Jedna od osnovnih sirovina u domaćoj tekstilnoj radinosti u tradicijskim Konavlima bila je vuna te je shodno tome svaka kuća držala određen broj ovaca. Da bi se dobila upotrebljiva sirovina prvo je bilo potrebno runo sastrići s ovaca, odmastiti ga te iz njega iščešljati vlakna koja bi se zapredala u pređu. Vuna se pri striženju odmah razdvajala prema kvaliteti jer je veliki raspon upotrebe vunenog vlakna diktirao i selekciju za obradu. Tako se na grubu vunu manje pazilo u pranju jer se od nje zapredao deblji konac od kojega su se, između ostalog, tkale i torbe i torbice, vreće mlinarice i bisage.
Iako su Konavoke većinu zasnovane pređe nosile na tkanje u Cavtat kod poluprofesionalnih tkalja, torbe su se uglavnom tkale po Konavlima. Gotovo je svako selo imalo vještu tkalju koja je izrađivala torbe za svoje potrebe i za potrebe drugih kuća, a tkale su se vreće, bisage, zobnice, torbice… Sve se doma radilo, nije se mogo zamislit život bez tkanja. Način tkanja koji se primjenjivao za torbice i ostale vreće jest tkanje na dvije niti, odnosno uzastopno prepletanje osnove i potke u omjeru 1 : 1, pri čemu se niti na horizontalnom razboju uvode u dva lista. Boje koje su se koristile za tkanje torbica redom su: tamnocrvena, modra, zelena, žuta i bijela, a registar boja s vremenom se mijenjao kako su i ostali dijelovi nošnje silazili u akromatsko. Za torbe se to prvenstveno odnosi na odbacivanje zelene i modre te uvođenje crne boje.
Torbe u Konavlima dijele se na osobne torbe, bilo muške bilo ženske torbice te torbe spremnice, odnosno vreće u mnogim varijacijama: torbe mlinarice, zobnice, vreće, pa i bisage. Osim diferenciranja prema funkciji, torbe se razlikuju i prema bojama, ukrašavanju i veličini, dok je kroj identičan: sastoji se od dužine tkanog materijala koji se prepolovi na pola, nakon čega se polovice prišivaju čvrstim opletom.
Torbica koja je dio svečanog ženskog ruha postoji u tri veličine, crvene je boje s vodoravnim prugama utkanicama od raznobojne vune ispunjene kvadratićima i uskim crticama u nizu: boje šara su crna, crvena, žuta i bijela, a nekad davno se i zelena stavjala. Danas nema zelene, a promijenila se i nijansa crvene. Koriste se škure nijanse, a u vrijeme moje mladosti svjetlija, šipkova crvena, a udovice su ih bojale u crno.
Sa strana je ukrašena šarenim kitama koje se također nalaze na otvoru torbice, gdje čine završetak petlja kroz koje je provučena uzica od crvene i crne vune. Crvena torbica nosila se u crkvu, za vrijeme raznih svečanosti, u Grad i u goste. U posjete se uvijek nosila čast, odnosno puna torbica u koju bi se stavilo beškota, pečica sapluna, jabuke, kvarat kafe, kilo cukara, par galeta, keksi su došli kasnije ili kakvi beškotini, što se imalo, a pri odlasku gostiju domaćica bi uvijek obavezno torbicu opet napunila. Kad se ide u posjet bolesniku ili rodilji, u torbici se nosi mantenj odnosno kreposna hrana, a posebice se odnosi na posjet majke kćeri nakon poroda kad bi u torbici između ostalog donijela dvije kokoši, desetak jaja i maslo.
Nadalje, radna, bijela torbica, koja je služila za svakodnevnu uporabu, tkana je od prirodne vune i šarana samo jednom vrstom šare koja se svako nekoliko ponavjala. Najčešće je riječ o četiri vodoravne pruge utkanice izrađene raznobojnom vunom dok je uzica napravljena od crvene i bijele vune. Na samom otvoru torbica je ukrašena bijelim vunenim kitama, a kako se smatra radnom torbicom, jer se u njima nosila šenica za sijat, užina, bokunić kruva, malo larda i škalonje za težake i čobane, tako kite sa strane i na dnu obično izostaju.
Vreće zobnice, mlinarice ili ruvarice većih su dimenzija od torbica te su služile za nošenje žita na mlin, a nosilo se i što god je drugo trebalo, iz baštine, na placu… Također, finije i očuvanije vreće koristile su se za prijenos nevjestinog ruha pri udaji i pritom bi vajalo da iz njih viri ruho, da se vidi da su prepune. Takve vreće ostajale su u prirodnoj bijeloj boji vune s vodoravno utkanim prugama, najčešće crvene, crne i žute vune. Otvor im je ukrašen bijelim kitama koje su završetak petlja, a petlje se nalaze i po sredini vreća sa svake strane, za lakše rukovanje i nošenje. Uz vunu se ponekad pri tkanju grubljih vreća i zobnica dodavala i kostrijet, kozja dlaka te se takve vreće nazivaju kočetne i služile su najčešće za brašno kojima su stari Konavljani tovarili konje i magarce.
Takve vreće uglavnom su tamnije boje u nijansama okera i smeđe boje, također s vodoravnim utkanim prugama u sivoj, smeđoj, crnoj ili bijeloj boji, s bijelim kitama na otvoru i s petljama sa strana vreće. I za kraj, među konavoskim torbama od vune nalaze se i bisage, dvostruka torbica izrađena u jednom komadu, koja se prebacivala preko sedla konja ili preko muškog ramena. Vidljiva strana bisaga bogato je šarana, to jest vodoravne ukrasne utkanice nižu se cijelim vanjskim dijelom, dok je na unutarnjem dijelu nešto skromnija. Prevladavaju boje kao i na crvenim torbicama, šarene kite su na otvoru i na uglovima bisaga.
Sve varijante i veličine konavoskih torbi, torbica i vreća tkale su se iz potrebe, a kako je 20. stoljeće odmicalo, tako je sve manje predmeta od domaće vune prisutno, neka tkanja su i pala u zaborav. I dok su torbe spremnice izgubile svoju funkciju, a time i potrebu za izradom, osobne torbice i dalje se izrađuju i naručuju pod utjecajem snažno ukorijenjenog običaja darivanja pri posjetama, koji se i danas zadržao kao specifičan oblik društvenog ponašanja u Konavlima. Time je konavoska torbica, kao predmet i kao simbol običaja, puno više od obične torbe, štoviše pripisuju joj se izvanredne moći prisutne u izreci: Što ne može Bog i Bogorodica, može konavoska torbica.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja