10.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 25 travnja, 2024
NaslovnicaUz čašicu eliksira s Marijom GrgurevićČašica eliksira s Marijom Grgurević: bez jutarnje kave sam se osjećala kao...

Čašica eliksira s Marijom Grgurević: bez jutarnje kave sam se osjećala kao siroče…

Sjećate li se svog prvog iskustva s kavom? Moje je vjerojatno bilo kapućin u kafiću u prvom ili drugom razredu srednje škole. Ne sjećam se koje je bilo baš prvo, ali sjećam se jedne kasne večeri u autobusu s prijateljicom, nekad u drugom srednje.

Ona je u kafiću vjerojatno pila kolu, a ja kapućin, jer ni onda nisam voljela kolu. Nikad dotad nisam čula riječ kofein niti sam znala zašto ljudi piju kavu. Mi smo je pili jer je bila najjeftinija od nama dostupnih pića u kafiću.

Na zadnjem 1A put doma, prijateljica i ja sjedale smo jedna preko puta druge. Sjećam se njene pospane face i sebe kako pričam, pričam, pričam i pričam, puna neke neobične inspiracije i elana… Pričala sam valjda toliko da su nas i drugi umorni ljudi u autobusu promatrali i slušali me, s laganim podsmjehom ali zabavljeni mojim nepresušnim inspiracijama.

Prijateljica je u jednom trenutku negdje kroz Rožat konačno komentirala da me je baš uhvatila neka posebna inspiracija večeras, i da probam malo smanjit doživljaj, da me ljudi slušaju.

Ostalo mi je to sjećanje najviše zato jer mi je baš ono došlo, potpuno izbistreno, nekoliko godina kasnije kad sam na faksu prvi put naučila riječ kofein i shvatila zašto je ta epizoda bila tako posebna te ostala jedina od milijun 1A vožnji tih godina koja mi se urezala u pamćenje.

Prvi kofeinski high….

Michael Pollan, autor mnoštva knjiga kao što su Omnivore’s Dilemma, Your Mind on Plants, The Botany of Desire i Caffeine, za jednu od tih knjiga napravio je osobni eksperiment s kavom, da bi sam doživio njen stvarni utjecaj na čovjeka te mogao pisati o njemu.

Prestao je u potpunosti s bilo kakvim unosom kofeina tri mjeseca.

Opisuje ta tri mjeseca kao za njega iznimno teško i neproduktivno vrijeme u kojem se osjećao kao u magli, nefokusiran i tup.

Dolazak kave u našu civilizaciju bilježi se najprije u arapskom svijetu, nekad u 15. stoljeću Nove ere.

U svom istraživanju, vjerojatno inspiriran osobnim iskustvom mozga bez kofeina, Michael Pollan je zaključio da je, nakon tisuća godina cjelodnevnog ispijanja alkohola (jer je voda bila opasna po zdravlje pa su sve civilizacije fermentirale neku svoju verziju alkoholnog pića i to pile cijeli dan), logično da je od cijelog čovječanstva baš arapska civilizacija iznjedrila matematiku, medicinu i mnoge druge velike napretke.

Kad je nakon 3 mjeseca, u svrhu tog istog eksperimenta, popio svoju prvu single shot bijelu kavu u kafiću, nazvao je to iskustvo psihodeličnim. Opisuje osjećaj budnosti, inspiracije i želje za akcijom, te nekoliko sati ekstremnog fokusa i motivacije. No kratko zatim pojavio mu se osjećaj iritacije koji ga je tjerao na pokret, kao i instantni povratak ovisničkog uma koji sve što radi lukavo podređuje dolasku do sljedećeg kofeinskog „fiksa“.

Znanost kaže da je jedna kava dnevno prilično zdrava i ljekovita, mada i tu postoje različita mišljenja. Srpski kardiolog, primarius dr. Pear Borović navodi uvjerljive dokaze da je kava otrovna i štetna u bilo kojem obliku i količini.

Svakako, svi se slažu da je sve više od jedne kave ekstremno štetno za nebrojene procese u tijelu, te da stvara jaku ovisnost.

Taj dio o ovisnosti svi znamo, uhvati nas nervoza, bijes i panika od samog spomena smanjivanja unosa kave. (Osjećate to vjerojatno upravo sad…?)

