28.8 C
Dubrovnik
Nedjelja, 21 srpnja, 2024
NaslovnicaKulturaZašto Lodovica Beccadellija često nazivaju najvažnijim dubrovačkim nadbiskupom?

Zašto Lodovica Beccadellija često nazivaju najvažnijim dubrovačkim nadbiskupom?

Tko je bio Lodovico Beccadelli? Zašto je taj Talijan iz Bologne važan za dubrovčku renesansu? Što je on, prijatelj Tiziana i Michelangela u Grad donio i što o tadašnjem Dubrovniku možemo saznati iz njegove bogate korespondencije? Kako je poznavao Držića? Sve to i još više ispričala nam je u intervjuu dr. Tanja Trška, autorica knjige Un arcivescovo del Cinquecento inquieto: Lodovico Beccadelli tra letteratura e arte (Dubrovački nadbiskup Lodovico Beccadelli: na razmeđu književnosti i likovnih umjetnosti), koja će se sutra promovirati u Dubrovniku.

Tko je bio Lodovico Beccadelli i zašto ste se baš za njegov lik i djelo zainteresirali?

Lodovico Beccadelli bio je istaknuta povijesna ličnost 16. stoljeća, podrijetlom iz Bologne gdje je rođen 1501. godine, no crkvena ga je karijera odvela u različita talijanska središta poput Venecije, Rima i Firence. U hrvatskoj je historiografiji zapamćen po dužnosti dubrovačkog nadbiskupa koju je obnašao između 1555. i 1564. godine, a u Dubrovniku je boravio od prosinca 1555. do lipnja 1560. godine.

Beccadelli nije nepoznata figura ni u talijanskoj ni u hrvatskoj znanosti, a mene je za rad na njegovom životu i djelu privukla prije svega činjenica da je on figura koja je povezala u kulturnom smislu povezala dvije obale Jadrana. U Italiji je Beccadellijeva bogata rukopisna ostavština potaknula prije svega povijesna istraživanja, dok je u Hrvatskoj je njegovo ime vezano za povijest umjetnosti, prvenstveno zahvaljujući nadbiskupskom ljetnikovcu na otoku Šipanu koji je – usprkos lošoj očuvanosti – odavna prepoznat kao jedno od ključnih djela ladanjske arhitekture dubrovačkog područja. Ideja moga istraživanja bila je kroz rukopisnu građu i analizu nažalost fragmentarne arhitektonske i likovne baštine povezane s njime dati uvid u Beccadellijeve veze s likovnim umjetnostima na obje strane Jadranskoga mora, u Hrvatskoj i u Italiji.

Gdje ste sve radili istraživanja za knjigu, odnosno gdje ste našli najviše izvora o nadbiskupu?

Knjiga se temelji većim dijelom na talijanskim izvorima, prvenstveno na Beccadellijevoj korespondenciji sačuvanoj u Parmi, koja je isprepletena s arhivskom građom iz arhiva u Bologni, Rimu, Veneciji i, naravno, u Dubrovniku. Materijal je organiziran kronološki na način da poglavlja knjige prate „poglavlja“ Beccadellijeva života i crkvene karijere, a kroz arhivske i rukopisne izvore protumačena su likovna djela i veze s renesansnim umjetnicima koje je održavao tijekom života. Kako to često biva, ta se „križaljka“ pokazala prilično zahtjevnom, jer za sačuvana likovna djela ne postoje pisani podaci, i obrnuto, u dokumentima se spominju djela koja nisu sačuvana. No takvi izazovi su i dio čari istraživačkoga rada u povijesti umjetnosti.

Zašto je Lodovico Beccadelli važan za Dubrovnik i Dubrovačku nadbiskupiju? Kako je on utjecao na intelektualni život Grada?

Beccadellijev boravak u Dubrovniku između prosinca 1555. i lipnja 1560. godine obilježen je naporima usmjerenim na obnovu duhovnog i materijalnog stanja nadbiskupije, onemoćale nakon desetljeća odsutnosti njegovih prethodnika. Osim brige za vjernike i nastojanja da uvede red u nadbiskupiji, Beccadelli je 1556. godine pokušao uvesti podjelu grada na župe, što je Vijeće umoljenih nakon prvotnog prihvaća ipak odbilo, ocijenivši ga nadbiskupovim uplitanjem u nadležnost svjetovnih vlasti.

Iz perspektive povijesti umjetnosti, važno je njegovo zalaganje za obnovu nadbiskupskih posjeda i rezidencija, najprije stare nadbiskupske palače koju je planirao uljepšati sa strane okrenute katedrali, a posebno dogradnja i uređenje nadbiskupskog ljetnikovca na Šipanu na kojima su bili uposleni talijanski umjetnici koji su s Beccadellijem došli u Dubrovnik, firentinski graditelj Francesco della Volpaia te slikar i kapelan u nadbiskupovoj pratnji Pellegrino Brocardo.

Osim obnove ljetnikovca na Šipanu, nadbiskup Beccadelli je planirao izgradnju još jednog ljetnikovca na gruškom posjedu u vlasništvu benediktinskog ženskog samostana Sv. Andrije, a započeo je i izgradnju ljetnikovca na obali Omble, koji je u trenutku njegova odlaska iz Dubrovnika u ljeto 1560. godine ostao nedovršen. Misao vodilja svih Beccadellijevih pothvata i ulaganja u dobra dubrovačke nadbiskupije bila je učiniti nešto vrijedno na trajnu korist svojim nasljednicima.

Beccadelli je prijateljevao s mnogim talijanskim umjetnicima renesanse, jeste li u svojim istraživanjima otkrili neke veze između poznatih talijanskih umjetnika i Dubrovnika?

Beccadellijeve veze s Tizianom Vecellijem, koji je 1552. godine naslikao njegov portret danas u Galeriji degli Uffizi u Firenci, kao i s Michelangelom Buonarrotijem s kojim se dopisivao tijekom boravka u Dubrovniku, otprije su poznate i višestruko naglašavane u našoj literaturi, a one su u knjizi iznova analizirane i dijelom dopunjene.

Posebno je to slučaj s Michelangelom i Dubrovnikom, koje je povezala upravo ličnost nadbiskupa Beccadellija. Michelangelo i Beccadelli su tijekom nadbiskupova boravka u Dubrovniku razmijenili niz pisama i soneta, no prije Beccadellijeve dubrovačke epizode bili su i „poslovno“ povezani, budući da je Beccadelli od rujna 1554. do ožujka 1555. godine obnašao dužnost prefekta institucije koja i danas brine o bazilici sv. Petra (Fabbrica di San Pietro). To ne znači da je Beccadelli imao aktivnu ulogu u gradnji bazilike sv. Petra, kako se ta njegova dužnost često tumačila, nego je ona bila više administrativnog karaktera, no svakako je doprinijela ranije uspostavljenom poznanstvu s Michelangelom, koje se nastavilo i tijekom Beccadellijeva boravka u Dubrovniku.

U kontekstu Beccadellijevih veza s likovnim umjetnostima meni su draže i znakovitije veze s bolonjskom likovnom kulturom koju je Beccadelli donio u Dubrovnik, jer pokazuju i otvorenost dubrovačke sredine prema različitim utjecajima. Dubrovnik s Bolognom nije imao čvrste likovne veze kao što je u renesansnom razdoblju imao s Venecijom ili s regijom Marche, pa je tim interesantnije da Beccadellijev „dvorski“ slikar Pellegrino Brocardo na zidnom osliku šipanskoga ljetnikovca u dubrovački kontekst prenosi bolonjske modele posredovane grafičkim predlošcima koje je pak izradio Beccadellijev prijatelj, bolonjski grafičar Giulio Bonasone.

Istu praksu Brocardo primjenjuje i kad radi oltarnu palu sv. Mateja za vlasteosku obitelj Sorgo, danas sačuvanu u katedrali Gospe Velike – kopira djela bolonjskog podrijetla koja su mu bila dostupna upravo zato što je Lodovico Beccadelli podrijetlom iz Bologne, gdje imao obiteljsku palaču i kapelu.

Viste otkrili dotad nezamijećenu vezu između Marina Držića i Beccadellija, možete li nam ukratko opisati kakva je bila ta veza?

Riječ je o kratkom, usputnom spomenu Marina Držića u jednom Beccadellijevom pismu dubrovačkom plemiću Ivanu Marinovom Gondoli, poslanom u Dubrovnik iz toskanskog gradića Prata u prosincu 1565. godine.

Beccadelli je ondje obnašao dužnost prepošta u službi Cosima I. de’ Medici, a nastavio je održavati kontakte s Dubrovčanima s kojima se intenzivno družio tijekom boravka u Dubrovniku. Beccadelli u pismu kaže da uživa u svojoj rezidenciji, kako je Gondoli već bio prenio „gospodin Marino Vidra“. Taj usputan spomen govori ne samo da su se Držić i Beccadelli osobno poznavali (što se do sada samo pretpostavljalo), nego i da je Držić boravio u Toskani 1565. godine, dakle godinu prije pokušaja urote protiv dubrovačkih vlasti. To je također i dokaz da je nadimkom Vidra Držić nazivan za života, te da je njime imenovan i izvan najintimnijeg kruga svojih dubrovačkih prijatelja.

U najavi predstavljanja knjige spominje se kako se „ovom se knjigom nastoje premostiti dosadašnje suprotstavljene percepcije Beccadellijeva djelovanja“. Koje su to percepcije?

Različite percepcije ličnosti Lodovica Beccadellija u ranijim istraživanjima moguće je objasniti različitošću društvenih i kulturnih konteksta unutar kojih su one nastajale: u hrvatskom je okruženju Beccadelli shvaćen kao ključna figura crkvene povijesti, intelektualac i humanist koji je u Dubrovnik došao pun iskustava iz velikih umjetničkih središta, dok je talijanska historiografija njegov odlazak na istočnu obalu Jadrana odredila kao znak sutona njegove crkvene karijere.

U kontekstu hrvatske likovne baštine, percepcija Lodovica Beccadellija motivirana je i opravdana prvenstveno, nadbiskupskim ljetnikovcem na Šipanu (zvanom i „Beccadellijev ljetnikovac“). U hrvatskoj je kulturi i znanosti Beccadelliju često dana uloga najvažnijeg dubrovačkog nadbiskupa, bez čijeg spomena ne prolazi gotovo niti jedan pregled renesansne umjetnosti i kulture u Hrvatskoj. No činjenica je da je u povijesno-umjetničkom kontekstu Beccadelli u mnogim aspektima bliži talijanskoj percepciji njegove ličnosti, jer u umjetničkim narudžbama ostaje većinom u sjeni istaknutih pojedinaca koji su ostavili puno veći trag u kulturnoj i crkvenoj povijesti 16. stoljeća, i koji kao naručitelj ne može izdržati usporedbe s velikim naručiteljima talijanske renesanse.

Unatoč tome, njegov se značaj u ulogama naručitelja i sakupljača umjetnina otkriva u odnosu prema umjetničkim djelima, neovisno o hrvatskom ili talijanskom kontekstu: u središtu njegova interesa ostaje uvijek simbolično značenje umjetničkog djela. Sakupljanje skupih i lijepih stvari samo radi njih samih doista nije bilo u središtu interesa Lodovica Beccadellija, unatoč bliskim kontaktima s nekim od najvećih umjetnika njegova vremena.

O poznanstvima s Tizianom, Michelangelom, Jacopom Sansovinom, Giuliom Bonasoneom i drugim renesansnim umjetnicima svjedoče malobrojna umjetnička djela koja su se očuvala do danas, a pisani izvori smještaju Beccadellija više među ljubitelje umjetnosti nego među strastvene sakupljače umjetnina. Ideja vodilja njegovih narudžbi bila je očuvanje sjećanja, koja se najjasnije odrazila u obnovama posjeda u vlasništvu obitelji i Crkve, ali i u još uvijek humanističkom shvaćanju galerija portreta koje je stvorio u obiteljskoj palači u Bologni, obiteljskoj vili u Pradalbinu kraj Bologne i u nadbiskupskom ljetnikovcu na Šipanu.

Zašto je knjiga napisana na talijanskom jeziku?

Knjiga je nastala na temelju moga doktorskoga rada obranjenoga pri uglednom talijanskom sveučilištu Scuola Normale Superiore u Pisi, koji je napisan na talijanskom. U prvim razgovorima s izdavačem, Zavodom za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku koji je spremno prihvatio rukopis, odlučeno je da se rukopis disertacije neće prevoditi nego samo doraditi za objavu, jer tema povezuje talijansku i dubrovačku likovnu baštinu pa ju objava na talijanskom jeziku čini dostupnijom i međunarodnoj publici. Dubrovački Zavod već izdaje seriju Studies in the History of Dubrovnik na stranim jezicima, pa se priča o Beccadelliju u nju prirodno uklopila. Knjiga sadrži i duži sažetak na hrvatskome jeziku, tako da su osnovne misli i zaključci dostupni i onima koji ne čitaju talijanski.

Knjiga je objavljenja, u petak će biti predstavljanje u Dubrovniku, a na čemu Vi sad trenutno radite?

U Dubrovniku sam trenutno na terenskoj nastavi sa studentima diplomskoga studija povijesti umjetnosti, u okviru koje u Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu studenti upoznaju metode obrade grafičkih listova. Inače s kolegama s Katedre za umjetnost renesanse i baroka zagrebačkog Odsjeka za povijest umjetnosti dovršavam uređivanje knjige o ikonografiji 17. i 18. stoljeća, gdje će se neizostavno naći i dubrovačke teme.

Predstavljanje knjige dr.sc. Tanje Trška Un arcivescovo del Cinquecento inquieto: Lodovico Beccadelli tra letteratura e arte (Dubrovački nadbiskup Lodovico Beccadelli: na razmeđu književnosti i likovnih umjetnosti) održat će se u petak, 6. svibnja 2022. godine u 19 sati u dvorani Ivana Pavla II. u Dubrovniku. O knjizi će uz autoricu govoriti dr.sc. Daniel Premerl (Institut za povijest umjetnosti) i  Ivan Viđen (Vijeće za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije).

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA