28.8 C
Dubrovnik
Nedjelja, 23 lipnja, 2024
NaslovnicaNaša čeljadLjudi NazbiljUčiteljica Marija Vukušić: art terapija je poput lifta kojim silazimo u nepoznati...

Učiteljica Marija Vukušić: art terapija je poput lifta kojim silazimo u nepoznati dio sebe

Mariju Vukušić sam upoznala poodavno, zato si i dopuštam neprofesionalno oslovljavanje s ti. Na jednom posve posebnom mjestu i tečaju koji sve polaznike učiniti za života bliskima, bez obzira koliko se nakon njega vidjeli i družili. Ostanemo na neki način prisutni, na neki način se i pratiti, a informacije o nastavku životnog puta na kojemu su nam se jedanput ukrstili naši afiniteti, potrage i potrebe, uvijek nađu načina da dođu do nas. Pa, tako je i nastao ovaj razgovor.

Marija, nedavno si održala radionicu ekspresivne art terapije – pojasni nam o čemu je riječ?

Nedavno sam završila dvogodišnju edukaciju ekspresivne art terapije. Prošli vikend smo imali završni modul na kojem je svatko od polaznika imao zadatak da u 15 minuta predstavi sebe, svoj put u te dvije godine i sebe kao praktičara ekspresivne art terapije pri tom koristeći bilo koji način kreativnog izražavanja, što se i inače koristi u ekspresivnoj art terapiji – likovnu umjetnost, pokret ili ples, glazbu ili glas, pričanje ili pisanje priča i poezije, glumu ili teatar.

A dosad sam održala i nekoliko radionica ekspresivne art terapije u Dubrovniku u koje dodam i ponešto iz tjelesno orijentirane terapije. Na početku radimo neko uzemljavanje i povezivanje sa sobom, svojim tijelom, prostorom ili grupom kroz core vježbe, ples, pokret, meditaciju, vođenu fantaziju ili vizualizaciju, ovisno o temi radionice. Nakon toga idemo do “art buffeta” i ono do čega smo došli materijaliziramo u art. Art buffet sadrži što više različitih likovnih materijala – tempere, pastele, bojice, vodene boje, kolaž, glinu, ugljen, krede, škare, ljepilo, a osim toga i razne sitnice poput kamenčića, perja, šljokica… U procesu stvaranja arta već možemo doći do nekih uvida, poput:

“Dodat ću ovdje nešto i ovdje i ovdje, a ne mogu ostaviti ni ovo prazno. Joj, koliko sam si stvari natrpala na papir, tako mi je i u životu. Sve je lijepo, šareno, veselo, ali mi je previše!” Nakon izrade arta u parovima podijelimo što smo izradili, do čega smo došli, što smo osvijestili u samom procesu. Art možemo gledati kao lift kojim se spuštamo u naše nesvjesno, istražujemo što sve ima tamo i onda se ponovo vraćamo na površinu s uvidima koje smo otkrili. Dodatnu veliku vrijednost daje daljnje istraživanje arta te razumijevanje kako je on povezan s osobom i njenim svakodnevnim životom.

Važno mi je naglasiti da radionice nisu rezervirane samo za one koji su umjetnički vješti i kreativni. Ne moramo posjedovati umjetničke vještine i talente, niti brinuti o našoj izvedbi i njenoj umjetničkoj vrijednosti. Radionice su prostor improvizacije i istraživanja u kojem je bitan proces koji se događa, a art koji nastane je odraz unutarnjeg stanja osobe.

One koji žele ići još korak dublje pozovem da to mogu napraviti u individualnoj terapiji gdje aktiviramo art. To znači da osoba postane art, govori iz arta i sama sebi putem arta da odgovore na pitanja koja je muče u vezi neke situacije ili sama dođe do potencijalnih rješenja, a art služi kao most između našeg unutarnjeg svijeta i onog vanjskog te donosi dodatnu vrijednost i informacije. Time je olakšana komunikacija s našim nesvjesnim dijelom psihe koji je riznica emocija, sjećanja i misli kojih nismo svjesni, a koji upravljaju nama.

Kako je inače išao tvoj profesionalni put i zašto prema Centru za integrativni razvoj?

Učiteljica sam. Radim u produženom boravku i obožavam svoj posao. Volim biti s djecom, igrati se, učiti kroz igru i raditi zabavne stvari. Kad sam počela raditi u školi najveći mi je izazov bio rješavanje razrednih situacija. To nas ne uče na faksu, a meni se to činilo najvažnije – čuti dijete, u njihovoj razmirici uvažiti obje strane, dozvoliti njihove emocije i sl. Tu mi jako pomaže ono što sam prošla i naučila u Centru za integrativni razvoj. No, nisam samo zato krenula na taj put.

Na put osobnog razvoja krenula sam jer sam htjela više sebe u svom životu, više samopouzdanja, zavoljeti i prihvatiti sebe. Putem facebooka sam saznala za neke radionice tjelesno orijentirane terapije na kojima sam uvidjela kolika je važnost tijela u psihoterapijskom procesu, koliko je informacija pohranjeno u tijelu i koji se psihološki pomak može napraviti povezivanjem i radom s tijelom.

