Jer, to ne dopuštam i iako jako rijetko osobno reagiram na Vaše istupe na sjednici Gradskog vijeća gdje se izrekne baš svega i svačega, moram reagirati. Kao Lidija Crnčević, osobno i kao urednica portala dubrovniknet.hr, portala koji se jako, jako trudi ostati profesionalan i svih ovih godina postojanja nepodložan ikakvim privatnim interesima ijednog od svojih zaposlenika. Vi ste gradonačelnik ovog Grada već devet godina i Vaše riječi snažno i daleko odjekuju, jer biste vi trebali biti “institucija Grad” i kao takav, čovjek usmjeren dobroj prosudbi, istini i izdignut iznad vlastite sujete.
Često ponavljate kako su vam bitne čiste ruke i čist obraz.
I meni su. Jako.
Još od 1987. godine kada sam krenula na ovaj put, put novinarstva, odmah shvativši da se na njemu obogatit materijalno neću i da je jedino što kao kapital mogu ostaviti u nasljedstvo je ime i prezime koje nikada nije potpisalo ničiji tekst niti mišljenje. Zato ovo danas i pišem.
Jer, spominjanje portala u čijem impresumu stojim kao glavna urednica u kontekstu koji se jutros začuo na početku sjednice Gradskog vijeća, kada ste se ponovno vratili na spomenik djeci poginuloj u ratu i prelijetanje rafala, ne smijem i ne mogu prešutjeti.
Moja motivacija nije da se opravdavam, moja potreba za ovim tekstom isključivo i jedino je potaknuta emocijom i poštovanjem prema roditeljima čiji su se životi također prekinuli u onom trenutku kada im je rat djecu otrgnuo iz njihovih zaštitničkih skuta.
Duboko poštujući njihovo dostojanstvo i bol, te njihovu zahvalnost da se podigne spomenik na kojemu će biti zauvijek ispisana imena njihovih najdražih, provjerite i ponovno ustvrdite kolikim brojem i kakvih tekstova se naš portal osvrnuo na sam događaj.
Ni u jednom jedinom tekstu se nije problematiziralo jesu li ili ne borbeni zrakoplovi trebali nadlijetati grad i Gruž. Ni u jednom jedinom. Nije prvi put da ih gledamo na nebu iznad nas. I ako je to bio dio svečanosti kojim se odala najveća počast najvećoj žrtvi rata, a to su uvijek oni koji nose budućnost jednog naroda i zemlje, djeca i mladi ljudi, neka je. U tom kontekstu tada uopće nije bilo niti bitno čija je to inicijativa, Vaša ili od roditelja.
Ono na što smo tada upozorili je propust koji se dogodio, jer, kao organizatori niste na vrijeme upozorili građane ovog grada o preletu borbenih zrakoplova. To je bio veliki propust a što je potvrdio i niz, bura negativnih reakcija koja je uslijedila. Koliko god se htjelo onda, baš kao što ste to i vi pokušali danas na sjednici Gradskog vijeća nazvati to pomanjkanjem empatije i emocije prema spomeniku, roditeljima, poginuloj djeci, ne dopuštam da moje i ime portala stavljate u ikakve vreće koje bi s time imale i najmanje veze. Pozivate se na vremenske prognoze, nekakve vojne tajne, MORH-ova pravila…zbog kojih je tog istog jutra sat prije preleta javnost kao upoznata s tim da će biti prelet preko jednog lokalnog portala. Da se prelet komunicirao danima prije i to preko svih medija u gradu, uz napomenu da će biti odgođen u slučaju lošeg vremena, ništa od svega toga se ne bi dogodilo. To je bio propust koji se nije smio dogoditi. Upravo zato jer je njime, tim propustom i ničim drugim, pokrenuta lavina negativnih komentara naših sugrađana. Taj je propust i ništa drugo bacilo sjenu na veličanstveni spomenik i trenutak na koji nitko nije mogao ostati ravnodušan niti suhih očiju.
