3 C
Dubrovnik
Naslovnica Naša čeljad Ljudi Nazbilj Bruna Gamulin danas se smije kad se sjeti maminih riječi: ajde mala...

Bruna Gamulin danas se smije kad se sjeti maminih riječi: ajde mala i gluplji od tebe su pravo završavali!

Mlada odvjetnica Bruna Gamulin je u životu uvijek grabila naprijed, radeći na sebi, svojem profesionalnom i osobnom razvoju. Uzor joj je mama za koju nisu postojale opravdanja – ja to ne mogu. Danas se smije nekim maminim izjavama s kojima ju je “poklapala” kad bi počela jadikovat kako je studiranje teško. Želi i dalje raditi i izgrađivati se. A ima i svoju sliku o Dubrovniku kao gradu za mlade, koja razbija brojne predrasude.

Bruna Gamulin je rođena 31. kolovoza 1989. u Dubrovniku. Završila je OŠ Marina Getaldića i osnovnu glazbenu školu pri Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića i nakon toga Opću gimnaziju Dubrovnik.

– Danas sam svjesna koliko je osnovna glazbena škola bila bitan faktor u obrazovanju, ali čak više u odgoju – profesorice Maja Marušić i Sunčica Grego su svojim autoritetom tada itekako djelovale na mene, iako sam im često, onako dječje, prkosila. Tamo sam razvila ljubav prema glazbi, a najviše prema pjevanju. Uvijek će mi biti bar malo žao što nisam paralelno s gimnazijom pohađala srednju glazbenu školu, no s mojim tadašnjim tempom (ne)vježbanja klavira, mislim da srednju glazbenu ne bih nikad dogurala do kraja. U gimnaziji sam bila dio jednog fenomenalnog, talentiranog, kreativnog i ambicioznog razreda, pod vodstvom našeg razrednika, prof. Tonija Prusine. Kroz naša razredna druženja i organizaciju humanitarnih akcija sam naučila kako kvalitetno okruženje potiče rast i razvoj pojedinca. I danas su mi najbliži prijatelji, prijatelji iz razreda i iz generacije u gimnaziji – izdvojila je Bruna Gamulin.

Završila si pravni fakultet u Zagrebu, istovremeno si bila aktivna članica Kluba Dubrovčana, jedno vrijeme i predsjednica – ispričaj nam malo o toj fazi života…

-Tijekom studiranja Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu jedno pet godina sam bila dio Udruge studenata Dubrovnika „Libertas“. Sve je krenulo s odlaskom starije generacije koji su tražili mlađe da nastave tradiciju, a ja sam im valjda djelovala dovoljno korektno da mi prepuste vodstvo udruge. Meni najdraži projekti udruge su bile Noći Dubrovčana gdje sam u više navrata nastupala s našim školskim bendom „Agresivnom manjinom“, zatim ženska i muška klapa, te dramska družina „Bonegracija“. Nekad smo ove i druge projekte USD „Libertas“ znali pretvoriti u humanitarne akcije i na to sam jako ponosna. Ženska klapa „Figurin“ je i danas aktivna i održava svoje probe u Klubu Dubrovčana, a u klapi pjevam drugog alta od samog početka. Ljetos je Figurin po drugi put nastupio na Omišu i osvojio 4. mjesto, što je dosad najveće postignuće naše klape, i veliki skok u usporedbi s prvom godinom na Omišu. Bonegracija je pak jedna posebna priča puna sentimenata. Izveli smo dvije predstave, „Stari, drama!“ i „(h)UMORSTVO“, u Dubrovniku i Zagrebu, po nekoliko puta. Scenarij, režija, kostimi, gluma – sve to je nastalo od ruku potpunih amatera, no usudim se reći da su izvedbe bile na razini profesionalaca. Djelovanje u Bonegraciji je bilo jedno od najljepših razdoblja u mom životu i nadam se da će Bonegracija jednog dana ponovno zaživjeti.

Nakon fakulteta si se zaposlila, koliko već dugo radiš kao pravnica? Jesi položila pravosudni, kakve su ti ambicije vezane za pravo? 

-Prvo zaposlenje je bilo 2016. godine za samostalnog odvjetnika Darka (Dona) Markušića u Zagrebu. Još uvijek radim u istom uredu, s time da smo sad Odvjetničko društvo Markušić i Maretić. Moglo bi se reći da sam imala sreću, jer je poznato da je u odvjetništvu velika cirkulacija ljudi, te da se vježbenici, a i odvjetnici, često ne zadržavaju dugo u istom uredu. Moj tadašnji i sadašnji šef i ja smo kliknuli, te na ured gledam kao na neku širu obitelj, posebno otkad je moja dugogodišnja prijateljica i kolegica, Monika Maretić, partnerica u uredu. Možda je upravo to razlog zbog kojeg sam nakon položenog pravosudnog ispita ostala u ovom uredu i u ovoj branši, iako je već puno mojih kolega napustilo odvjetništvo. S obzirom da je Don naš povratnik iz Australije, dosta radimo s dijasporom i strancima, te engleski koristimo podjednako, ako ne i više od hrvatskog, a to usavršavanje stranog jezika me veseli na dnevnoj bazi. Što se tiče mog daljnjeg profesionalnog razvoja, zasad se vidim tu gdje jesam, no ne želim biti isključiva. S obzirom na vrijeme u kojem živimo, mislim da će nam svima fleksibilnost i otvorenost nekim novim prilikama biti prijeko potrebni za daljnji rad i napredovanje.

Nije ti bilo dosta škole, pa si prošle godine upisala i završila master na Central  European  University u Budimpešti – koji smjer si izabrala, kakvo je to iskustvo bilo za tebe s ljudima iz cijelog svijeta u kampusu, i sve to skupa u vrijeme korone? Nakon Budimpešte jedan semestar si provela i u Beču?

-Cijele dvadesete sam razmišljala o tome kako bih voljela otići godinu dana u inozemstvo, studirati ili raditi, no zbog određene životne situacije odluku sam dugo odgađala da bih na finamentu točno na trideseti rođendan došla u Budimpeštu studirati ljudska prava na Central European Universityju. To iskustvo mi je proširilo horizonte, učinilo me otpornijom, neutraliziralo predrasude, te stvorilo neka prekrasna prijateljstva. CEU jako brine o geografskoj raznolikosti, pa tamo dolaze studirati ljudi iz raznoraznih zemalja. Koncept predavanja i polaganja ispita je u potpunosti drukčiji od onog na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. O razlikama između ova dva fakulteta bih pak rado napisala jedan poseban članak kada bi ga itko htio pročitati. Zadnji trimestar smo trebali provesti u Beču, međutim, zbog novonastale situacije s koronom, faks je otkazao preseljenje u Beč. Veliki broj studenata se vratio doma, a ja sam bila među onima koji su odlučili ostati u studentskom domu u Budimpešti. S obzirom da sam bila predstavnik studenata svog programa, imala sam dosta posla van samog studiranja, a to je uključivalo dostavu hrane kolegama koji su morali u samoizolaciju nakon povratka sa „research perioda“ iz drugih europskih zemalja, te svakodnevnu komunikaciju s administracijom i upravom fakulteta s ciljem rješavanja tekućih problema. Na kraju su me kolege izabrali za „Student Prize for Civic Engagment“ koja nagrada je došla kao priznanje za moj angažman u zajednici i koja me jako obradovala.

Tvoja majka Ida je konzulica u Australiji, je li ti ona uzor i koliko je njezin poslovni put i ambicija utjecala na tebe? Bila si joj u posjetu u Australiji, kakvi su tvoji dojmovi “from down under”? 

-Neka zvuči kao pravi klišej, ali da, majka mi je najveći uzor. Ona je sinonim za borca, uvijek gleda naprijed i za nju je svaka životna prepreka savladiva. Ima tu neku energiju koja privlači ljude i zbog koje se ljudi osjećaju ugodno u njenom društvu. Koliko god bih voljela za sebe reći da sam ista kao ona, nažalost nisam, no nadam se da ću postati. Mislim da tu ima i do životnih početaka. Njoj, za razliku od mene, ništa u životu nije došlo na pladnju, a meni su pak ona i pokojni otac omogućili sve, pa i više. Majčin poslovni put i ambicija su vjerujem podsvjesno utjecali na mene, jer kod nje nema „ne mogu“ ili „preteško je“, a moja prenemaganja su njoj uvijek bespredmetna. Rado prepričavam njenu legendarnu izjavu s kojom bi me svaki put poklopila kad bih joj počela kukati o tome kako je teško studirat pravo: „Ajde mala, i gluplji su od tebe pravo završavali“. Pitao si me i o Australiji. U petnaest dana boravka uspjela sam se upoznati s Perthom, Rottnest Islandom i Sydneyjem, i ova mjesta su me oduševila. Priroda je prekrasna, gradovi jako uredni i čisti, a ljudi ljubazni. Nadam se da ću imati priliku ponovno otići u Australiju jer je toliko toga ostalo za obići.

Imaš li plan možda se vratiti u Dubrovnik? Misliš li da mladi ambiciozni ljudi željni napretka u Dubrovniku imaju prilike kakve imaš ti u Zagrebu? 

-Ideja je tu oduvijek, no eto, nekako sam već pustila korijenje u Zagrebu, pa nije ni za očekivati da će do realizacije ideje doći uskoro. Od nas trideset i šestero u razredu, preko dvadeset nas je studiralo u Zagrebu i većina ih se vratila u Dubrovnik i zaposlila. Mislim da ovaj podatak dovoljno govori u prilog tome da mladi ambiciozni ljudi mogu napredovati u Dubrovniku, a i osobno smatram da postoje prilike za napredak u oba grada, ovisno o tome koliko je osoba aktivna i voljna raditi na svom vlastitom probitku. Čak mislim da je organizacijski neke ideje i aktivnosti lakše pokrenuti u Dubrovniku, nego u Zagrebu, no opet, to se sve svodi na rad motiviranih pojedinaca. Primjećujem da je u posljednjih nekoliko godina jako puno mladih pokrenulo interesantne projekte u Dubrovniku koji privlače i domaće i turiste, i koji oplemenjuju Grad na jedan novi način. To također potvrđuje da se mladi itekako snalaze u Dubrovniku i ostvaruju svoj potencijal.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

ETO NAS: S članovima Hpd Sniježnica

S članovima planinarskog društva Sniježnica planirali smo snimiti priču prije dva tjedna, ali kao i mnogi volonteri iz cijele hrvatske neki od...

KRATKI REZOVI: Zombiji u kinodvoranama

U ovotjednom izdanju Kratkih rezova pogledajte: više nego bilo koja druga kriza u ovome mileniju, pandemija koronavirusa je lani prouzročila dramatične...

DUTVNET Mozaik: Srđan i njegova belgijska tragačica Alice/ Kazalište se nije ugasilo niti ga je publika zaboravila/ Dubrovčani o online nastavi …

O potresu u Baniji ili Banovini, kako vam drago, nećemo tako brzo prestati pisati članke i raditi priloge,a potresno i tužno i...

SUSRETI UTORKOM/ Stjepan Simović: u Petrinji sam “na svakom koraku” susretao naše ljude

Županijski vatrogasni zapovjednik Stjepan Simović Simbi nam je iznio svoje dojmove iz Petrinje, objasnio zašto vatrogasci dobro funkcioniraju, koliko su mu...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić