Za pedeseti rođendan dobila sam na poklon prekrasni roman Želimira Periša „Mladenka Kostonoga“.
Taj već nagrađivani roman inspiriran je stvarnim ili izmišljenim arhivskim dokumentima, slikama i pričama o vješticama dalmatinskog zagorja.
Isprepliće jednom tako pitkom tehnikom duboko intimne priče naših prabaka, njihovih majki i kćeri, približavajući nam na trenutke ekstremno brutalni doživljaj uske palete izbora koji su se pred njima postavljali te zauvijek definirali njihove puteve i društvene statuse.
U svojoj suštini, to je priča o našem odnosu sa ženskim principom, o arhetipu žene u našem podneblju.
Knjiga je bila prikladan poklon, s obzirom da su pedesete u arhetipskom kontekstu, prijelaz između arhetipa majke/hraniteljice/stvoriteljice, u arhetip vještice, mudre/iskusne/vješte žene koja porađa, podučava i iscjeljuje, te iz pozadine usmjerava, upravlja i brine za zajednicu.
Intuitivno svi negdje u dubini znamo o ženskim arhetipovima i trostrukom aspektu Djeva/Majka/Vještica.
Djeva je mlada, naivna nevjes(h)ta. Ona nosi ljepotu, slobodu za nove avanture, potencijal, novi ciklus plodnosti, nevinost koja je neodoljiva i obećanje ispunjenja nekog duboko potisnutog sna i potencijala.
Djevi se često atribuira nemoćnost i potreba za princom koji će je spasiti. Vjerojatno arhetip nastao malo kasnije, u patriarhatu, mada na nivou psihe postoje i druge interpretacije. Ali muški arhetipovi danas nisu predmet razmatranja.
Majka je arhetip kreacije, stvaranja, rađanja i othranjivanja, bilo djece, bilo kreativnih projekata, bilo svjetova.
Vještica je ona koja je sve to iskustvo integrirala, probavila, i sad ordinira između svjetova, između rađanja i umiranja. Šaman. Iscjeljiteljica. Ona koja zna kako.
Njena uloga u bajkama također je i da one koji odbijaju odrasti, sazreti i preuzeti odgovornost baca u peć i pojede (tu vatra i probava simboliziraju asistiranu transformaciju, ne kanibalizam, naravno).
Ovo su, naravno, zdravi arhetipovi i žive na taj način u društvima gdje ih se poštuje kao podjednako važne dijelove cjeline, i njeguje kao elemente bez kojih društvo nije zdravo.
U svim kulturama postoji božica koja sve što je zločesto ili naivno baca u vatru/sasječe i pojede. Neke kulture je slave, a neke nju bacaju u vatru.
U glavnom je to posljedica tj. pokazatelj zrelosti i mudrosti same kulture.
U korijenu brutalne borbe za preživljavanje koja je ovdje kod nas odavno usađena u najdublje postavke, zametnuo se nekako u samom startu i strah od žene i svega ženskog… Krivili mi vjeru, podneblje ili neku naivnu/zločestu/krivovjernu pramajku, nebitno je i niškoristi.
Ostaje nam svakako da spoznamo da te mudre i vješte nema, da joj se sudilo i da je spaljena na lomači ili je umrla sama u izgnanstvu. Ostaje nam da shvatimo da nam nedostaje i da je neophodna. Da je bez nje sve bolesno i nedozrelo, mada ženski princip i dalje djeluje, ali iz svoje vlastite sjene, iz mraka nesvjesnog i potajno.
Knjiga briljantno isprepliće i priču o sinu, careviću, majčinoj nadi i ponosu, koji nesretnim okolnostima upada u političke igre moći, samo da bi na kraju potpuno impotentan istrunuo u oblaku opijuma (klasične metafore za potisnutu žensku energiju – ovisnost, materijalizam, pomračenje svijesti, zakulisne igre moći).
Vrijedno čitanja, svakako, a dok čitate, zapisujte svoje snove… Vrijeme je buđenja, a ta “kostonoga mladenka“ je, naravno, i dalje negdje tu, čeka da se probudimo i pozovemo njeno pravo ime. Jer mi smo u svojoj gluposti njene epitete pretvorili u uvrede i posprdnosti.
