8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 15 travnja, 2021
Naslovnica Naša čeljad Ljudi Nazbilj Bruna Gamulin danas se smije kad se sjeti maminih riječi: ajde mala...

Bruna Gamulin danas se smije kad se sjeti maminih riječi: ajde mala i gluplji od tebe su pravo završavali!

Mlada odvjetnica Bruna Gamulin je u životu uvijek grabila naprijed, radeći na sebi, svojem profesionalnom i osobnom razvoju. Uzor joj je mama za koju nisu postojale opravdanja – ja to ne mogu. Danas se smije nekim maminim izjavama s kojima ju je “poklapala” kad bi počela jadikovat kako je studiranje teško. Želi i dalje raditi i izgrađivati se. A ima i svoju sliku o Dubrovniku kao gradu za mlade, koja razbija brojne predrasude.

Bruna Gamulin je rođena 31. kolovoza 1989. u Dubrovniku. Završila je OŠ Marina Getaldića i osnovnu glazbenu školu pri Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića i nakon toga Opću gimnaziju Dubrovnik.

– Danas sam svjesna koliko je osnovna glazbena škola bila bitan faktor u obrazovanju, ali čak više u odgoju – profesorice Maja Marušić i Sunčica Grego su svojim autoritetom tada itekako djelovale na mene, iako sam im često, onako dječje, prkosila. Tamo sam razvila ljubav prema glazbi, a najviše prema pjevanju. Uvijek će mi biti bar malo žao što nisam paralelno s gimnazijom pohađala srednju glazbenu školu, no s mojim tadašnjim tempom (ne)vježbanja klavira, mislim da srednju glazbenu ne bih nikad dogurala do kraja. U gimnaziji sam bila dio jednog fenomenalnog, talentiranog, kreativnog i ambicioznog razreda, pod vodstvom našeg razrednika, prof. Tonija Prusine. Kroz naša razredna druženja i organizaciju humanitarnih akcija sam naučila kako kvalitetno okruženje potiče rast i razvoj pojedinca. I danas su mi najbliži prijatelji, prijatelji iz razreda i iz generacije u gimnaziji – izdvojila je Bruna Gamulin.

Završila si pravni fakultet u Zagrebu, istovremeno si bila aktivna članica Kluba Dubrovčana, jedno vrijeme i predsjednica – ispričaj nam malo o toj fazi života…

-Tijekom studiranja Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu jedno pet godina sam bila dio Udruge studenata Dubrovnika „Libertas“. Sve je krenulo s odlaskom starije generacije koji su tražili mlađe da nastave tradiciju, a ja sam im valjda djelovala dovoljno korektno da mi prepuste vodstvo udruge. Meni najdraži projekti udruge su bile Noći Dubrovčana gdje sam u više navrata nastupala s našim školskim bendom „Agresivnom manjinom“, zatim ženska i muška klapa, te dramska družina „Bonegracija“. Nekad smo ove i druge projekte USD „Libertas“ znali pretvoriti u humanitarne akcije i na to sam jako ponosna. Ženska klapa „Figurin“ je i danas aktivna i održava svoje probe u Klubu Dubrovčana, a u klapi pjevam drugog alta od samog početka. Ljetos je Figurin po drugi put nastupio na Omišu i osvojio 4. mjesto, što je dosad najveće postignuće naše klape, i veliki skok u usporedbi s prvom godinom na Omišu. Bonegracija je pak jedna posebna priča puna sentimenata. Izveli smo dvije predstave, „Stari, drama!“ i „(h)UMORSTVO“, u Dubrovniku i Zagrebu, po nekoliko puta. Scenarij, režija, kostimi, gluma – sve to je nastalo od ruku potpunih amatera, no usudim se reći da su izvedbe bile na razini profesionalaca. Djelovanje u Bonegraciji je bilo jedno od najljepših razdoblja u mom životu i nadam se da će Bonegracija jednog dana ponovno zaživjeti.

Nakon fakulteta si se zaposlila, koliko već dugo radiš kao pravnica? Jesi položila pravosudni, kakve su ti ambicije vezane za pravo? 

-Prvo zaposlenje je bilo 2016. godine za samostalnog odvjetnika Darka (Dona) Markušića u Zagrebu. Još uvijek radim u istom uredu, s time da smo sad Odvjetničko društvo Markušić i Maretić. Moglo bi se reći da sam imala sreću, jer je poznato da je u odvjetništvu velika cirkulacija ljudi, te da se vježbenici, a i odvjetnici, često ne zadržavaju dugo u istom uredu. Moj tadašnji i sadašnji šef i ja smo kliknuli, te na ured gledam kao na neku širu obitelj, posebno otkad je moja dugogodišnja prijateljica i kolegica, Monika Maretić, partnerica u uredu. Možda je upravo to razlog zbog kojeg sam nakon položenog pravosudnog ispita ostala u ovom uredu i u ovoj branši, iako je već puno mojih kolega napustilo odvjetništvo. S obzirom da je Don naš povratnik iz Australije, dosta radimo s dijasporom i strancima, te engleski koristimo podjednako, ako ne i više od hrvatskog, a to usavršavanje stranog jezika me veseli na dnevnoj bazi. Što se tiče mog daljnjeg profesionalnog razvoja, zasad se vidim tu gdje jesam, no ne želim biti isključiva. S obzirom na vrijeme u kojem živimo, mislim da će nam svima fleksibilnost i otvorenost nekim novim prilikama biti prijeko potrebni za daljnji rad i napredovanje.

Nije ti bilo dosta škole, pa si prošle godine upisala i završila master na Central  European  University u Budimpešti – koji smjer si izabrala, kakvo je to iskustvo bilo za tebe s ljudima iz cijelog svijeta u kampusu, i sve to skupa u vrijeme korone? Nakon Budimpešte jedan semestar si provela i u Beču?

-Cijele dvadesete sam razmišljala o tome kako bih voljela otići godinu dana u inozemstvo, studirati ili raditi, no zbog određene životne situacije odluku sam dugo odgađala da bih na finamentu točno na trideseti rođendan došla u Budimpeštu studirati ljudska prava na Central European Universityju. To iskustvo mi je proširilo horizonte, učinilo me otpornijom, neutraliziralo predrasude, te stvorilo neka prekrasna prijateljstva. CEU jako brine o geografskoj raznolikosti, pa tamo dolaze studirati ljudi iz raznoraznih zemalja. Koncept predavanja i polaganja ispita je u potpunosti drukčiji od onog na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. O razlikama između ova dva fakulteta bih pak rado napisala jedan poseban članak kada bi ga itko htio pročitati. Zadnji trimestar smo trebali provesti u Beču, međutim, zbog novonastale situacije s koronom, faks je otkazao preseljenje u Beč. Veliki broj studenata se vratio doma, a ja sam bila među onima koji su odlučili ostati u studentskom domu u Budimpešti. S obzirom da sam bila predstavnik studenata svog programa, imala sam dosta posla van samog studiranja, a to je uključivalo dostavu hrane kolegama koji su morali u samoizolaciju nakon povratka sa „research perioda“ iz drugih europskih zemalja, te svakodnevnu komunikaciju s administracijom i upravom fakulteta s ciljem rješavanja tekućih problema. Na kraju su me kolege izabrali za „Student Prize for Civic Engagment“ koja nagrada je došla kao priznanje za moj angažman u zajednici i koja me jako obradovala.

Tvoja majka Ida je konzulica u Australiji, je li ti ona uzor i koliko je njezin poslovni put i ambicija utjecala na tebe? Bila si joj u posjetu u Australiji, kakvi su tvoji dojmovi “from down under”? 

-Neka zvuči kao pravi klišej, ali da, majka mi je najveći uzor. Ona je sinonim za borca, uvijek gleda naprijed i za nju je svaka životna prepreka savladiva. Ima tu neku energiju koja privlači ljude i zbog koje se ljudi osjećaju ugodno u njenom društvu. Koliko god bih voljela za sebe reći da sam ista kao ona, nažalost nisam, no nadam se da ću postati. Mislim da tu ima i do životnih početaka. Njoj, za razliku od mene, ništa u životu nije došlo na pladnju, a meni su pak ona i pokojni otac omogućili sve, pa i više. Majčin poslovni put i ambicija su vjerujem podsvjesno utjecali na mene, jer kod nje nema „ne mogu“ ili „preteško je“, a moja prenemaganja su njoj uvijek bespredmetna. Rado prepričavam njenu legendarnu izjavu s kojom bi me svaki put poklopila kad bih joj počela kukati o tome kako je teško studirat pravo: „Ajde mala, i gluplji su od tebe pravo završavali“. Pitao si me i o Australiji. U petnaest dana boravka uspjela sam se upoznati s Perthom, Rottnest Islandom i Sydneyjem, i ova mjesta su me oduševila. Priroda je prekrasna, gradovi jako uredni i čisti, a ljudi ljubazni. Nadam se da ću imati priliku ponovno otići u Australiju jer je toliko toga ostalo za obići.

Imaš li plan možda se vratiti u Dubrovnik? Misliš li da mladi ambiciozni ljudi željni napretka u Dubrovniku imaju prilike kakve imaš ti u Zagrebu? 

-Ideja je tu oduvijek, no eto, nekako sam već pustila korijenje u Zagrebu, pa nije ni za očekivati da će do realizacije ideje doći uskoro. Od nas trideset i šestero u razredu, preko dvadeset nas je studiralo u Zagrebu i većina ih se vratila u Dubrovnik i zaposlila. Mislim da ovaj podatak dovoljno govori u prilog tome da mladi ambiciozni ljudi mogu napredovati u Dubrovniku, a i osobno smatram da postoje prilike za napredak u oba grada, ovisno o tome koliko je osoba aktivna i voljna raditi na svom vlastitom probitku. Čak mislim da je organizacijski neke ideje i aktivnosti lakše pokrenuti u Dubrovniku, nego u Zagrebu, no opet, to se sve svodi na rad motiviranih pojedinaca. Primjećujem da je u posljednjih nekoliko godina jako puno mladih pokrenulo interesantne projekte u Dubrovniku koji privlače i domaće i turiste, i koji oplemenjuju Grad na jedan novi način. To također potvrđuje da se mladi itekako snalaze u Dubrovniku i ostvaruju svoj potencijal.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić