Ljudima je potreban običan, prirodan razgovor, bez maski i obrana.
Godinama mogu provoditi vrijeme u odnosima u kojima se međusobno ni ne vide ni ne čuju. Mogu biti okruženi mnogim ljudima, a u dubini se osjećati potpuno usamljeno. Zato što s okolinom ne dijele svoje duboke strahove, ne mogu biti ono što jesu — obični, jednostavni i ranjivi.
Napisala: Maja Vreća, savjetodavna terapeutkinja integrativne tjelesne psihoterapije
Zato sam zahvalna što kao terapeutkinja mogu svakodnevno svjedočiti raznim pričama.
I mogu uzvratiti refleksijom: „Hej, ovdje ti ne treba ono što ti je potrebno vani — maska znanja, uloga fine curice ili dečka. Ne moraš biti tako fin/a. Ne trebaš biti lažno jak/a. Siguran si. Sigurna si.“
Nismo naučili da je sigurno biti ono što jesmo pa se skrivamo iza lažnog identiteta. Možda smo za svoju iskrenost i izražavanje emocija kao djeca dobivali osudu i kritiku pa smo od toga odustali. To mjesto u nama postalo je bolno za življenje.
Kako objasniti da iza naizgled jake osobe često stoji ranjeno dijete i da je plač za tu osobu posljednja stvar koju si dopušta? Zato glumimo, pretvaramo se, a život u glumi ostaje samo gluma.
Ono što i sama dobivam kroz susrete potvrda je da smo svi isti.
Na kraju dana svi želimo isto, samo se neki boje to jasno pokazati.
Da, ljudi dolaze po šalicu običnog razgovora u kojem mogu biti ono što jesu. Možda će već na izlasku ponovno navući masku jer je tako lakše opstati, ali imali su sat vremena priliku osjetiti kako je lijepo biti svoj i za to dobiti podršku, pažnju i prisutnost.
Možda će jednog dana poželjeti riskirati i biti ono što jesu i izvan tog sigurnog prostora, ali za to je potrebno vrijeme. To se ne događa preko noći.
Često čujem izjave poput:
„Nemam s kim ovako razgovarati.“
„Puno je ljudi oko mene, ali nitko me ne čuje ni ne razumije.“
„Osjećam usamljenost.“
Teško im je još pokazati pravo lice svijetu. Neki ni ne znaju tko su zapravo. Duboko su potisnuli taj dio sebe pa ga sada ponovno otkrivaju.
Mali grad još uvijek nosi opterećenje neprihvaćenosti — važno je uklopiti se i pripadati.
Stalno je prisutno pitanje: „Što će ljudi reći?“ ako pokažemo sebe bez obrana i zaštitnih maski.
A ljudi će govoriti ono što već nose u sebi. Ako su na sličnom putu kao mi, bit će sretni zbog nas, jer što je više sretnih i običnih ljudi, svijet je ljepši.
A ako se boje sebe i vlastite istine, ogovarat će, kritizirati i pametovati.
Drugi ljudi najviše govore o sebi kroz priču o drugima, a ne o nama. Naša reakcija na tu priču govori o nama.
Svaki odnos se gradi, pa tako i odnos s terapeutom.
U suštini, nikoga nije strah terapije. Strah je istine koja će, uz vodstvo terapeuta, izaći na površinu.
Kad dotaknu dio te istine, neki se povuku jer je život pod maskom postao navika i sve su oko nje posložili. Istina je velik korak i često nosi posljedice — gubitak života u kojem su se ušuškali i na koji su navikli.