Vaš istup jutros me je, pogodio, jako, ljudski, osobno, jer ste si dali za pravo posve izokrenuti stvari i staviti me u hrpu nekih, eto, “zločestih” neempatičnih, neosjetljivih “otučaka” koji su u tom svetom trenutku taknuli u najveću svetost Domovinskog rata.
Zašto sam danas popustila emocijama, iako sam se u ovih desetljeća rada morala na neki način naučiti zaštititi od “udaraca” nezadovoljnih mojih tekstovima? Jer sam ja isplakala “dušu” s mnogim roditeljima razgovarajući o njihovim gubicima, boli i tuzi u realnom vremenu kada se to događalo i koji su me kao tadašnju novinarku “Dubrovačkog vjesnika” s punim povjerenjem puštali u svoj dom ili prognaničke hotelske sobe, pričali mi o svojoj djeci ili unucima, ne skrivajući suze ni jecaje. Vi ste tada bili devetogodišnji, desetogodišnji dječarac kojega su roditelji, vjerojatno u Žuljani, nastojali zaštititi od strahota rata, kao što to već roditelji rade. I vama su o ratu pričali, vi ste o ratu čitali i možda se možete uživjeti u sve to na posredan način i iskustvom djeteta. Moja je generacija te dubrovačke ratne godine proživjela i suosjećala s onima koji su gubili svoje najdraže i najbliže, a ni moja obitelj nije na žalost pošteđena ukopa za vrijeme trajanja sirena za uzbunu, proživjela strah za supruga i oca na bojištu, za dijete s kojim se bježalo u sklonište… i sve nas je to izgradilo kao zdrave, tihe domoljube koji to nemaju potrebe danas dokazivati u prvim redovima s rukom na srcu.
I Vi jako dobro znate, valjda vas pamćenje toliko služi, od trenutka kada se počelo raditi na ostvarenju ideje izgradnje spomenika poginuloj djeci, koliko je moje srce bilo otvoreno za svaku suradnju i pomoć.
Zbog svega toga nisam mogla prešutjeti ovo što ste jutros izrekli, onako, patetično na sjednici Gradskog vijeća, izdvajajući dubrovniknet.hr kao portal preko kojega je kao počela ta nekakva “hajka”. Jer to nije istina.
Iz velikog poštovanja prema portalu i novinarstvu, kolegama s kojima dijelim još uvijek tu blesavu zanesenost kako je riječ o časnoj profesiji i teškom vremenu u kojemu valja ostati uspravan, pišem ovaj osobni zapis. I zbog toga mi nije baš ugodno. Duboko sam svjesna da je i vaš i naš rad, javnosti na dlanu. I da nema nepogrešivih ni u vašem ni u našem poslu. Ono na čemu cijelog života radim i čemu se učim je priznati grešku ako je učinim, ne skrivati se iza drugog, koliko mi se god ego u tom trenutku bunio.
I za kraj ću, iako mi to nikad nije bila namjera, ovdje zabilježiti zapis o spomeniku i svim tim događanjima koje sam objavila na osobnom facebooku i to ponovno, kako bih sačuvala duboko suosjećanje s roditeljima kojima je oteta budućnost sa svojom djecom.
…
veličanstven je to spomenik
djeci koja će zauvijek ostati djeca
visoke olovke i prelomljene streme visini
prelomljene, razmeđile su živote roditelja
na vrijeme prije…
…i vrijeme poslije
vrijeme kad se živjelo…
…i vrijeme u kojemu se preživljava
veličanstven je to spomenik
za naša sjećanja
njihovo dostojanstvo
nije to nikakav dug, ni milostinja ni dobra volja
veličanstven je to spomenik
a mi?
jesmo li naučili?
s emocijama se ne trguje
i one nisu skut za propuste
tugom se na manipulira
ne pripada to dostojanstvu
veličine traže oprost
a
ego je sužanjstvo
treba znati kada stati
jer
manje je više
jer
tuzi priliči tišina
jer
anđeli ne grme
i kada su najglasniji
tiši su od leptira
i vrte se na prstima
da ne probude nedužno usnule
veličanstven je to spomenik
prelomljene olovke streme visini
dajmo im dostojanstvo
i budimo dostojanstvo
