23.8 C
Dubrovnik
Ponedjeljak, 22 srpnja, 2024
NaslovnicaKultura"Ružina kćer": Fotografkinja Nora Novak je u selu svoje majke odtugovala njenu...

“Ružina kćer”: Fotografkinja Nora Novak je u selu svoje majke odtugovala njenu smrt i naučila na život u tišini

Htjela sam se iznova povezati s majkom i upoznati svoje korijene. Moram priznati da mi je rad na ovom projektu povremeno bio težak i mučan i izraz svojevrsnog tugovanja zbog njezine smrti – rekla nam je u razgovoru Nora Novak, fotografkinja s berlinskom adresom i našim korijenima, najavljujući svoju dojmljivu i dirljivu izložbu koja se večeras otvara u Lazaretima.

Ako je za vjerovati dostupnim podacima s interneta Prapratnica, selo u Bosni i Hercegovina, tridesetak minuta vožnje od Neuma ima svega 52 stanovnika. I to prema popisu stanovništva iz 2013. godine. Nora se na dva mjeseca preselila upravo ovamo, u rodno selo svoje majke kako bi kroz seriju fotografija i razgovora s mještanima  pokušala odgovoriti na pitanje gdje je i što je za nju zapravo dom. Godinama je promišljala ovaj projekt, a njen naum se intenzivirao nakon što joj majka 2017., godine preminula.

Večeras u 20 sati u Galeriji Otok – Art radionice Lazareti po prvi će put dubrovačkoj put prikazati seriju fotografija te videozapise naziva „Gdje je dom?“, za koju je na Sveučilištu primijenjenih znanosti u Berlinu dobila nagradu za najbolji diplomski rad. Novak je rođena u Dubrovniku 1989., a tri godine kasnije obitelj se preselila u Njemačku. Majka Ruža rođena je u Prapratnici, a otac u Čilipima. U Dubrovniku je živjela i radila tri godine, a posljednjih šest godina provela je u Berlinu. Iako je pokretač njene prvu izložbe majka Ruža, za strast koju Novak osjeća prema fotografiji zaslužan je zapravo njen otac.

 – Tata je na svakom ljetovanju u Dubrovniku ili kad bi otišli u Hercegovinu imao fotoaparat u ruci i  fotografirao, toliko da je to mojima išlo na živce.  Tako sam i ja s nekih 15, 16 godina uzela fotoaparat u ruke i krenula fotografirati. Nakon toga sam upisala izvanredni tečaj kako bih naučila više o fotografiji. Moji fotografski početci vezani su uz analognu fotografiju i crnu komoru.

Nakon početnih edukacija Novak se nekoliko godina u potpunosti odmaknula od fotografije.

 – Kad je došlo vrijeme za odabir studija i buduće karijere roditelji su me pitali čime bi se htjela baviti – u to doba moj jedini izbor je bila fotografija. No, moji roditelji kao i pretpostavljam svi roditelji čija djeca imaju želju baviti se umjetnošću, bili su zabrinuti kako ću si tim izborom osigurati egzistenciju i htjeli su da upišem nešto konkretno, pa sam upisali studij marketinga i komunikacija u Njemačkoj koji sam i završila.

Po završetku studija Novak je počela osjećati želju za povratkom u Dubrovnik, stoga se zaposlila u odjela marketing hotela Maestrali. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u gradu požalila se sestri kako ponekad ne zna kako bi provela slobodno vrijeme, na što joj se sestra predložila da se učlani u Fotoklub Marin Getaldić, što je u konačnici vratilo fotografiji.

– Sve do tog trenutka trajao je moj odmak od fotografije. Nakon par tjedana sam se uspjela nagovoriti i otići na sastanak. Bilo mi je teško napraviti taj prvi korak i ući u krug nepoznatih ljudi. Svi moji strahovi su nakon tog prvog sastanak nestali, bila sam dobro prihvaćena i ubrzo sam stekla prijatelje. U tom periodu sam još uvijek radila u marketing za Mestrale i razvila sam dobar odnos s Dulistom, pa sam im tako jednom prilikom ispričala da sam se učlanila u Fotoklub. Nešto nakon toga  su me zamolili da pitam u  kluba bi li itko bio zainteresiran za povremeni fotografski posao. Nakon perioda promišljala, odlučila sam im reći da sam ja zainteresirana. U tom trenutku nisam imala niti fotoaparat, ali sam bila uvjerena da ja to mogu. Iznijela sam im tu ideju i rekla da ću kupiti fotoaparat i zamolila ih da mi daju priliku – pa ako upali, upali, ako ne bar sam probala. Nakon više mjesecu uvjeravanja dobila sam prvi, probni zadatak – fotografiranje Feste sv. Vlaha. Dobila sam popis događanja koja sam trebala popratiti i krenula. Moram istaknuti da dotad nisam nikad bila na procesiji, pa nisam ni znala što očekivati,  jer sam zimu provodila u Njemačkoj. Obilježavali samo i mi u Njemačkoj sv. Vlaha, u krugu obitelji i s ostalim Hrvatima, ali to nije ni blizu obilježavanja Feste u Gradu. Nakon toga sam dobila posao drugog fotografa u Dulistu koji sam radila navečer i ponoći, jer sam ujutro radila u hotelu.

Za one koji ne znaju, kako je biti fotoreporter?

– Mislim da je taj posao bio super za daljnji razvoj mojih fotografskih vještina. Zahvaljujući tom iskustvu u meni se probudio i fotografski instinkt – naučila sam analizirati prostor i situaciju kako bi dobila taj jedan, bitan kadar. Smatram da je to najbolja škola koju fotograf može proći. Fotografirala sam sjednice Gradskog vijeća, modne revije, čak sam jedno vrijeme bila i paparazzo. Usprkos sjajnom iskustvu koje sam stekla, ne vidim se više u poslu klasičnog fotoreportera. Trenutno maštam o poslu u magazinima, iako je u taj posao jako teško ući. Recimo da dobijem zadatak na određenu temu, pošalju me u neku stranu zemlju, a ja onda istražujem, razgovaram s ljudima kako bi stvorila fotografsku dokumentarnu priču. Fokus mi više nije na tom jednom savršenom kadru koji je važan samo jedan dana što je čest slučaj u novinarstvu, već na pričanju priča kroz fotografije koje će biti važne i bitne dulji period. Otvorila sam samostalni obrt i gradim ga pomalo. Radim na komercijalnim projektima i imam svoje projekte sa strane i želja mi je kroz njih ulaziti u dublje tematske priče s nadom da će mi se kroz njih otvoriti i druge poslovne prilike i vrata fotografskih festivala.

Što su za vas odlike dobre fotografije?

– Dobra fotografija mi mora privući pažnju i probuditi u meni emociju. Naša percepcije određene fotografije nije konstantna, ona se mijenja s vremenom, ali i prema našem trenutnom raspoloženju. Ona je uvijek subjektivna. O tome sam i pisala u diplomskom radu. O tome kako se naša percepcija, pogotovo kad su u pitanje obiteljske fotografije mijenja. Ako pogledate fotografiju vaših roditelje, nastalu prije pet ili deset godina, a dobro ste raspoloženi i sretni ste, ona će vam prizvati lijepa sjećanja, a kad ste loše volje ili vam se nešto loše dogodilo ta ista fotografija će već vam vratiti upravo takav sjećanja. Sve ovisi o našem unutarnjem stanju.

U današnjem svijetu Interneta i društvenih mreža i sve boljih i pristupačnijih fotoaparata te sve boljih kamera na mobitela dogodila se svojevrsna poplava fotografa. Kakvo je vaš, kao profesionalne, diplomirane fotografkinje stav o tome?

– Profesionalno bavljenje fotografijom nosi sa sobom puno više od samog fotografiranja. Mnogi se fotografijom bave usputno, fotografiraju prijatelje, poznanike, rade portrete, fotografiraju apartmane i time, bez da znaju ruše profesionalnim fotografijama cijene i spuštaju standard. To ne znači nužno da je njihova fotografija loša, možda je i bolja od fotografije nekog profesionalca. Kad je u pitanju fotografija kao komercijalni proizvod ona podrazumijeva i komunikaciju s klijentom, sastavljanje ugovora, cjenika, paketa, određivanja prava u kojem se vremenskom roku i na koji način može koristiti fotografija. Mnogi ne poznaju taj proces i što on sve podrazumijeva i tu zapravo nastaje problem. Meni osobno je to jako tužno jer je sve teže i teže opstati na tržištu i svaki dan je zapravo borba upravo zbog takvih situacija. Naravno i tržište na kojem se radi diktira puna toga. Nije isto radim li nešto u Hrvatskoj ili u Berlinu. Na početku i za vrijeme studija, zarađivala sam minimalno od fotografije i nije mi to problem priznati. Početci su uvijek takvi. Kroz takve poslove sam skupljala iskustvo i gradila svoj portfolio na temelju kojeg sam kasnije uspjela dobiti neke druge poslove. S vremenom sam naučila da trebam prestati raditi ispod cijene jer samim time obezvređujem svoje obrazovanje i uloženi trud.

Večeras ćete u Galeriji Otok, po prvi put, prikazati svoj rad dubrovačkoj publici, serijom fotografija „Gdje je dom?“ u kojoj prikazujete život mještana bosansko-hercegovačkog sela Prapratnica, udaljenog tridesetak minuta vožnje od Neuma, rodnog sela vaše majke. Radi se zapravo o vašoj diplomskoj izložbi za koju ste i nagrađeni. Zašto ste se odlučili upravo za tu temu?

–  Diplomirala sam 2018., imali smo šest mjeseci za napisati završni rad i napraviti seriju fotografija tematski vezanu uz rad. Ideja za projekt je u meni postojala već godinama. Željala sam uzeti par mjeseci slobodno i otići živjeti i fotografirati rodno mjesto moje majke, uhvatiti trenutke tradicije dok još uvijek postoje kako bi ih se mogli jednog dana prisjetiti i imati ih dokumentirane te zabilježiti trenutno stanje sela. Uz to htjela sam saznati kako je moja majka odrasla i  otkriti kako se ja uklapam u njeno rodno selo. Nažalost, moja majka Ruža je 2017., nakon godine dana bitke s rakom, preminula. Prije njene smrti rekla sam joj za tu ideju, na što me pitala – a zašto baš tamo? Iako je odrasla u Prapratnici, sebe je smatrala gradskim djetetom i nije bila sigurna kako ću se ja tamo snaći i hoću li moći par mjeseci živjeti u uvjetima koji su u potpunosti drugačiji od onih na koje sam navikla. Ne mogu, bar do toga trenutka, nisam mogla dugo živjeti u tišini, bez signala na mobitelu, bez interneta. Danas bih sve dala da se mogu vratiti tom životu. U Prapratnici sam našla i stvorila neki svoj mir koji do tada nisam imala. Strepila sam kako će me mještani prihvatiti jer sam ipak ja odraz svoje majke. Po dolasku u selo svi su rekli: „Evo Ružine kćeri“. Nisam ni znala kako ću im objasniti zašto sam došla – tako da prva dva tjedna nisam ni dotaknula fotoaparat. Razgovarala sa s njima, posjećivali ih, doslovno sam išla od kuće do kuće. Ponekad nije bilo ni potrebno da išta kažem, samo sam ih slušala. Većina mještana su stariji, usamljeni ljudi žedni razgovora. Primijetila sam u njima radost zbog mogućnosti razgovora s nekim i spoznaje da će se taj netko, u ovom slučaju ja, ponovno vratiti i to ne za par mjeseci nego sutradan. Stvorila sam vezu s tim ljudima, ali i ono što je meni još i bitnije, nekako su zbog mene počeli ponovno međusobno komunicirati. Nakon što sam otišla dundo me nazvao i rekao mi da cijelo selo pita za mene i kad ću se ponovno vratiti. Bilo mi je to čudno, jer sam za boravka u selo, shvatila da se zapravo više-manje svatko drži za sebe. A danas kad se sretnu, razgovaraju o meni i kad ću se vratiti. Među njima se stvorio razgovor i to mi je izuzetno drago. Mislim da sam ja tu sasvim sporedna, već mene vide kao međusobnu poveznicu.

Osim što se na određeni način obogatili živote mještana sela, jesu li oni i na koji način obogatili vaš?

– Itekako. Recimo jedna mještanka mi je rekla da ljudi konstantno zaboravljaju ono što je najvažnije, a to je nahraniti svoju dušu. Ta rečenica me pratila kroz cijeli projekt i ukazali da je potrebno vratiti je jednostavnim stvarima u životu i koliko je bitno da se svako nekoliko zaustavimo i usporimo ritam življenja i izađemo iz kolotečine svakodnevice. Ne moramo stalno jurcati za novim iskustvima, novim ljudima, nekad je potrebno zastati, promisliti i razmotriti svoj život i osvijestiti što nam je zapravo potrebno kako bi imali svoj unutrašnji mir. Druga mještanka, koju smatram svojom drugom babom mi je na rastanku kazala da ako se više ne vidimo da to znači kako je konačno otišla doma. Na prvu sam bila lagano potresena tom rečenicom, a onda sam shvatila da mi je zapravo rekla nešto predivno i pokazala mi da smrt nije nešto čega bi se trebali bojati.

Kad stavite na vagu nagradu koju ste za ovu izložbu dobili kao najbolju diplomski izložbu i iskustvo suživota s mještanima sela, povezivanje s majčinim korijenima i osobni mir koji ste pronašli; što vam je vrijednije?

– U ovom kontekstu mi nagrada ništa ne znači. Ona jest potvrda mog rada i napretka, ali mi zapravo nije važna. Puno mi je bitnije da sam si dopustila da se u potpunosti posvetim ovom projektu koji je na određeni način bio i izraz mog tugovanja zbog gubitka majke. Na trenutke je bilo jako teško i mučno te sam zapravo jako sretno što sam uopće uspjela dovršiti iako već planiram njegov nastavak. Nedavno je jedna od mještana preminuo što me užasno pogodilo. Nažalost, nisam mu uspjela doći na sprovod, tako da ću nastojati nakon izložbe otići do njih barem na dan, dva. Po dosadašnjim komentarima ljudi koje su imali priliku vidjeti fotografije spoznala sam da su dotaknule živote mnogih. Mnogi su me kontaktirali i zahvalili na fotografijama pojašnjavajući kako nikad dotad članove svojih obitelji nisu vidjeli u tom svijetlu u kojem sam ih ja uhvatila. Iz toga razloga mi je iznimno drago što sam dobila priliku postaviti izložbu u Dubrovniku, a druga mi je želja prikazati izložbu i u Neumu, kao još jednom gradu kojem Prapratnica gravitira.

Novak pojašnjava da će osim fotografija, na izložbi će se moći čuti i glasovi mještana Prapratnice, njihove priče te narodne pjesme kojima prijeti zaborav.

– Ovo nije samo moja priča, već priča mještana, ali i priča svih ovakvih mjesta, te ljudi koji su se sa sela preselili u gradove te se mogu poistovjetiti s tim načinom života.

I sami ste istaknuli da vam je rad bio, zbog smrti majke na trenutke bio bolan. Uvriježena je pretpostavka da najbolja umjetnost, u bilo kojem svom obliku, proizlazi iz boli umjetnika. Nakon osobnog iskustva, smatrate li da je to doista tako?

 – Slažem se s time, jer sam u mnogim trenucima došlo do nekih svojih osobnih granica. Bilo je trenutaka u kojima nisam znala kako uhvatiti kadar koji bi rezonirao moje osjećaje. Bilo mi je teško uopće razgovarati o tome. Iako s godinama postaje sve lakše, još uvijek nije bezbolno. Smatram da sam kroz ove fotografije uspjela razviti vlastiti emotivni jezik i nadam se da će ga drugi prepoznati. Naravno, svatko doživljava fotografiju na vlastiti način. Nismo svi odrasli na isti način, niti svi na isti način živimo. Sve ovisi o tome kakva sjećanja ljudi nose u sebi, koliko su bolnih trenutaka proživjeli, što im je važno, što nije te koliko ono što nosimo u sebi prenosimo na fotografiju koju promatramo.

Ovom ste projektom pokušali doživjeti i proživjeti majčino djetinjstvo i odrastanje. Jeste li u tome i uspjeli?

– Jesam, jer sam čula jako puno priča od onih koji su s njom odrastali. Kako se skrivala kad bi napravila nešto što nije smjela pa bi se njeni roditelji naljutili. Bilo je lijepo čuti od njih kako su je doživljavali, a najljepše mi je bilo čuti: „Evo Ružina kćer dolazi.“ U tim trenutcima osjećala sam se kao da ona sjedi s nama. Nas dvije dijelimo neke sličnosti, tako da su mještani kroz mene osjećali njenu prisutnost. Prihvatili su me kao da sam i ja tamo odrasla.

Izložba nosi ime „Gdje je dom“, jeste li uspjeli pronaći odgovor na to pitanje. Što je za vas zapravo dom – fizička lokacija ili osjećaj pripadnosti?

– Originalni naziv izložbe je potpuno drugačiji i zbog uvjeta studija u Berlinu koji je zapravo međunarodni studij morao je biti na engleskom. Originalni naziv je „The Nature of a Home“ te je hrvatski naziv najbliže što sam uspjela doći originalnom. Namjerno sam u imenu izložbe postavila pitanje kako bi oni koji vide izložbu mogli o njoj promišljati i naći vlastiti odgovor. Za mene je dom sad fluidan pojam. Prije sam ga vezivala za točno određenu lokaciju, ali sam kroz ovaj projekt uvidjela da je to nešto što mi konstantno, mijenjamo i stvaramo i nosimo u sebi. Gdje smo mi tu je dom. U sebi nosim puno mjesta, a definicija doma se za mene mijenja svake godine. Zahvaljujući ovome spoznala sam svoje korijene i ona su dio mene, i dio mog karaktera, ali na kraju ja sam svoja osoba. U tom istom kontekstu smatram da je za mene bilo iznimno bitno da sam se vratila u Dubrovnik, ovdje živjela tri godine i shvatila kakva sam osoba ja ovdje. Pripadam li ovdje i mogu li u gradu i ostati. Na kraju sam se odlučila vratiti u Njemačku, odnosno u Berlin, koji za mene nije klasična Njemačka. Berlin po mentalitetu i načinu života odskače od ostatka Njemačke. Odrasla sam u mjestu pokraj Düsseldorfa u kojem vlada potpuno drugačiji mentalitet nego u Berlinu u kojem se osjećam puno slobodnije.  Smatram da nisam pogriješila sam što odabrala daljnju edukaciju i što sam si dala vremena i truda i pronašla vlastiti stil izražavanja, što mi je fakultet u Berlinu i omogućio. Da sam ostala u Dubrovniku sumnjam da bi se išta od toga dogodilo, odnosno da ne bi napredovala i da u konačnici s tim ne bih bila sretna koliko sam sad. Dubrovnik je predivan i obožavam ga ali sam odrasla u drugačijem mentalitetu. Recimo, meni je normalno raditi dva-tri posla u isto vrijeme, a mnogo sam puta zbog toga čula da imam tipični njemački mentalitet. Iako mi je Berlin trenutačno baza, nisam sigurna ni koliko dugo ću se u njemu zadržati. Ne volim si postavljati granice u ničemu, pa tako ni u tome gdje ću biti, niti što ću raditi za par godina.

Svečano otvorenje izložbe je večeras u 20 sati. Osjećate li tremu?

– Imam užasno veliku tremu. Zapravo osjećam tremu od kad smo počeli pripremati izložbu, a kako se otvorenje približava, ona je sve intenzivnija. Izložba je trebala biti otvorena krajem srpnja, početkom kolovoza i bila sam uvjerena da je zbog situacije s koronavirusom nećemo uspjeti ni postaviti. No mogućnost se ipak na kraju otvorila i objeručke sam prihvatila novi termin. Moram posebno zahvaliti Jeleni Tamindžiji i udruzi NOMAD koja prijavila ova izložba na projekt „Uključi se u Mjesto zajednice!“, koji je raspisan u sklopu projekta „Mjesto zajednice – razvoj društveno-kulturnog centra u Lazaretima“ i Art radionici Lazareti.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA