Živimo u svijetu u kojem je važno biti „prezaposlen“.
Štoviše, padaš s nogu i radiš stalno kao da time povećavaš svoju vrijednost.
Na tržištu… čega? Kao da smo proizvod koji stalno treba poboljšavati svoje karakteristike.
Glancamo se izvana. Fokus je na vanjskom. Radimo. Ne stajemo.
Rijetko razmišljamo zašto radimo to što radimo. Tko za to ima vremena?
Moguće je da se duboko u sebi još uvijek dokazujemo roditeljima, društvu, sebi.
Tražimo potvrdu.
Što korisniji, produktivniji, zaposleniji, brži — to bolje.
I pritom često ne osluškujemo sebe.
Ne znamo kako. Nitko nas tome nije naučio.
U redu je brinuti se za egzistenciju, ali ovdje ne govorimo o tome.
Govorimo o onome kada smo prezaposleni, stalno aktivni, vrijedni, „na pogonu“ od 0 do 24.
To može biti odgovor na traumu, način da pobjegnemo od sebe.
I tada postajemo visoko produktivni, ali nemamo „živa mira“.
Što je planer ispunjeniji, više vrijedimo.
Sve se planira unaprijed. Spontanosti nema mjesta.
Što ako nastane prazan hod? Mogli bismo osjetiti dosadu.
A od dosade bježimo. Ne želimo susresti u sebi taj dio.
Nažalost, društvo takve osobe često slavi – kao da su bogovi, kao da su jako uspješne.
A u stvarnosti, daleko su od definicije istinskog uspjeha.
Na psihoterapiju mi često dolaze sredovječne osobe koje ne znaju stati.
Ne znaju tko su. Ne znaju kud bi krenuli.
I nisu zadovoljne svojim životima.
Imaju, naizgled, sve, ali nemaju životne radosti.
Dani im prolaze od jutra do mraka u akciji.
Putuju, izlaze, rade lijepe stvari — ali to ih ne ispunjava.
Naravno da ih to ne može ispuniti.
Sreća i zadovoljstvo ne dolaze izvana.
Mogu, ako imamo unutarnje zadovoljstvo.
Lijepo je biti materijalno i financijski zbrinut.
To može dati osjećaj mira i sigurnosti, ali unutarnju sreću bez razloga — ne.
Kad smo bili djeca, često smo osjećali sreću iz čista mira.
Ako smo dobili poruku da je to previše, polako smo se gasili iznutra.
Trudili smo se biti tihi, ne uznemiravati roditelje i okolinu.
Fokusirali smo se na školske uspjehe, da roditeljima ne budemo nova briga.
Roditelji su bili zadovoljni našim uspjesima i etiketirali nas kao „finu, poslušnu djecu“.
Ta fina djeca postala su fini, ambiciozni ljudi koji ne znaju stati.
Pa pažnju i ljubav u odrasloj dobi dobivaju tek kada su korisni, vrijedni i aktivni.
Živčani sustav se već navikne na stalnu aktivaciju i povišeni kortizol.
Tako te osobe često ni ne znaju što znači stati.
A kad stanu, osjećaju nelagodu, strah, dosadu.
Ako se pronalaziš u ovome, prvi korak je primijetiti da ne moraš stalno biti koristan.
Primijetiti program i uvjerenje iza toga.
Tek tada, kroz psihoterapijski rad, možeš polako skidati sloj po sloj.
I doći do dijela djeteta u sebi koje zna biti zahvalno i sretno iz čista mira.
Dijela koji zna veseliti se i radovati svakom danu.
Napisala: Maja Vreća, savjetodavna terapeutkinja integrativne tjelesne psihoterapije