Moj osobni odnos s kavom kroz život je isprekidan, imala sam duže periode kad je nisam pila uopće, no rijetko sam u tim periodima stvarno bila bez kofeina.

Moja prava strast bio je dobar zeleni čaj iz finih japanskih i kineskih izvora. Prvi put kad sam susrela pravi Gyokuro zeleni čaj (onaj u kojem ima najviše kofeina jer ga sačinjava probrana berba samih vrščića najpotentnije mlade biljke koja je rasla zasjenjena da bi zadržala što više okusa i kofeina), spontano sam u oduševljenju ispalila da je to „majčino mlijeko“!

Kasnije sam saznala da me mama nikad nije dojila, tako da je ova fraza sama po sebi jako zanimljiva i indikativna… No o tome kasnije.

Kada mi je u nekom trenutku otkrivena ekstremna anemija, saznala sam da čaj jako ometa apsorpciju željeza, pa sam ga zamijenila kavom. Ne zato što ona ne ometa apsorpciju željeza nego zato što nje količinski pijemo puno manje pa je lakše odvojiti od obroka i suplementa željeza.

U početku je to bila jedna ili dvije kave dnevno, i osjećala sam se bolje.

No sedam godina kasnije, ta jedna kava dnevno je postala jutarnja džezva kave, ritualno ispijana po nekoliko sati.

Onda se dogodilo da sam pošla na petodnevni retreat na kojem nije bilo ni kave ni čaja. Intenzitet iskustva retreata nekako je prikrio efekte skidanja s kofeina, nisam ga ni primijetila. Nakon tri dana osjećala sam se sjajno i pripisala to moćnom iskustvu programa.

Kad sam šesti dan popila prvu kavu, nemir i anksioznost koje mi je taj jedan espreso ubrzo podigao šokirali su me dovoljno da sam neko vrijeme pila samo biljne čajeve.

Činilo mi se da sam relativno dobro podnosila nedostatak kofeina, no nedostatak primamljivog jutarnjeg rituala bacao me je u tihi očaj. Zanimljiva je i fraza koju sam u tom periodu spontano govorila… Rekla bih ljudima da se bez kave osjećam „kao siroče“.

Najviše iz tog razloga, s vremenom sam se polagano opet navukla na svoje rituale. Najprije samo jutarnji čaj, pa onda i povremena kava.

Kako mi je sad posao i praksa da promatram svoje navike i biram ih svjesno, te da podučavam druge o tome, proučavam već neko vrijeme tu svoju ovisnost i njene korijene.

Nametnuo se dubljim promatranjem jedan vrlo nelagodan zaključak, koji je i Michael Pollan spomenuo u svom intervjuu… Ta moja persona na kofeinu nije moje pravo ja…!

Uvidjela sam tek nakon dubljeg promatranja esenciju te potrebe za kavom… Kaos života puno je podnošljiviji uz taj neki armirani, lagano otupjeli i agresivni hologram koji projiciram uz pomoć tih kemikalija.

Ono što mi je zapravo bilo nepodnošljivo svaki put kad sam se skinula s bilo koje vrste kofeina je taj osjećaj izloženosti i bespomoćnosti, nesvjesno sumiran u šaljivu frazu „osjećam se kao siroče“.

Nedostatak tog armiranog štita i te agresivne energije koja život u svojoj otupljenost „hendla“ nekako lakše, ostavio me je da preispitam svoju istinsku snagu i hrabrost, te da se zapitam kako bi moje izvorno biće živjelo ako ništa ne „hendla“.

Zapitala sam se također kako bi svijet izgledao bez kofeina (ili, sačuvajbože, njegovog starijeg i jačeg brata, kokaina i ostalih srodnika…)?

Kad bismo svi ostali bez tog armiranog oklopa, bi li to značilo trenutni prestanak svih ratova, izrabljivanja drugih, nesmotrenog uništavanja za osobnu dobit, nametanja, prodaje, zagađivanja…? Možda. Kao i trenutni pad produktivnosti, opće korisnih vizija, ambicija, i discipliniranog dvanaestosatnog rada.

Vjerojatno nikad nećemo saznati jer je prekidanje ovisnosti jedan vrlo individualni trenutak i proces.

Osobno trenutno biram svježe cijeđene sokove i kakao, i duboko se propitujem što meni sve ovo treba….

Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA