Ugledna hrvatska psihologinja i psihoterapeutkinja, dr. Gordana Buljan Flander privlači sve veću pozornost i reakcije putem društvenih mreža preko kojih daje veoma korisne i u praksi utemeljene savjete za roditelje.
U vremenu u kojem majke svakodnevno dobivaju poruke da moraju biti više, bolje, prisutnije, smirenije i dosljednije, lako je povjerovati da negdje postoji model “savršene majke” kojem treba težiti. Na društvenim mrežama ona izgleda smireno, dijete joj nikad ne viče, jede zdravo, spava na vrijeme i emocionalno je regulirano. U stvarnosti – takvo dijete ne postoji. A još važnije – takva majka nije ni poželjna.
I to nije samo teorija. U terapijskoj praksi danas sve češće susrećem majke koje dolaze s dubokim osjećajem krivnje i neadekvatnosti– ne zato što zanemaruju svoju djecu, nego zato što se svakodnevno uspoređuju s idealiziranim slikama majčinstva s Instagrama i Facebooka. Gledaju tuđe “mirne večeri”, “savršene rutine”, “sretnu djecu koja nikad ne plaču i ne bacaju se na pod”, ” nemaju ispade bijesa”, i u sebi zaključuju: “Ja to ne mogu. Nisam dobra mama. Oštetit ću svoje dijete. Druge mame su puno bolje od mene” A istina je upravo suprotna.
Britanski pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott još je sredinom 20. stoljeća uveo jedan od najvažnijih pojmova u psihologiji roditeljstva – “dovoljno dobra majka”(good enough mother). Njegova poruka bila je vrlo jasna i jednostavna: dijete ne treba majku koja nikad ne griješi, nego majku koja je dovoljno dobra. To znači majku koja ponekad pogriješi, ponekad zakasni s reakcijom, ponekad izgubi strpljenje i ponekad ne razumije dijete odmah – ali se vraća u odnos. Upravo u tim povratcima dijete gradi osjećaj sigurnosti.
Winnicott je opisao nešto što danas potvrđuju i moderna istraživanja: dijete se ne razvija kroz savršenu usklađenost, nego kroz male pukotine i njihove popravke. Majka ne reagira savršeno, dijete osjeti frustraciju, majka se vrati i ponovno uspostavi kontakt – i tako dijete uči dvije ključne stvari: da svijet nije savršen, ali je podnošljiv, i da odnosi pucaju, ali se mogu popraviti. To je temelj psihološke otpornosti.
Ono što je Winnicott intuitivno razumio, danas potvrđuju istraživanja iz područja privrženosti i neuroznanosti. Radovi Edwarda Tronicka pokazuju da su roditelji usklađeni s djetetom tek oko 30% vremena – i da je to sasvim dovoljno za zdrav razvoj. Drugim riječima, nije potrebna savršena usklađenost, nego dovoljno dobra i ponavljajuća povezanost, koja predstavlja obrazac.
Nadalje, istraživanja Daniela Siegela naglašavaju da ključ razvoja nije izbjegavanje pogrešaka, nego sposobnost popravka odnosa, ono što dijete najdublje pamti nije sama pogreška, nego povratak u siguran odnos nakon nje.
S druge strane, pretjerana kontrola i stalna usklađenost, kako pokazuju suvremeni radovi i autori poput Barryja Schwartza, mogu smanjiti toleranciju na frustraciju i povećati anksioznost. Dijete koje nikada ne osjeti frustraciju ne nauči se nositi sa životom.
Dovoljno dobra majka zato nije ideal, nego stvarnost. To je majka koja vidi dijete čak i kad ne reagira odmah, koja se vraća nakon konflikta, koja može reći “pogriješila sam”, koja ne mora uvijek znati što učiniti, ali ostaje prisutna. Takva majka regulira dijete, iako ni sama nije uvijek regulirana, i koja, što je u roditeljstvu jako važno, ne odustaje od odnosa.
Suprotno tome, dijete koje bi odrastalo uz “savršenu” majku ne bi učilo da svijet može funkcionirati bez savršenstva. Takvo dijete kasnije može imati poteškoće s toleriranjem frustracije, tražiti savršene odnose, bojati se pogrešaka ili stalno osjećati da nije dovoljno dobro.
Upravo zato Winnicottova poruka i danas ima toliku težinu: dijete ne treba savršenstvo, nego odnos koji može izdržati nesavršenost.
Zato mojim klijenticama mladim mamama, koje se osjećaju neadekvatno i nedostatno u usporedbi sa “savršenim” majkama s Instagrama kažem: dijete ne treba Vašu savršenost – treba Vašu stvarnost, Vašu dostupnost i Vaš povratak nakon pogreške. I možda još važnije, posebno danas u vremenu društvenih mreža: moramo biti svjesni da ono što vidimo na Instagramu i Facebooku nije realitet niti standard roditeljstva, nego uređena, lažna slika, namješteni kadar i namješteni trenutak. Dijete, s druge strane ne treba savršenu, nepogriješivu majku, nego stvarnu osobu – sa svim njezinim ograničenjima i snagama.
Zato, kad ponekad izgubite strpljenje, povisite ton, budete umorne ili ne znate što učiniti – to ne znači da ste loša majka. To znači da ste dovoljno dobra majka. A to je, prema svemu što znamo iz psihologije, upravo ono što dijete treba.
