18.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 28 rujna, 2022
NaslovnicaLifestyleČITAJMO ZAJEDNO: priča "Partenca" Ivane Androić

ČITAJMO ZAJEDNO: priča “Partenca” Ivane Androić

Iz zbirke pripovjedaka BOJE, SMIJEH I OBLACI, koja je još u rukopisu, direktorice Soundseta Raguse, Ivane Androić. Objavljujemo prvu, uvodnu priču, naslova Partenca… Čitajmo zajedno.

PARTENCA

Kažu da uvijek osjećamo boje jače kada odlazimo i da smo osjetljivi na mirise, kao da upijamo sve što ostavljamo. Gotovo isto kao što je neko pravilo da svaka priča mora imati pouku. Neprimjereno skroz, rekli bi oni koji su malo bolje upoznati s bojama. Ima odlazaka bez boje i mirisa i priča bez pouke.

Jutra u predgrađu mirišu uvijek slično. Umorna lica, prenategnuto dobro jutro ispod glasa i prežive boje autobusa. Stisnuta pod improviziranim krovom pokušala sam ne osjećati razliku naspram onog što sam ostavila pod čvrstim stabilnim krovom. Pogledala sam u nebo, pomislivši, bit će skroz glupo ako se sad nasmijem bez razloga među ovom ruljom, koja baš i ne bi tolerirala toliku neobičnost, da se u 4,50, primjerice, smiješ bez razloga.

Tražila sam priliku kao malo dijete da nasmijem i samo sam kutovima usana odglumila grimasu, koja se mogla protumačiti kao dio kolektivnog nezadovoljstva što još nema autobusa.

Još mi je u ustima okus kave. U glavi mi stari istrošeni Sachomov glas. Nemam razloga za strah, uvjeravam svoju ionako prenategnutu osobnost. Nije upalilo, u glavi tek počinje preispitivanje. Dok ja tako sebi sama nabrajam razloge za strah, ispred mene se polako, k’o oni stari vlakovi na kolodvor, dovlači autobus. Ulazim u komfornu zonu i nalazim dobro mjesto kraj prozora.

Narančasta i plava polako boje nebo. Razmišljam o svoja dva kofera koji su smiješno izgledali u polupraznom predsoblju. Fotografija na komodi, neka sretna ja, k’o putokaz za odlazak.   

Još me muči prosječnost, i to ona u stilu prosječan čovjek ne bi toliko riskirao. Ili ona prosječan čovjek ne bi to nikad napravio što recimo činim ja.

Svakako nisam prosječna. No, to ne znači da razvaljujem posebnošću. Nimalo. Posebno je jedino ono što sam imala hrabrosti učiniti.

Trenuci prenaglašene nostalgije trebali su me s vremena na vrijeme vratiti u neka vremena, no, suprotno, psihološki totalno čudni momenat. Ja se tek želim sjećati. Ovog mjesta. Ovog grada.

Naučila sam biti sama. To je najkritičniji momenat naše osobnosti, ali i najljepši. I sad bi trebala ići ona poučna priča da čovjek treba prihvatiti sebe da može funkcionirati u društvu da ga i društvo prihvati takvoga. Dobro, ako je tako onda se idemo prihvaćati. A dok razmišljamo o tome obično još više sebe smjestimo u okvir naše samokritike i nadomak smo situacije da opet potražimo društvo tješeći sami sebe kako je dobro da nismo sami. Pa u krug.

Boje su se već dobrano razlile po nebu kad smo konačno stigli u grad. Moram se naviknuti na ovo puno vremena u komfor zoni, tada sam pomislila tipičnim uobraženim stavom potaknutim geografskom pozicijom mog rodnog grada. No, to su zapravo bili počeci gdje sam krala sebe od svakodnevice, završavala tekstove, razmišljala o domaćim zadaćama i ostavljenim majicama u školi. O kaznama za lose učinjenu zadaću, koje nikad zapravo nisam kako treba savladala. Mislim na provođenje kazne.

Uvijek bi silazila stanicu prije. Nekako da se bolje upoznam s gradom  ili je to bio razlog da smirim svoju nesigurnost što se svakodnevno moram opravdavati sebi zašto sam tu gdje jesam.

Henry Ford je napravio traku a ja sam sebi od posla napravila paralelnu traku i olakšala si sve što sam mogla.

Obožavala sam svoj posao a ono što sam manje obožavala to sam pretpostavila da mora jednostavno tako biti. Kasnije, nekoliko godina ispalo je da je upravo i moralo tako biti. Da nastane bolje.

U toj priči mog velikog dolaska odnosno odlaska, kao pitanje se pod rubriku razlog, uvijek dodavala činjenica da me ovdje dole čekao netko. Jest. Čekao me. Grad.

Magiju naše povezanosti otkrivala sam gotovo na kapaljku, sve dok se  jednog dana sve nije sručilo u jednoj odluci i ja sam shvatila da je odluka mog dolaska bila najbolja odluka u mom životu.

One crne nijanse moje svakodnevice koje bi prolazila i da sam imala puno manje hrabrosti i ostala pod onim sigurnim, čvrstim krovom, s početka priče, naučila sam pomalo miješati s bijelom. Ponekad bi ispale manje sive, a ponekad bi ponestalo bijele.

Ušuškana  u ritam svog radnog dana često ne bi ni primijetila da je već prošla ona uredna ura od posla i da je red da se vratim u svoju korner. Taj korner, za mene je bio podijeljen na dva pola. Jedan malo manji, još premalen da mu namećem objašnjena svoje odluke, a drugi malo veći koji je prevelik da mu ne dajem objašnjenja. Jedino što sam im morala dati i to sam činila, bila je moja bezgranična ljubav.

Anarhija kojom su ubrzo zavladali vukla se još jedno vrijeme. Ali to je možda bila cijena svega onog što sam odlučila.

Neprimjereno skroz. Govorili bi oni koje obično nisam nikad ništa pitala.

Miris mora vraća me u stvarnost koja se često sastojala od toga  da se preispitujem koja količina mesa mi je potrebna za objed. I tada počinje vrtuljak koji se ne gasi do večeri. A kao ostalo mi je puno od dana.

Sama si izabrala. Uporna je bila moja najbolja prijateljica, koja je zapravo godina pokušavala otići ili se naučiti odlaziti od krivih ljudi ili mjesta. Nije joj uspijevalo. Prečesto.

Iako me je u toj ranoj fazi smetala dobronamjernost određenih ljudi ipak sam sebično u trenucima kad mi je trebao elan ili što već, i sama kukala da bi moja uloga amazonke dobila na važnosti.

Ne sjećam se da je pomoglo ali na onom balkonu što je gledao na rijeku, puno razgovora moglo se svrstati pod dobro uvlačenje u vlastitu korist.

Bilo je tu i romansiranih priča, koje sam sama sebi pokušavala dočarati kao sudbinski određene. A zapravo su bile čista navlakuša za moj ego. Dobro, godile su mi, jer već sam bila u godinama kad te više od prosjeka raduje nečija pažnja.

Ta trans faza srećom nikad nije dugo trajala i poput tinte u vodi raspline se emocija. Ili kako god mi zvali to stanje.

Period tranzicijskih ruta odradili smo gotovo bezbolno. Ili smo tako nastojali prikazati sve skupa. Uvijek pod dobrom krinkom. Idemo na bolje. Pa predgrađe zamijeniš još većim predgrađem ali s puno manje čudnih jutara s puno usporenih koraka.

Onda je nekako sve dobilo dozu neke čudne serioznosti. Moj pubertet se taman poklopio s njihovim i nekako smo došli u balans.

Hrabra partenza, govorili bi poslije neki kojima su pričane moje priče. Ja obično ne bih rekla ništa.

Moja zbirka priča, još uvijek neobjavljena, pod nazivom BOJE, SMIJEH I OBLACI, nastala je iz kratkih crtica  svakodnevnice koja se isprekidano provlači kroz sve  životne odluke manje i veće, događanja koja  nas upečatljivo mijenjaju. Kolekcija se sastoji od osam priča. Svaka priča cjelina je za sebe ali smišljeno su poredane i kao takve na kraju čine jedan zanimljiv kolaž. Priče su jednostavne, u kratkim formama. Ono što je cilj zapravo cijelog rada jest moment koji imamo svi u životu, nekome toliko upečatljiv da promijeni  život iz temelja, a nekome samo prolazan. Neovisno je li to odlazak, fatalni susret ili nešto treće. Također cijelu kolekciju, kao dodatak prati i dio pjesničke zbirke te dio fotografija i recepata koji se na neobičan način komponiraju da čitatelj doživi što vjerodostojnije emocije – zapisala nam je kao pojašnjenje Ivana Androić, direktorica Soundset Raguse.

U nastavku je popis svih priča: PARTENCA (uvodna priča);KOLAJNA (filigranski detalji);SLIKA (zeleno, crveno i zlatno);JAMES BOND (desno od Straduna);STIJENE (samo stijene);S ONU STRANU OTOKA (Lokrum);TRI KANTUNA (Roko i Cicibela);PJATANCE (stol za dvoje)

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

KOMENTAR TJEDNA