Iza stereotipa da je krš kamena pustinja i pasivna zemlja je stajala industrija kojoj se takvo viđenje isplatilo, pa su se nemilice koristili rudnici i pregrađivane su rijeke i potoci. Prostor dinarskog krša od Udina do Skadarskog jezera među najvećim je krškim područjima u svijetu, u vrhu po bogatstvu vrsta i bioraznolikosti, koja je zahvaljujući vodećim javnim narativima, stereotipima, najmanje vidljiva, a koju smo dužni upoznati i čuvati.
Takvim riječima, naše znanje i ponašanje prema kršu, jednoj od najsloženijih vrsta krajolika, godinama nastoji promijeniti karstolog dr. Ivo Lučić.
Više je puta javno i oštro istupao kao stručnjak za krš u obranu bioraznolikosti krša, kada su se planirale velike gradnje i investicije u kršu na dubrovačkom području, sjetimo se samo Hidrocentrale Ombla ili Lučinog razdolja. Zato smo ga o vrućoj dubrovačkoj temi izrade PPU i GUP-a Dubrovnika pitali o pogodnostima za gradnju i stanovanje novih područja u kršu na koja se grad planira širiti, sjenovitu Komolačku dolinu, Knežicu, Tamarić.
Iako je svima jasno da Dubrovnik nema puno mjesta za širenje, da su veliki dijelovi njegova teritorija zaštićeni zbog prirodnih i kulturnih fenomena, da su prilikom predstavljanja GUP-a izrađivači plana tvrdili kako su primjerice za Komolac napravili studiju osunčanosti i da je ona dovoljna za ugodan život, dosta Dubrovčana nesigurno vrti glavom – tamo se nikad prije nije živjelo.
Uz ogradu kako nije upoznat se detaljima planske dokumentacije Ivo Lučić kaže kako urbanizacija, odnosno čovjek sebi podčinjava cijeli prostor i da je već uobičajeno da urbanizacija guta sve, krš i močvare i rijeke.
– Ljudi su se spustili u doline rijeka i zapravo tek sada kada dođe neki hidrološki vrhunac vide da to nije najbolje mjesto. Primjer je 2012. kada je prava bujica sa Srđa prošla kroz dubrovačke ulice Sinjsku i Galinu. Dakle urbanizacija ne gleda toliko kakvi su uvjeti na prostoru, nego sebi podčinjava cijeli okoliš – govori dr Lučić.
Dodaje kako mu je poznato da je na području Nature 2000, odnosno Pobrežja i Gornjih sela ograničena buduća gradnja, ali i da se na nekim drugim područjima kroz povijest s razlogom nije gradilo niti živjelo.
-Komolac je cijeli podvodljiv, cijela uvala je fliš i evakuira velike količine vode sa susjednih padina. Naprosto nije zgodan za život, ali urbanizam ne gleda na to. Moj stric pedesetih godina prošlog stoljeća nije htio uzeti zemljište na Lapadu jer je smatrao da taj prostor nije klimatski dobar, da je bolji prostor za stanovanje od Ploča do Šipčina i Kantafiga, a danas je cijeli Lapad naseljen i to pitanje nitko ne postavlja.
Naprosto, problem je nedostatak prostora. Dubrovnik je postao prestižno mjesto za stanovanje, za turizam, renta je beskrajno velika, a kapital ide na takva mjesta i onda naravno, pitanje kvalitete života njegovih stanovnika postaje drugorazredno. Kriterij koji se stalno ističe je nekakav povećani rast, a povećani rast nije pitanje kvalitete života, nego turizma i kapitala koji ima potrebu da se stalno širi i uvećava. Kvaliteta života je nešto sasvim drugo i ovo što dubrovačka vlast hini da radi nešto u korist građana je prilično malo u odnosu na ono što zahtjeva kvaliteta života – govori dr. Lučić.
Na pitanje o mogućim klizištima na predjelima na kojima se prostorno planskom dokumentacijom dijelom predviđa buduća dubrovačka stanogradnja i kako se takav tip krša ponaša, odgovara:
-Klizište svakako nije tlo koje je pogodno za gradnju jer je riječ o flišnoj zoni koja je u trenucima nekakvih nepovoljnih okolnosti, podizanja razina podzemnih voda, dovođenja opterećenja koja su kritična na te slojeve, rizična za stanovanje. Ali to je opet pitanje koliko su graditelji spremni uložiti u duboko temeljenje, ankeriranje da bi gradnju učvrstili i mogu li to učiniti na taj način? Podsjećam da svojedobno ni zagrebačko niti ljubljansko sveučilište nije htjelo dati ateste za gradnju Nove Mokošice, i da su oni stečeni u Sarajevu gdje je bilo moguće da netko da takav atest, ili u nedostatku znanja, ili je u pitanju bila korupcija. Kad jednom ugazite u to, ono se širi i ide dalje – kaže dr. Lučić i podvlači kako bi u fokusu svih planova trebao biti budući život:
-Sve skupa je pitanje dana kada će se Dubrovčani osjetiti gostima u svom gradu ako to nije u nekim slučajevima već stiglo. Pitanje je što je cijena toga i tko ima pravo uopće ljude potjerati iz svojih domova na bilo koji način? Ako jedna komunalna ili gradska politika ne vodi računa o kvaliteti života svojih građana i prava građana na život u svom zavičaju, sve drugo je manje važno i nije ispunjenje smisla te vlasti.
