Nedjelja, 11 travnja, 2021
Naslovnica Kultura ČITAJMO ZAJEDNO: Ulomak iz neobjavljenog romana „Vrtoglavica“

ČITAJMO ZAJEDNO: Ulomak iz neobjavljenog romana „Vrtoglavica“

I dok me razmišljanje o stvarima koje sam nekada radio, a sada više ne mogu hvata tek s vremena na vrijeme, osjećaj napuštenosti i odbačenosti je konstantan. Nevjerojatna mi je spoznaja da je potrebno tako malo vremena da te ljudi koje si nekada viđao svakog dana sada potpuno zaborave. Od bivših kolega iz srednje škole takvo nešto donekle i očekujem. To što idemo u istu školu najčešće je bilo jedino što nas je međusobno vezivalo. Iako sam se s nekima od njih družio i izvan nastave, znao sam da naš odnos nije bio dovoljno dubok da preživi dulju razdvojenost. Ipak, od nekolicine ljudi s kojima sam odrastao očekivao sam nešto više. Godinama sam im zamjerao što me nisu češće zvali. Ne da bi me pitali standardna pitanja o zdravlju već da mi na neki način pokušaju olakšati prilagodbu na novu stvarnost u kojoj sam se našao.

Odbijam vidjeti koliko svojim ponašanjem otežavam ljudima oko sebe da mi pomognu. Nekoliko mi puta prijatelji koje poznajem još iz osnovne škole nude da izađemo navečer skupa. Svaki put glatko ih odbijam. Kažem da sam bolestan, umoran ili da jednostavno nemam vremena. Istina je da se sramim. Sramim se što će mi morati pomagati pri ulasku u auto. Što će me nositi uz stepenice, što ću privlačiti poglede nepoznatih ljudi. Mrzim to što sam za više od pola metra niži od svih ostalih u prostoriji i što bez pomoći ne mogu otići ni u zahod. Očajnički želim biti poput svojih vršnjaka, raditi sve što oni rade, ali moj i njihov svijet više nemaju dodirnih točaka. Tek ponekad, kad čujem neku poznatu pjesmu na radiju ili na Facebooku ugledam nečiju zamućenu fotografiju iz noćnog izlaska, vratim se u jednu od onih noći.

Daleke zvijezde blijedo trepere na noćnom nebu, a ja kao da mogu namirisati ledeni zrak. Tamu koja se spustila na mali park smješten pored gradskih zidina razbija tek tračak svjetla što dopire od ulične lampe jedine preživjele u pohodu maloljetnih vandala. Ne smeta nam mrak, čak naprotiv. Ovo mjesto smo i odabrali zato što je skriveno od pogleda. Ispijam svoju četvrtu votku-juice. Ili možda petu, ne brojim više. Ubrzo nam ponestaje soka pa pijemo samu votku. I to je u redu, ionako bi se s vremenom prebacili na čisti alkohol. Visoki tip šiljaste plave kose drži bocu, a mi, poredani poput vojnika u redu za dnevne porcije, jedan po jedan prinosimo plastične čaše. Još nekoliko minuta i bit ćemo spremni. Cilj je da budemo dovoljno pijani da ne moramo naručivati razvodnjena i preskupa pića u nekom od popularnih klubova u kojima ćemo uskoro završiti, a opet ne toliko pijani da nam zaštitar na vratima zabrani ulaz. Netko zaklanja svjetlo i u parku je na trenutak potpuni mrak. Visoki dečko prolijeva piće pa ga kroz smijeh psujemo i zadirkujemo. Svjetlo se vraća, ali za svaki slučaj po iduće piće dolazimo osvjetljavajući čašu ekranom mobitela. Glasna glazba dopire iz nekog od kafića udaljenih samo dvije ulice. U daljini čujemo još nešto. Psovke, smijeh, nerazumljiva dernjava. Glasovi su sve bliži, moguće je prepoznati gotovo svaku riječ. Kroz grmlje i krošnje drveća vidimo skupinu mladića. Spuštaju se s glavne ceste i prilaze nam pošljunčanim puteljkom. Začujemo lombranje. Netko od njih nogom je oborio kantu za smeće. Ostali su to popratili smijehom i odobravanjem. Ubrzo izbijaju pred nas i shvaćam da površno poznajem neke od njih. Ima ih barem osam, ali samo jedan od njih nam se obraća. Kaže da su ostali bez cigareta, a ženska na kiosku im ih ne želi prodati. Traži od nas barem pet-šest komada dok se ne snađu. Odgovaramo da nemamo što je bezočna laž. Zna to i on pa nas pita ponovno, ovog puta nešto agresivnije. Pridružuju mu se i ostali. Pijani su i traže probleme, a ni mi se ne bismo bunili da večer ode u tom pravcu. Razgovor kao da se odvija po nekom davno napisanom scenariju:

Na facebooku ugledam nečiju zamućenu fotografiju iz noćnog izlaska, vratim se u jednu od onih noći.

Daleke zvijezde blijedo trepere na noćnom nebu, a ja kao da mogu

-Dajte!

-Nemamo!

-Imate, ne budite pičke.

-‘ko je pička?!

-Vi ste pičke!

-Sad to povuci, mater ti jebem!

-Povuci me za kurac!

Potrebno je da se samo jedan od okupljenih odvaži na prvi udarac, kasnije ide lako. Udarci, psovke i prijetnje poput užarenih iskrica sijevaju zrakom i mali park ubrzo postaje bojno polje. Pravila fer borbe ovdje ne vrijede. Često se događa da dvojica ili trojica iz iste grupe napadnu jednoga iz suparničke. Taj će gotovo sigurno popiti batine. Doista mi se ne da tući večeras, ali znam da moram sudjelovati makar simbolično. Biram jednog tipa otprilike svoje veličine. Ni on još nije odabrao partnera za tučnjavu. Ne namjeravam ga udariti. Zaletjet ću se prema njemu, gurnuti ga na tlo ili pribiti uz kameni zid nadajući se da će u međuvremenu i ostalima dosaditi. Očito sam malo predugo razmišljao jer samo tren prije nego što ću krenuti, na leđima osjećam nečije tijelo, a na vratu ruke koje me stišću u „kravatu“. Moj napadač zna što radi. U jednom potezu savija mi tijelo tako da mi glava dolazi na samo tridesetak centimetara od tla. Pokušavam se osloboditi, ali mnogo je jači od mene. Kroz vrat i leđa struji mi snažna bol, ali neću ga moliti da me pusti. Polako mi ponestaje daha i ne znam koliko dugo ovako mogu izdržati.

-Policija! Eno ih gore na putu! – odjekne nečiji glas, a moj krvnik u trenu popusti stisak.

Neko vrijeme stojimo tako zadihani i zbunjeni, a onda kao da nas je pogodilo kolektivno prosvjetljenje. Shvaćamo da bi bilo veoma glupo ovdje dočekati dva policajca koja se nespretno spuštaju niz puteljak što s glavne ceste vodi do malog parka. Možda to samo zamišljam, ali čini mi se da je jedan od njih već izvukao pendrek. Tih godina u Dubrovniku tučnjave maloljetnika sasvim su normalna stvar i svakog vikenda policija ima pune ruke posla. Večeras su ih vjerojatno pozvali stanari okolnih zgrada kojima smo narušavali san još i prije nego nam se druga grupa pridružila. Ili je možda netko od slučajnih prolaznika čuo psovke i prijetnje pa zaključio da je bolje spriječiti da netko ozbiljnije ne strada. Bilo kako bilo, hrpa mladića koja si je do prije pola minute bila spremna izvaditi oči sad je zajednički bježala pred policajcima čije su se siluete ubrzo izgubile u tami.

Trčimo između automobila i motora, preskakujemo zidiće i klimave ograde, neoprezno prelazimo cestu gdje god nam se prohtije. Smijeh i dernjava najavljuju naš dolazak, lavež bijesnih pasa prolama se između sivih zgrada još dugo nakon što onuda prođemo.

Nešto prije ponoći stižemo pred noćni klub. Ovako izvana izgleda toliko natrpan da unutra više ni čačkalica ne stane. Malo uvjeravanja, malo moljakanja i mrga na ulazu ipak nas propušta. Prelazim prag, s ledenog zraka ulazim u vrelu unutrašnjost. Mješavina parfema, znoja i laka za kosu udara jače od svog alkohola kojeg sam tu večer popio. Probijamo se prema najvećoj gužvi. Prate nas mrki pogledi ljudi koje smo na svom putu pogazili i čije smo piće prolili, no sve ostaje na tome. Nitko ne želi da ga zbog tučnjave izbace iz kluba ovako rano. Pronalazimo djevojke iz naše škole. I one su već poprilično pijane. Grle se, trljaju jedna o drugu, svako toliko pokušavaju razgovarati, ali im ne uspijeva. Glazba je toliko jaka da je manje osjećaš u ušima, a više u utrobi. Netko mi donosi piće. Ne pitam što je u čaši, samo pijem. Ovo se ponavlja bar još dvaput. Ubrzo sam toliko pijan i umoran da su nagomilana tijela jedino što me spriječava da ne padnem. Jaknu sam odbacio negdje kod ulaza, ali još mi je vruće. Osjećam kako mi se uska majica zalijepila za leđa. Počinjem se izvijati u nekom svom ritmu, glazbu više gotovo da ni ne čujem. Djevojka koja ide u istu srednju školu pleše s moje desne strane. Tri je lige iznad mene i znam da nećemo završiti skupa, ali svejedno se okrećem prema njoj. Oboje smo pijani, oznojeni i raščupani. Nije me briga. U sljedećih pola sata, ja sam kralj ove džungle.

Davor Novevski rođen je 1989. godine u Dubrovniku gdje završava srednju Ekonomsku školu, a potom i Studij medija i kulture društva. Pjesme je do sada objavljivao u književnim časopisima Literat i The Split Mind, a pripovijetke u zbirci nazvanoj Ravno do dna. Autor je romana Teorija sjene, a ubrzo planira izdati i novi roman nazvan Vrtoglavica. Želja mu je jednoga dana napisati nešto vrijedno plagiranja.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić