U rubriku LIJEPE VIJESTI svakako spadaju i ove kad se pojačavaju liječnički timovi pojedinih odjela u dubrovačkoj bolnici, a još više kad se na taj potez odlučuju naša “djeca iz Grada”. Nije nikakva tajna kako pojedini odjeli, među kojima je i dubrovačka ginekologija, “grcaju” pod teretom posla raspoređenog na nedostatan broj liječnika i medicinskog osoblja, te kako se nekim gotovo “čarobnjačkim štapićem” moraju organizirati dežurstva i sve ostalo da bi sve moglo funkcionirati na dobrobit pacijentica.
Stoga ne treba niti sumnjati kako su povratak mlade ginekologinje Mare Tešanović, nakon što je završila specijalizaciju, na dubrovačkom odjelu dočekali “širom raširenih ruku”.
-Ginekologa je malo u dubrovačkoj bolnici, postojeća ekipa radi i iznad svojih mogućnosti, nije lako, tako da je novi čovjek u timu uvijek vrijedan. Veselila sam se povratku na naš odjel i povratku u Dubrovnik. Poseban je osjećaj raditi u svom gradu, među svojim ljudima.
Što ti je u profesionalnom i privatnom životu značio trenutak završetka specijalizacije i razmišljaš li o daljnjoj edukaciji, subspecijalizaciji? Što ti je u tom smjeru najprivlačnije?
-Završetak specijalizacije za mene je bio jedan od najvažnijih profesionalnih trenutaka. Specijalizacija zahtijeva puno vremena, energije, učenja i odricanja, stoga vjerujem da je svakom liječniku završetak specijalizacije svojevrsna kruna jednog važnog razdoblja profesionalnog razvoja.
I privatno je taj trenutak imao veliko značenje jer je donio malo više ravnoteže između poslovnog i privatnog života. Dio specijalizacije provela sam usavršavajući se u drugim klinikama izvan Dubrovnika, pa mi je povratak doma bio posebno važan.
Što se tiče subspecijalizacije, smatram da je važno steći dovoljno iskustva u različitim područjima ginekologije prije nego što se odlučim za užu specijalnost. Trenutačno me privlači više područja i želim vidjeti u kojem se najviše pronalazim. Vjerujem da će svakodnevni rad s pacijenticama i iskustvo koje stječem biti najbolji vodič pri donošenju te odluke.
Je li, nakon stečenog iskustva, Dubrovnik ostaje tvoj grad broj jedan za posao i život?
-Apsolutno. Nakon iskustva koje sam stekla tijekom specijalizacije još sam više shvatila koliko mi znači život u Dubrovniku. Imala sam priliku učiti i raditi u drugim sredinama i u inozemstvu, što je bilo iznimno vrijedno iskustvo, ali mi je ujedno potvrdilo da svoj profesionalni i privatni život želim graditi upravo ovdje. Dubrovnik je moj dom i drago mi je što imam priliku raditi u svom gradu.
Bila si specijalizantica dubrovačke opće bolnice. Što to liječniku znači u obvezama koje je preuzeo…mora li se odraditi određeno vrijeme u bolnici koja ga je uputila na specijalizaciju?
-Tako je. Tijekom specijalizacije dio vremena provela sam u svojoj matičnoj ustanovi, dok sam drugi dio edukacije odradila u Kliničkom bolničkom centru Zagreb i Kliničkom bolničkom centru Rijeka, gdje se stječu dodatna znanja i iskustva. Nakon završetka specijalizacije liječnik obično nastavlja raditi u ustanovi koja ga je uputila na specijalizaciju.
U jednom razgovoru prije pet godina si nam rekla kako je – pravi i istinski rad za mladog liječnika odjelni rad, rad u timu, dodir s različitim specijalnostima, dežurstva… misliš li i danas tako i koliko su mladi specijalisti danas spremni na “žrtvovanje” svog i vremena i životnih okolnosti da bi odgovorili zahtjevima profesije?
-Mislim isto i danas. Upravo se kroz odjelni rad, suradnju s kolegama različitih specijalnosti i dežurstva stječe iskustvo koje se ne može naučiti iz knjiga. To je razdoblje u kojem liječnik najviše profesionalno sazrijeva i uči donositi odluke, preuzimati odgovornost i raditi kao dio tima.
S druge strane, danas možda više nego prije govorimo o važnosti ravnoteže između posla i privatnog života. Ne mislim da predanost poslu treba mjeriti time koliko se netko odriče ili koliko je iscrpljen. Mladi liječnici i dalje su spremni puno raditi i učiti, ali istovremeno žele sačuvati vrijeme za obitelj i vlastito zdravlje. Mislim da to nije znak manje predanosti profesiji, nego zdravijeg pristupa koji dugoročno koristi i liječnicima i njihovim pacijentima.
Koji ti je najljepši, a koji najstresniji trenutak i osjećaj koji si dosad imala u rađaoni ili na odjelu ginekologije?
-Teško je izdvojiti samo jedan trenutak. U opstetriciji je svaki porod poseban i teško je opisati osjećaj kada sudjelujete u dolasku novog života na svijet. To su trenuci koji vas uvijek iznova podsjete zašto ste odabrali ovaj poziv i velika je čast biti dio tako važnog događaja u životu jedne obitelji.
S druge strane, ginekologija i opstetricija nose i vrlo teške trenutke. Najstresnije su situacije kada se dogode nepredviđene komplikacije koje zahtijevaju brze odluke i potpunu koncentraciju cijelog tima ili kada morate razgovarati s pacijenticom u trenucima koji su za nju iznimno teški. Takvi trenuci ostanu s liječnikom dugo nakon završetka radnog dana i podsjećaju nas da su, uz stručno znanje, jednako važni empatija, smirenost i ljudski pristup.
Koliko si tijekom specijalizacije stekla samopouzdanja da ćeš svaki izazov riješiti s potpunom kontrolom emocija i “hladne glave”, postoji li nešto na čemu liječnik dok donosi brze odluke, mora raditi cijeli život?
-Specijalizacija mi je svakako donijela više sigurnosti i samopouzdanja u donošenju odluka. S vremenom i iskustvom naučite ostati smireni i u najzahtjevnijim situacijama te se osloniti na svoje znanje i na tim s kojim radite. Ipak, mislim da nitko ne može reći da će svaki izazov dočekati potpuno bez emocija. Važno je da emocije ne preuzmu donošenje odluka.
Liječnik tijekom cijele karijere mora raditi na sebi, kontinuirano usavršavati svoje znanje i učiti iz svakog iskustva. Medicina je područje koje se neprestano razvija, a zajedno s njom razvijamo se i mi kao liječnici.
Činjenica da je tvoj otac, dr. Zoran Tešanović voditelj odjela, stvara li ti veći pritisak i odgovornost nego da je to netko drugi?
-Možda ta činjenica sa sobom ponekad nosi veći pritisak. Svakako je dobro da je tu, čovjek sa velikim iskustvom, a to meni kao mladoj liječnici treba u timskom radu. Uz to ne opterećuje me ta činjenica, nego me potiče da svoj posao radim što bolje i odgovornije. Na kraju dana, vjerujem da svaki liječnik svojim radom, znanjem, odnosom prema pacijentima i kolegama gradi vlastiti profesionalni put.
Misliš li da ženske ginekologinje imaju nešto veći senzibilitet prema pacijenticama i njihovim tegobama, od muških kolega? Čini se i kako u toj profesiji ima sve više žena…ili je to samo dojam?
-Ne mislim da kvaliteta ginekologa ovisi o tome je li riječ o muškarcu ili ženi. Naravno, nekim pacijenticama možda je ugodnije razgovarati sa ženom o intimnim temama, dok druge nemaju nikakvu preferenciju. Mislim da je najvažnije da pacijentica ima povjerenje u svog liječnika, koji zna svoj posao, i da se osjeća saslušano i sigurno.
Istina je da danas u ginekologiji, kao i u mnogim drugim granama medicine, radi sve više žena. Mislim da je to odraz promjena u samoj medicinskoj profesiji, u kojoj posljednjih godina sve više žena upisuje i završava medicinski fakultet. Ipak, vjerujem da dobar ginekolog nije definiran spolom, nego konkretno znanjem, sposobnošću i odgovornošću. To je najvažnije.
Iz dosadašnjeg iskustva, ima li nešto što si primijetila kao najveći nedostatak hrvatskog zdravstva u organizaciji ovog dijela javne skrbi o ženskom zdravlju…
-Ono što mogu reći iz dosadašnjeg iskustva jest da uvijek postoji prostor za bolju organizaciju i dostupnost zdravstvene skrbi.
Vjerujem da bismo još više trebali ulagati u prevenciju i edukaciju žena o važnosti redovitih ginekoloških pregleda.
Redoviti ginekološki pregledi i otvoren razgovor o ženskom zdravlju mogu spriječiti ili na vrijeme otkriti mnoge bolesti.
Jer mnoge bolesti mogu se uspješno liječiti ako se otkriju na vrijeme, zbog čega je važno poticati svijest o brizi za vlastito zdravlje. Mislim da upravo u tome leži velik prostor za daljnji napredak.
U Dubrovniku je jako veliki problem postao pronaći liječnika u primarnoj ginekologiji u ordinacijama domova zdravlja… o takvom angažmanu nisu dosad razmišljala?
-Svjesna sam da je nedostatak ginekologa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti velik izazov, ne samo u Dubrovniku nego i u drugim sredinama. Međutim, u ovom trenutku nisam razmišljala o takvom angažmanu. Za sada svoju budućnost vidim samo u bolničkoj ginekologiji i opstetriciji.
Kakva je sada situacija što se tiče ekipiranosti na odjelu u bolnici?
-Trenutno nas je četvero specijalista, a jedna je kolegica na rodiljnom dopustu. Posla svakako ne nedostaje. U radu nam pomažu i kolege iz drugih ustanova koji dolaze na ispomoć, što nam je od velike pomoći. Unatoč izazovima, trudimo se dobrom organizacijom i timskim radom osigurati da pacijentice dobiju kvalitetnu i pravodobnu skrb.
U članku se spominju ŽENSKE GINEKOLOGINJE !
Zar postoje i muške ginekologinja?