Ime Katarine Alamat Kusijanović može se spominjati i spominjalo se kroz medije i rubrike kulture u različitim kontekstima – prvotno kao konzervatorice i restauratorice, voditeljice dubrovačkog Zavoda za restauraciju, autoricu znanstvenih i stručnih radova, potom dizajnerice i, konačno, slikarice koja je proteklih nekoliko godina intenzivirala svoju izlagačku aktivnost pokazujući likovnoj publici svoj rad. U “lifestyle” rubrikama, pak, viđali smo je kao majku i veliku životnu potporu svojoj kćeri, redateljici Antoneti u čijem je nagrađivanom filmu s bratom Vlahom i “proplesala” kroz nekoliko kadrova.
Ponekad mi se čini, kad gledam tvoj životni i umjetnički put kako si imala više novih Početaka za koje je trebalo imati i hrabrosti i petlje … kad se okreneš unatrag, što bi nazvala prekretnicom za koju je trebalo najviše snage?
Nekako se sve događalo bez da sam puno planirala. Iz slikarstva sam ušla u restauraciju iz restauracije u dizajn, iz dizajna u neki novi umjetnički put. Mislim da svi u životu imamo mnogo želja vezanih uz različite poslove, a mnoge nikad ne realiziramo ili se bojimo napustiti ono sigurno. Dok sam još bila u restauraciji, u jednoj životnoj prekretnici pružila mi se prilika da budem vanjski suradnik za dizajn i tako sam paralelno s postojećim poslom ušla pomalo i u nešto novo.
Radeći kao dizajner interijera, shvatila sam da mi je slikarska inspiracija gotovo ugušena dok obnavljam djela starih majstora. Svijet dizajna je inspirativan. Koliko god je rad na djelima slikara Božidarevića ili Tintoretta smiren, znanstven i motivirajući, on sputavala u osobnom stvaranju. Bilo se teško odlučiti prekinuti tu opsesiju umjetninama radi sputavanja osobnog kreativnog rada, ali nakon brojnih godina provedenih u restauratorskom zavodu sam se odvojila onog dana kad sam shvatila, da osim što jedna ljubav guši drugu, da je moje zdravlje najvažnije i da kao majka dvoje djece moram biti zdrava i maknuti se od kemikalija.
Tako da me suradnja u dizajnu dovela do voditelja odjela dizajna u Jadranskim luksuznim hotelima, gdje zaista podjednako uživam raditi interijere i eksterijere.
Ako je želja za stvaranjem nečeg jaka, treba ići za onim što vas motivira. Motivacija je za mene najsnažnija vodilja kroz život, uz ljubav.
Ja učim stvarajući i sve što je kreativno, meni je privlačno, posebno ako to ostavlja mjesta slikarstvu i budi maštu. Onda maštam i o jednom i o drugom, a nerijetko i sanjam.
Jedno ti je struka, drugo zanimanje, treće ljubav …. kako bi ih poredala po važnosti u svom životu i u čemu si najkreativnija, najmaštovitija, možda najviše svoja…
Umjetnost je uvijek na prvom mjestu želja, ali nije lako ostvarljiva, jer ako imate obitelj, onda je prioritet ono od čega živite. Tu sam najviše ono što oduvijek želim biti. Najradije bi da ne moram nigdje i da mogu raditi i stvarati u ateljeu bez drugog posla.
Kad radim veći projekt u dizajnu, onda se tome potpuno predam i to je u tom periodu na prvom mjestu. Najteže je kad se kroz dugotrajnije stvaranje u jednom poslu dogodi inspiracija za drugi posao, a postoje rokovi i nema prekidanja i slobode.
Moja struka je nešto predivno. To sam od 1992. gradila, odgajala i vodila. Nekad je restauratorska radionica bila moja druga kuća, a sada idem u nju kad su predavanja, projekti, rođendani ili kad me uhvati nostalgija.
Na početku karijere ne bih vjerovala da ću je ostaviti.
Iz restauracije i konzervacije je proizašla posebna tehnika kojom radiš … to je ostalo pomalo i nepoznato u tvom umjetničkom djelovanju… o čemu je točno riječ?
Često se koristim slikarskom tehnologijom starih majstora kao kredom ili pozlatom… pa i načinom podslikavanja. Kreda koju koristim zadnjih godina kod reljefa i skulptura je receptura za slikarsku podlogu. Kreda se na slikama na drvu postavljala u nekoliko slojeva i potom se brusila ili polirala ovisno o postavljanje boje ili pozlate. Kad sam htjela izraziti temu MJERE kroz rad na reljefima, kreda mi je bila najpodatnija za rad. U ljepilo od nogica zeca se prosijava i lagano kuha prosijana kreda… ako je “recept” dobar, kreda se nanosi u slojevima na podlogu i brusi. Tako sam u kredi obrađena slova nekad pozlaćivala 24 karatnim zlatom. Novi radovi, “Pokloni u dobroj namjeri” i “gropovi” su kombinirana tehnika krede, konopa i papira.
Jesi li zadovoljna izlagačkom dinamikom i koliko je za umjetnika bitno da ima svoj suradnički tim i kustose da ga prate?
Kustosi su jako važni, a posebno ako su izvrsni kao Petra Golušić i Jelena Tamindžija Donnart. S Petrom sam radila projekt “Mjera” za Umjetničku galeriju Dubrovnik. Imale smo divnu i mirnu suradnju. Uvijek se veselim susretima s njom.
Projekt “Glasovi koje nasljeđujemo” radim s kustosicom Jelenom Tamindžijom Donnart. Imale smo izložbu u Beču pa Zagrebu i u kasnu jesen ćemo imati u Berlinu. Ona je izuzetno sposobna, profesionalna i puna života. U suradnji s njom sam realizirala i grupne izložbe u Rimu i Berlinu.
Za Božićne spremamo jednu manju izložbu u Dubrovnik, “Ja i moja none, moj unuk i ja” Radi se o fotografijama nastalim na otoku Kalamoti.
Ostvarila si i rezidencijalne umjetničke suradnje… koliko je jednom umjetniku bitna i važna ta razmjena i stjecanje nekih iskustava izvan sredine u kojoj inače radi?
Važna je. Moram priznati da sam zbog posla i obiteljskih obaveza kroz život odgađala takve susrete i suradnje, nadajući se da ima vremena.
Bitna je svaka suradnje umjetnika s umjetnikom. Meni je pomoglo da se negdje smjestim, usporedim, odvažem gdje sam, koliko još mogu dati i kako će me ljudi prihvatiti. Naravno da takva mjesta pokrenu i inspiraciju, jer imate zadatak, ali samim tim što ste daleko od svega sto vam se inače vrti po glavi u izolaciji od svakodnevice, lakše stvarate. Bilo je jako korisno što smo imali izložbe u Rimu i Berlinu. Većina umjetnika živi od umjetnosti i jako su prihvaćeni u svojim sredinama pa imaju i pomoć u najmu gradskih prostora za atelje. Imaju više mogućnosti za izlaganja. Kupovna moć ljudi je veća. Kod nas je tu loša situacija. Žao mi je da naš grad nema neki centar s ateljeima gdje umjetnici mogu raditi i prodavati ono što stvaraju. Uvijek sam mislila da će se tako neki mali SOHO dogoditi u TUP-u. Turizam je nažalost prioritet. Flora je mali biser HDLU -a za sve nas umjetnike u gradu, ali nažalost o nekom centru i ateljeima kao što imaju veći gradovi u svijetu, možemo još sanjati.
Strašno lijepe i simbolične naslove daješ svojim ciklusima… kako se ona rode iz djela? Mjera, Glasovi koje nasljeđujemo… svaki kao da nosi i poruku o životu, tvoje promišljanje, možda i suprotstavljanje načinima života koji zarobljava svojom trivijalnošću, površnošću, nemirom… ili?
Obično se prvo rodi tema, onda tražim kroz koju je tehniku izraziti, a onda stvaranjem dolaze i imena.
Naslovi izložbi imaju svoju priču. “Mjera” je proizašla iz latinske izreke uklesane u luku palaču Sponze. Govori o mjeri koja je temelj ljudske civilizacije, temelj odnosa, obitelji i svega što stvaramo. Mjera treba biti sveprisutna. Nažalost, trenutačno je svijet bez “mjere”, tako da me uklesana rečenica vuče da je radim iznova i možda u nekoj drugoj tehnici.
“Glasovi koje nasljeđujemo” je projekt s umjetnicom Yvonne Andreini. Nastao je upravo iz rezidencijalnog boravka na otoku Ventotene. Moj podnaslov je bio “Pokloni u dobroj namjeri”, a ovo je naziv kustosice Jelene Tamindžije Donnart s kojim je objedinila rad Yvonne Andreini i moj rad.
Pričajući s mještanima povezivala sam priče koje odrasli prenose djeci da bi ih sačuvali od nekih opasnih situacija ili primirili, tako da se i stariji odmore ili dobiju vrijeme za sebe. Iste priče sam usporedila s onima iz mog djetinjstva na Kalamoti gdje sam s nonom ljeti živjela. Nevjerojatno je koliko su priče s dva tako udaljena otoka slične. Vjerujem da se mnogi sjećaju nekog primjera kad vas je majka ili none od neke opasne igre odvratila prikladnom “strašnom pričom”. Tako su iz teme straha iz djetinjstva ili Baba roge, nastali “Pokloni u dobroj namjeri”. Radovi velikog formata na izložbi u Forumu predstavljaju doživljaj koji je duboko ostavio traga ispod naše kože. Tragovi su gropovi koji se aktiviraju kao neobjašnjiv strah, tuga ili bol. Koliko god ga potisnemo ili zaliječimo, on se neočekivano ponovno pojavi kad nam netko pritisne sličnu ili istu “pucu”. Naslovi Teret, Grč, Nada, Na rubu, Čednost, Predaja… govore o raznim mojim i tuđim životnim putevima.
Kakve planove vezuješ uz skoru budućnost i jesi li tip koji planira puno unaprijed?
Imam samo želje pa ako se neka ostvari, odlično.
Čijem se umjetničkom radu radu u Dubrovniku najviše diviš?
Mogu reći da se divim svakoj ženi umjetnici koja ima obitelj i djecu i koja je uz njih uspjela stvarati, a da je stvaranje bilo zaista kreativno i kvalitetno. Ima ih.
Ostvarila si se i kao majka i kao none… koliko ti znači uspjeh tvoje kćeri? A, prema fotografijama s posljednjeg otvaranje izložbe u Zagrebu, čini se kako imaš poseban odnos sa svojim sinom… jesu ti oni bili uvijek podrška… dođu nekad te godine kad mi njih trebamo kao nekada oni nas… kako razmišljaš o tome?
S oboje djece sam jako vezana. Možda jer sam jako rano postala majka, pa je s tom manjom razlikom u godinama veza jača. Nisam sigurna… ali jako se volimo, razumijemo i pazimo. To mi je najvažnije. Nadam se da im nisam dale puno “Poklona u dobroj namjeri”…haha
Pjero i ja smo jako ponosni na Antonetin uspjeh i pratimo sve što radi i što dalje dolazi. Jako vjerujemo u nju.
Jako sam ponosna na oboje djece i najvažnije mi je da sam sama sa sobom dobro i dovoljno motivirana da ih ničim ne opterećujem.
Oni su ti koji uvijek vjeruju da mogu i da trebam raditi što volim. Oni su mi i kritičari i savjetnici.
Ah, unuk… s njim nastojim biti koliko mogu, jer kao što sam rekla, za kreativnost treba odmak od obaveza pa jedino kako sada mogu pomoći Antoneti da lakše stvara, je biti s unukom nekoliko dana. Iza toga je istina da to i ja jako želim, jer sad su godine kad će me kao nonu najviše pamtiti.
Katarina, za kraj bih malo opuštenije : jesu li ti ikad rekli da sličiš na Sigourney Weaver…? Možda ponudili i kakvu ulogu u tom filmaškom svijetu, npr. kad si bila u Cannesu?
To sam čula dva puta… haha. Ja ne vidim sličnost. Nitko mi nije ponudio ulogu, ali iskustvo na daskama sam imala sa šesnaest i sedamnaest kad sam glumila u kazalištu (s tadašnjom Lidijom Miloslavić…haha). Bila su to predivna vremena, ali nisam od tada poželjela da i to radim. U Antoanetinoj Murini sam se malo pojavila s bratom Vlahom. Valjda smo joj se svidjeli… Prošetavali smo, pili i plesali, glumeći goste na zabavi. Bilo nam je divno.
Foto: Nives Sertić