U prve tri godine života nemamo funkcionalnu memoriju, mozak se još formira, ne možemo se svjesno sjetiti što se događalo u tom periodu, ali tijelo pamti. Sve informacije, sve proživljeno u prve tri godine života ostaje zapisano u tijelu i tijelo je neizostavni alat u psihoterapiji. Odlučila sam upisati edukaciju, tj. prve dvije godine koje su bile za osobni razvoj. Kad sam vidjela koliko mi je to koristilo, koliko se pozitivnih promjena dogodilo u mom životu, poželjela sam ta znanja prenositi dalje. Nastavila sam se educirati, završila još dvije godine, stekla diplomu praktičarke tjelesno orijentirane psihoterapije, a trenutno pohađam i napredni psihoterapeutski trening Centra za integrativni razvoj.

Što se sve uči i kome bi preporučila takvu naobrazbu?

Preporučila bih je svima. To je program koji nudi pojedincima zainteresiranim za istraživanje samog sebe siguran prostor, stručno vodstvo i podršku za otkrivanje vlastitih dubljih slojeva i obrazaca, približavanje stvarnome sebi, otkrivanje vlastite biti i preuzimanje odgovornosti za vlastiti život i mogućnost njegove kreacije.

Za koga su namijenjene te terapije i što se njima postiže?

Terapije su namijenjene svima. Polako se mijenja stara predrasuda da je psihoterapija za one koji su ”bolesni” i time priznaju da s njima nije nešto ”u redu”. Zapravo je odlično mjesto za upoznavanje samog sebe na dubljim razinama i mjesto izgradnje kvalitetnog odnosa sa samim sobom. Ne treba čekati da se dogodi unutarnji raspad da bismo krenuli na terapiju.

Dobri razlozi za posjet terapeutu su: osjećaj da nešto u životu nedostaje, da ne koristimo svoje potencijale i ne znamo kako to učiniti, ako primjećujemo da nam se određene situacije ponavljaju, nezadovoljstvo određenim aspektom života, nisko samopouzdanje, anksioznost, depresivna stanja, poteškoće u partnerskim odnosima, odnosi u obitelji i drugim bliskim odnosima, poteškoće u poslovnom okruženju, tuga, osjećaj besmisla i praznine, nedostatak motivacije, usamljenost, strahovi i panike , gubitak voljene osobe, svakodnevni stres, trauma, donošenje velikih odluka i životnih prekretnica.

Iako ljudi iz različitih razloga pristupaju terapiji, zapravo je cilj uvijek isti: živjeti u skladu i miru sa sobom, pronaći načine i steći kapacitet da se uspješno nosimo sa životnim izazovima. Cilj terapije nije da izazovi nestanu jer to je nemoguće. Oni su sastavni dio svakog života. Ali moguće je živjeti ispunjen, smislen život, život ispunjen užitkom, ljubavlju, radošću te kvalitetnim i ispunjavajućim odnosima.

Što držiš najvećim frustracijama ljudi u današnje vrijeme?

Rekla bih da je današnji ubrzani način života, stres i nedostatak vremena glavni izvor frustracija većine ljudi. Vrtimo se u začaranim krugovima, nezadovoljstvo i frustracije se gomilaju. Kad čujem nemam vremena za to, nemam vremena za odmaranje, nemam vremena za sebe, bude mi samo još jedan pokazatelj koliko je toj osobi prijeko potrebno da si osigura to vrijeme. Što je jako važno i za njene bližnje. Ne možemo biti ni dobar roditelj ni prijatelj ni partner, ako nama nije dobro i ako mi nismo dobro.

Kad se čovjek odlučuje za takvu profesionalnu orijentaciju, je li potaknut i time što je i sam prošao ili prolazi neki izuzetno težak put koji ga i ohrabri da se suoči sa sobom?

Wounded healer, ranjeni iscjelitelj, je izraz koji je stvorio psiholog Carl Jung. Jung je vjerovao da bi težak put koji je iscjelitelj prošao mogao biti najbolji mogući oblik obuke i da samo ranjeni iscjelitelj može učinkovito izliječiti. Ima nešto u tome.

Hipersenzibilna, krhka i nesigurna djevojčica kakva sam bila, sa strogom, nedostupnom, boležljivom majkom koja je patila od depresije i ocem za kojeg sam bila jako vezana, koji je poginuo u prometnoj nesreći kad mi je bilo 13 godina… Neću nabrajati što mi se dalje u životu događalo i iz kojih sam sve situacija učila. Uvijek sam znala da ima ljudi kojima je puno teže nego meni.

No, moglo bi se reći da sam borac, da me život nije mazio, da sam puno toga proživjela, osjetila težinu života i dobar period života provela u tami, ali baš zbog svega toga jako dobro mogu razumjeti, čuti, vidjeti, suosjećati i podržati djecu i  odrasle klijente s kojima radim.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA