Dragi poznanik koji rado čita ovaj blog zamolio me prije godinu dana da pišem o tome zašto ljudi tračaju. Tada nisam bila inspirirana, ali evo – sada jesam. Ljeto je, više se krećemo među ljudima, i puno je priča, i istinitih i lažnih. Pa evo teksta na tu temu.
Dijete je kao malo puno znatiželje, životne radosti i impulsa. Roditelj je tu da ga usmjerava i prati, ali ponekad, iz vlastite slabosti, u djetetu potiskuje te životne impulse jer neke radnje nisu primjerene društvu: “sjedni tako”, “javi se pristojno”, “budi pristojna”, “budi pristojan”… Sve je to lijepo i potrebno, ali vrijedi se zapitati gdje nestaju ti impulsi koje sputavamo, a koji su dio naše istinske prirode.
Mi ih često potisnemo duboko, a oni u odrasloj dobi izlaze kroz različite oblike “ventila” i ponašanja.
U našem društvu jedan od najčešćih i najprihvaćenijih načina tog trenutnog pražnjenja napetosti upravo je – trač.
Trač se često dogodi u trenutku. Kao brza reakcija u razgovoru, kao način da se povežemo s drugima, ispustimo napetost ili jednostavno nastavimo priču. U tom trenutku on može djelovati kao mali ventil – nešto kroz što izlazi ono što je u nama nakupljeno.
Svi smo barem nekoliko puta u životu tračali. Nitko nije svet, ali važno je pogledati što se nalazi ispod tog impulsa.
Ponekad ispod trača stoji nagomilana energija koju ne koristimo tamo gdje bismo mogli – u stvaranju, izražavanju ili iskrenijem kontaktu sa sobom i drugima. Ljudi koji su više usmjereni na vlastiti unutarnji svijet i ono što stvaraju često nemaju potrebu zadržavati se na tuđim životima.
Tračanjem u tim trenucima lako prebacujemo fokus s vlastitog stanja na tuđe ponašanje. Ponekad je to usporedba, ponekad potreba da se lakše podnese vlastiti nemir, a ponekad jednostavno dio društvenog trenutka u kojem se zatekneš.
Ako se nađemo u društvu u kojem je trač stalni oblik komunikacije, lako se i sami u njega uključimo – ne nužno iz loše namjere, nego iz potrebe da pripadamo i sudjelujemo.
Ljudi koji “sve znaju o svima i o svemu što se događa i ne događa u Gradu” , često zapravo znaju malo o sebi. Ta potreba da se sve zna može biti i pokušaj kontrole – jer ako znam sve o drugima, osjećam se sigurnije. No u stvarnosti, mi uglavnom znamo samo ono što nam drugi pokažu.
Ono što me u cijeloj priči posebno pogađa – i ne bih pisala ovaj tekst da to ne osjećam – jest manjak dublje i iskrene komunikacije među ljudima. Često primjećujem koliko ljudi mogu biti okruženi drugima, a opet ostati sami, jer se razgovori zadrže na površini. I to što me pogađa tema je koju još imam za proraditi u sebi.
Lakše je u trenutku pogled usmjeriti prema van, na drugu osobu, nego ostati u sebi. Trač tada postaje brza, trenutna reakcija – način da se rastereti nešto što se u nama nakupilo.
Ipak, ako se ne pronalaziš u ovoj priči – odlično. Nastavi svojim putem, svjestan da tuđi komentari često govore više o osobi koja ih izgovara nego o tebi. I da iza svakog komentara često stoji vlastita nesigurnost, strah ili nezadovoljstvo, a ponekad i mali ranjeni, potisnuti dječak ili djevojčica.
Ako se pronalaziš u tekstu, zastani na tren i zapitaj se koju potrebu imaš, a nije ispunjena, za čim čezneš pa je lakše samo “ malo” prokomentirati drugog. Zapitaj se, onako, u tišini, bez osude.
Napisala: Maja Vreća, savjetodavna terapeutkinja integrativne tjelesne psihoterapije
