Popularni Halloween, poznatiji kao Noć vještica i ove godine nas je nagnao da napišemo jednu kratku crticu o strašenjima u stara vremena. Prošle godine to su bile vještice, a ovaj put naš glavni akter bit će lorko.
Lorko je u našem kraju zauzimao veliku lepezu čudovišta. Ponekad se u narodu predstavljao kao vrag, no najčešće je bio prikazivan kao duša umrle osobe koja se zbog nekog neriješenog stanja ili čudnih okolnosti smrti vraćala među žive i remetila prirodnu ravnotežu.
Neki stari Carević što je umro da su ga vidili da tuče u ormarić u kući. On je davno umro, ali su ga viđali u murvi i to da plaši u kući.
Ime lorko najvjerojatnije dolazi od talijanskog, točnije talijanskih priča o demonu ili čudovištu zvanom orco, koje ujedno jede i ljudsko meso. Na svu sreću, u nas nema zabilježenih takvih slučajeva, iako je ime ostalo. Kod etrurske i italske mitologije Orcus je bio bog podzemlja, izjednačavan s grčkim Hadom, rimskim Plutonom, stoga i slavenskim Velešom.
Na pitanje kako je izgledao lorko, danas kazivači većinom jasno i glasno vele: A ko ga je vidio? ili Nije ti to postojalo. No, iz zapisa starijih generacija, rođenih krajem 19. st. lorko je ipak bio češća pojava. Razlog tome je uvelike i pojava kućne i javne električne rasvjete jer kako kažu: Ljudi bi se strašili kad bi išli đe po noći, a nije bilo svjekla. Kad su bili Partizani svi su se strašili, a kad je došla ona Jugoslavija niko više nije.
Lorko se najčešće pojavljivao oko ponoća ili oko podne. Ponoć je sasvim logičan trenutak jer većina ljudi ima iracionalan strah od tišine i spokoja koje ti sati pružaju, a u staro se doba trebalo rano dizat zbog rada u polju ili odlaska na placu, stoga je ponoć bilo gluho doba noći. S druge strane, podne je za vrijeme ljetnih žega u Konavlima doba odmora, tj. gluho doba dana, pa se djecu trebalo ograničiti da ne idu vanka smetat usnulim ukućanima i susjedima.
Lorko je ponekad izgledao kao čovjek u crvenim gaćama, uz špilju naslonjen na štap, ponekad je pak bio obučen u crno ili bijelo, plahtu ili potkošulju, iscerenih zuba ili izbuljenih crvenih očiju. Lorko se također u Konavlima često miješao s vukodlakom.
Današnja predodžba vukodlaka nastala je pod utjecajem filmske industrije, gdje je vukodlak osoba koju je ugrizla osoba zaražena ‘virusom’ likantropije (od starogrčke riječi likantropos u značenju čovjek-vuk), a za puna mjeseca pretvara se u velikog vuka koji tih noći terorizira okolna sela. U Konavlima je vukodlak nešto sasvim drugo.
On je čudovište koje noću straši, a može narasti do visine čempresa. Tako je i u inačicama lorka, koji preuzima životinjski oblik (pas, ovca, vol, konj ili magarac), a kada ga se uznemiri, počinje rasti, nadnaravno veliko, viši i od čempresa.
No, zlu ne trebalo, ako se ipak nađete u situaciji da treba protjerat lorka, postoji nekoliko provjerenih formula s kojima se to može riješiti. Lorko se mogao protjerat molitvom, ali i nekim malo nekonvencionalnijim praksama pa bi se pokojnika probolo glogovim kolcem (vampirska posla) ili crkvenim barjakom.
Ako slučajno pokojnik nije u grobu, ostavljala bi mu se večera u kući, bez žlice i bez paljenja svjetla da se lorko najede i mirno otpođe na vječni počinak. Ako bi putnici tijekom noći osjetili da ih nešto promatra ili prati, ne bi se smjeli osvrtati već mirno u molitvi ići naprijed. A ako bi se nesretnik našao licem u lice s lorkom, lijek je bio kubura napunjena blagoslovljenom sačmom ili kralježima.
Iako je lorko većinom služio kao inačica za strašenje, često je bio i priča hvalisanja – ima li bolje junačke priče nego one kako si ušao u koštac s lorkom, onim najstrašnijim, neznanim i nevidljivim. Osim hvalisanja, bio je i savršena podloga za ruganje, dodamo li u jednadžbu malo naše svagdašnje rakije.
Prema kazivačima, oni što su išli po mraku vazda bi na nešto nalećeli: došo u nas jednom jedan Butigan i donio feralić. Bio je u nas, pijo i onda pošo doma nešto uzet pa se vratio jopet. I kaže kad je išo Mare Božove ispod volta da ga je plašilo, da mu je nešto odnijelo stručak iz feralića. Pokonji dundo kaže, Isus ti Boga Andro što nisi popijo još jednoga, pa bi ti odnijo cijeli feralić.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
