32.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 24 srpnja, 2024
NaslovnicaNaša čeljadLjudi NazbiljSociologinja Nikolina Hazdovac Bajić: Tko su i kako žive ateisti u Hrvatskoj?

Sociologinja Nikolina Hazdovac Bajić: Tko su i kako žive ateisti u Hrvatskoj?

S Nikolinom Hazdovac Bajić upoznala sam se prije četiri godine, kad sam s njom napravila intervju o apsurdnoj situaciji u hrvatskoj znanosti. Naime nakon što je četiri godine učila i radila u dubrovačkom ogranku Instituta Ivo Pilar, ova je, tada doktorica znanosti, dobila otkaz. Nije ona bila jedina, pa se situacija u medijima zaoštrila i svi su znanstveni novaci s Pilara tada dobili produženi četverogodišnji ugovor, koji je nedavno istekao. Kad sam je ponovno nazvala, našle smo se u čudu. Nikolina je opet dobila otkaz. I ne nije ovo razgovor o otkazima, nego o istraživanju društvenih pojava, kojima se ova sociologinja, majka dvoje djece i naša sugrađanka već 8 godina bavi.

Nikolina je po završetku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, smjera hrvatski i sociologija u rodnome gradu radila kao profesorica hrvatskog jezika. Prije 8. godina Institut Ivo Pilar otvorio je svoj ogranak Dubrovniku te je preko natječaja tražio sociologa, nekoga tko će se baviti istraživanjem religioznosti. Nikolina se javila i dobila posao. Četiri godine je vrijedno radila, studirala poslijediplomski, putovala u Zagreb i konačno doktorirala, a onda joj je ugovor istekao.

-Bila sam u čudu, kao i svi moji kolege po cijeloj Hrvatskoj, koji su se našli u istoj situaciji. Netko Vas dakle četiri godine plaća, stimulira Vas da učite i istražujete, plaća Vam obrazovanje, putne troškove i s sve s ciljem da postanete doktor znanosti i nakon toliko godina truda i znatnih financijskih sredstava, koja se troše iz proračuna, više im niste potrebni. Ugovor je poslije produžen na još 4 godine, a zbog zabrane novih zapošljavanja na Institutu, samo su neki kolege dobili stalni posao, jer su neki pošli u mirovinu. Ja nisam, ali situacija je sada puno drugačija, nego prije četiri godine.

HRVATSKI APSURDISTAN: Nakon doktorata, dobila otkaz

Nedavno si objavila zanimljiv znanstveni rad na temu nereligioznih osoba u Hrvatskoj. Kako si uspjela pronaći u Hrvatskoj nereligiozne ljude, kad je poznato da se gotovo 90 i više posto Hrvata deklarira vjernicima i to katolicima.

-Trend je već duže vrijeme da se fokus sociologije religije odmiče od same religije na druge pojave.   Među ostalim, jedna od tih pojava je trend rasta nereligioznih ljudi, a taj trend je osobito vidljiv u SAD-u u zadnjih 20-ak godina. To je stvorilo veliki interes sociologa za tu temu. Meni je bilo zanimljivo to istražiti u Hrvatskoj. To je jedna stvarno široka tema, a nereligiozni ljudi su ustvari samozatajni, rijetko se oni kao grupa ističu, pa je do njih dosta teško doći. Međutim postoji nekoliko udruga nereligioznih ljudi. U doktoratu sam krenula od tih udruga, koje djeluju kod nas. Istraživala sam ljude koji se udružuju u takve organizacije i zaključila da oni nisu tipično nereligiozni ljudi, nego oni koji žele to aktivno izraziti. U ovom zadnjem radu fokus sam stavila na tipično nereligiozne ljude, koji nisu u tome aktivni, nisu okupljeni u udruge, ne protestiraju i javno se ne izlažu, ali postoje u društvu.

Napravila sam 30 intervjua s ljudima do kojih sam uspjela doć. Baš sam teško došla do tih ljudi. Oni su iz cijele Hrvatske, različitih godina i zanimanja. Htjela sam vidjeti kako ti ljudi balansiraju svoju nereligioznost u svakodnevnom životu, jer je ipak u našem društvu glavno pozicija da smo svi religiozni i oko religije se ustvari događa velik dio našeg društvenog života. Zanimalo me kako se osjećaju ti ljudi, kako pokazuju tu svoju nereligioznost.

Što si otkrila?

-Rezultati su  jako zanimljivi. Nereligiozni ljudi u hrvatskom društvu teško se mogu izolirati od religije jer je ona sveprisutna i naše  je društvo jednostavno religiozno. Većina tih ljudi, slikovito ću se izraziti jednu nogu drže u religiji, a drugu van nje. Neki se formalno smatraju katolicima, pa se tako izjašnjavaju na popisu stanovništva, drugi su prošli sve sakramente i održavaju tu neku sponu s religijskim odgojem ili svoju djecu šalju na vjeronauk i odrađuju sve pa na taj način održavaju vezu s religijom. Neki biraju elemente iz religije koji im se sviđaju i to zadržavaju, na primjer običaje za Božić, Uskrs…Neki kažu da vjeruju u Boga, ali ne i u dogme Crkve. Neki cijene kršćansku arhitekturu, umjetnost, povijest i nasljeđe. Nikad se ta spona s religijom u kojoj smo odvojeni ne prekida u potpunosti. Ovo, moram istaknuti, nije reprezentativno istraživanje, nego kvalitativno i nastoji istražiti bogatstvo načina na koje ljudi izražavaju svoju religiju, odnosno nereligioznost. Ono što je zapravo zanimljivo jest da sam kroz istraživanje zaključila kako nereligioznost nije onakva kakvom je mi često zamišljamo: glasna, napadna, osuđuje religiju, protestna.

Je li u Hrvatskoj uopće moguće biti ateist?

-Moguće je, ali je jako teško jer svi imamo, ako ništa drugo, neku obiteljsku tradiciju vezanu uz religiju. Društvo je religiozno i od toga se ne može pobjeći. Da bi čovjek postao ateist, mora svjesno donijeti odluku i napraviti odmak od religije. To obično ljudi rade, oni s kojima sam razgovarala, jer se ne slažu na vrijednosnoj ili svjetonazorskoj razini sa kršćanstvom ili katoličanstvom ili Crkvom kao takvom. Imaju drugačiji set vrijednosti. Drugi je razlog intelektualni, jer ljudi ne mogu racionalno sebi objasniti neke kršćanske dogme i treći razlog udaljavanja od Crkve je uočavanje određenih većih ili manjih moralnih nedostataka među nekim predstavnicima crkve i to ih jednostavno odbija.

Imaju li nereligiozni ljudi problem s uklapanjem u društvo u Hrvatskoj?

-Naravno da imaju. Oni o svojoj nereligioznosti ili ateizmu ne mogu slobodno razgovarati. Boje se osude i izdvajanja. Neki su doživjeli i da ih u obitelji napadaju i da ih se odriču. Ovi koji su aktivni u organizacijama doživljavaju napade i prijetnje. Oni to ne vide kao diskriminaciju, vide to kao nužnu posljedicu javnog nastupa. Ipak to ne bi smjelo tako biti u demokratskom društvu. Svatko bi trebao imati pravo izreći svoj stav na pristojan način, bez da ga napadaju i osuđuju. Diskriminacija ipak postoji i to na onima najosjetljivijima, djeci koja ne pohađaju vjeronauk u školi. Njih se izdvaja i oni su to sigurno osjetili.

Sociologija se ne bavi samo religijom, nego i svim drugim pojavama u društvu. A ono što se događa u Hrvatskoj, ali i u cijeloj Europi je starenje populacije. Smatraš li ti sa svoje stručne pozicije da se situacija može promijeniti? Ima li rješenja?

-Već devedesetih godina se o tome govori i prognozira se demografska katastrofa, ali politika nikad nije ta upozorenja znanstvenika, prije svega sociologa i demografa ozbiljno shvatila i osim nekih površinskih mjera, ništa se nije napravilo. Ovo što nam se događa je demografska katastrofa, a to povlači i ekonomski opstanak države. Zdrava piramida stanovništva je najviše mladih i sve manje drugih dobi prema vrhu, dakle piramida, a u nas to izgleda kao obrnuta kruška. Uz to imamo i jako mali broj žena u fertilnoj dobi od 20 do 40 godina. Imamo negativan prirodni prirast, a velik broj mladih ljudi u dobi kad trebaju imati potomke, nam odlazi i trajno iseljava. Gubitak stanovništva osjećamo sada, a on će se prema svim prognozama nastaviti i još više ubrzati, jer neće biti mladih koji mogu rađati djecu. Mi ćemo sve više uvoziti radnu snagu, to već vidimo. Pitanje je koliko ćemo radnika uvoziti, odakle će ti ljudi dolaziti, kako će se integrirati u naše društvo i kakva će nam slika društva biti u budućnosti, pa i religijska, među ostalim.

Sociologinja Nikolina Hazdovac Bajić: izgubili smo stanovništvo Splita i Rijeke zajedno

Situacija u Dubrovniku kad je riječ o društvu i zajednici, smatra ona, pomalo se poboljšava.

-Za razliku od prije par godina, kad je turizam zaposjeo sve naše javne površine, sad se rađa jedna mala nada s ovom grupom mladih ljudi u TUP-u, koji stvaraju urbano središte u Gružu. Nama takvih sadržaja fali, jer što je to grad i društvo, bez javnih prostora i sadržaja na kojima se stanovništvo može susretati, razmjenjivati ideje. Bez toga nema ni zajednice. Ja živim u Mokošici, naselju koje je bilo i s malim pomacima i ostalo jedna velika spavaonica. Kulturni centar za mlade u Mokošici je projekt koji nama stvarno treba, a već više od desetljeća se najavljuje, ali ga još nema. Za vrijeme korone ljudi su počeli cijeniti prostor u kojemu žive. Ljudi su počeli šetat po brdima i po rijeci. Što se tiče prirode stvarno je Mokošica divno mjesto za život, ali s društvenim sadržajima smo nikakvi. Imamo jednu butigu, na koju su svi osuđeni, osobito stariji. Ljudi koji skupljaju boce, a ima ih dosta, moraju s autobusom u grad jer Mokošica nema otkup boca. Možda su to banalni problemi, ali za ljude veliki. O prometu i fasadama te čistoći neću ni govoriti. Da bi zajednica napredovala, mora se uložiti u sadržaje i usluge namijenjene stanovništvu, a u nas, čini mi se sve se ulaže u sadržaje i usluge za turiste.

Iako je ostala bez posla na Institutu Ivo Pilar u Dubrovniku, Nikolina je sada u puno boljoj situaciji. Ostala je vanjska suradnica na Pilaru, a vanjska je suradnica i na Sveučilištu u Dubrovniku, te radi  na brojnim europskim projektima za koje su potrebna sociološka istraživanja. A jedan zanimljiv projekt koji se provodi na Lastovu nam je prepričala.

-Jedna je udruga počela provoditi projekt zaštite ptica na Lastovu. Za njih sam trebala napraviti istraživanje što lokalno stanovništvo misli o tim njihovim projektnim aktivnostima. Ljudi nisu imali baš nešto protiv, ali su bili sumnjičavi. Kad završe aktivnosti provest ćemo još jednu anketu kako bismo vidjeli jesu li te projektne aktivnosti bitno utjecale na život stanovništva. Tu može biti puno koristi za lokalce, na primjer turizam promatranja ptica, koji mi zanemarujemo, ali ljudi u svijetu to vole.

Nikolina je osim  svega što smo dosada nabrojili i glavna urednica međunarodnog znanstvenog časopisa s temama iz sociologije.

-Članica sam Upravnog odbora društva ISORECEA-e to je znanstvena organizacija za proučavanje religije. Imamo časopis koji se zove „Religious and Society in Central and Eastern Europe“. Ja sam već četvrtu godinu glavna urednica. Časopis izlazi samo jednom godišnje, ali to je veliki posao. Prvo treba pronaći i odabrati članke, a onda pronaći nezavisne recenzente, koji će te članke procijeniti i onda  to ide na prijevod na engleski, lekturu, obradu i na kraju tisak. Obično to objavljujemo  krajem godine. Postigli smo u ove 4. godine veliki napredak. Ušli smo u međunarodnu bazu Scopus, što znači da smo postali A1 časopis, a to je jako važno kod citiranja. Sad smo u evaluaciji za Web of science, to je druga ta baza, i evo nadam se da ćemo i to proći. Zbog toga sam jako sretna.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA