, o pokojnom Peru Zlataru, legendarnom novinaru, uredniku, publicistu, piscu i sportskom funkcioneru, koji je u zlatno doba novinarstva postavljao rekorde tiraža, stvarao trendove, rušio tabue i formirao profesionalne standarde. Snimali smo ga tijekom dva zimska dana u veljači 2019., u omiljenom mu beogradskom restoranu, a to druženje i razgovore koje smo vodili u jedinstvenoj atmosferi što ju je oko sebe stvarao, pamtit ću do kraja života.
Konačno, izdvojio bih seriju dokumentaraca o našoj drevnoj prošlosti, među kojima je najviše pažnje privukla emisija Ili mi ili ri – Rasvjetljavanje svetoga svijeta. Riječ je o priči koja prati Domagoja Nikolića (Domagoj inače radi i kao profesor na RIT Dubrovnik) i Vinka Klarića, slobodne istraživače povijesti, čija se nastojanja, spoznaje, radovi i pronalasci tiču pitanja našeg iskona i identiteta, ali jednako tako i stanja vlastite sadašnjosti.
Obilazeći s njima megalitske hramove, obredne gomile i nekropole stećaka, razgovarali smo o vizijama prošlosti i osluškivali odjeke budućnosti kako bi konačno shvatili od kuda smo, tko smo i kamo idemo.
Ne smijem zaboraviti ni dva zvučna putopisa iz Kazahstana i Armenije, Skitnje kroz stepu i U podnožju svete planine Ararat, koji su nastali kao dvostruki, audio-putnički, užitak.
