18 C
Dubrovnik
Naslovnica Naša čeljad PUTOPIS: Nakon toliko odgoda i razočaranja, uspjela sam otići u Tursku i...

PUTOPIS: Nakon toliko odgoda i razočaranja, uspjela sam otići u Tursku i popeti se na Ararat (5 165m)

Kad sjediš i pišeš putopis u 2020. godini, skoro pa, izgleda kao dobar SF. Kad je sve više-manje otkazano, odgođeno ili prebačeno za godinu iza…Da ironija bude veća, u ovoj sam godini na dar od svoje bolje polovice dobila čak i policu putnog osiguranja. Nakon svih razočaranja i otkazanih uspona, otvorio se mali prozorčić i dopustio da odemo u Tursku na Ararat. Isti provjereni tim kao i prošle godine, Grunf i ja.

Napisala: Jovanka Cvetinović

Karte su nam poslali tjedan dana prije puta, ali ni tad se nisam previše nadala. OK, 2 dana prije puta, već sam počela razmišljati možda se ne bi bilo loše spakirati. I eto ga, dan polaska, 25 kg prtljage, Grunf (Albert Gregov, za one koji ne znaju) čeka, mama me pozdravlja i njemu govori:” pazi je!”. Sve isto kao i godinu dana prije.

Dolazimo na aerodrom, dio ekipe znamo s ekspedicija u Rusiji i Iranu. Tu su i Leo i Tonja iz Šibenika, genijalan par koji je našu ekipu iz HDP Sniježnice, par mjeseci prije, vodio na Dinaru i u kanjon Čikole. Pustolovina može početi. Prvi korak je doći do Istanbula.

Maske se nose stalno. Na sve se pazi. Nema puno ljudi, a najviše mi fali što ispod maski ne vidim osmijeh. Vidim nasmijane oči, ali izostaje taj lijepi topli momenat između ljudi… Vodič je također isti kao i godinu prije, Rašo i njegova desna ruka Dejan. S Rašom idemo, ako treba i na kraj svijeta. Više se ne biraju ekspedicije prema lokacijama nego prema tome koje on vodi.

Za doći do hotela, od aerodrome Van do mjesta Dogubayazit imamo nekih cca 2 sata vožnje. Vozači nisu najspretniji, ali nakon par kriznih situacija stižemo napokon. Jutro iza buđenje i kreće ono zbog čega smo došli. Idemo s 2200 m nadmorske visine, na 3200 m gdje je kamp 1 i gdje spavamo iduće noći.

Nakon otprilike sat hoda, tu smo. Šatori su spremni. Kamp je dosta dobro opremljen, uz improvizirani WC, agregat na kojem možemo čak i mobitele napuniti. Ovaj put smo kupili tursku SIM karticu pa je puno lakše kad se svojima možeš javiti.

Ekipa u kampu koja se brine za nas (vodiči i kuhari) su fenomenalni i drže nas kao kap vode na dlanu. Većina ekipe je dobro, manje glavobolje i to je to. Prvi dan u kampu upoznajemo i Kozmo (glavni model za svikavanje), mladu kangalku koja nas radosno pozdravlja i mazi se kao da se znamo oduvijek. Voli ljude, druge pse malo manje, al’ OK, tipično žensko.

Spavanje u šatoru na 3200 je ugodno, nije hladno. Mir remeti jedino lavež Kozmo i još nekoliko pasa, navodno su lajali radi medvjeda koji je tu noć bio kraj kampa, ali dok ne vidim ne vjerujem.

Drugi dan: buđenje, doručak i krećemo na aklimatizacijski uspon do 4000 m. S te visine se pruža predivan pogled na Mali Ararat 3 896 m.

Rašo nam daje detaljne upute vezane za pijenje vode, hranu i ostalo. Bez goriva tijelo ne funkcionira na tim visinama. Na 4000 m još uvijek je ugodno i da možemo ostali još malo duže… Dio ekipe gušta, priča, a ima i onih koji čitaju.

Povratak u kamp, odmor i večera. Tijekom večere ekipa iz kampa zabavlja nas plesom i pjesmom. Ni najmanje se ne osjeti napetost, nego totalna opuštenost. Slavi se i jedan rođendan.

Treći dan: krećemo prema kampu 2 na 4 200 m nadmorske visine. Sa sobom nosimo samo osnovne stvari, a ostalo nam domaćini prebacuju na konjima. Okrepa i rana večera. Noćas u 2 krećemo na završni uspon. U 1 se dižemo, jedemo, pijemo čaj i posljednje pripreme za završni uspon. Provjeravaju se čeone lampe, dereze, kape, čajevi se spremaju… sad se već napetost i neizvjesnost mogu rezati nožem. Noć je hladna, ali još uvijek ne onoliko koliko smo očekivali. Do samog vrha imamo otprilike 7 sati, neke boli glava, neke muči mučnina, ali smo manje-više dobro. I što je najvažnije jako smo sinkronizirana grupa, nema većih kašnjenja, svi pratimo jedni druge u stopu.

Do svitanja su 4 sata, svašta prolazi kroz glavu od TO DO liste koju moram obaviti kad se vratim, do stvari koje su banalne, ali se u tom momentu čine i više nego poželjne, tipa toplo tuširanje, čaša vina, gledanje kamenčića i biranje najboljeg kojeg ćeš ponijeti doma za uspomenu. I tako korak po korak i sunce izlazi polako. Unatoč tome, s visinom se povećavaju i vjetar i hladnoća i, iako izlazi sunce, nije nam više baš ugodno, dapače svima počinje biti jako hladno. Polako nam se smrzavaju ekstremiteti, mene Leonardo spašava sa svojim rukavicama koje su toplije od mojih.

Na nekih otprilike 5 000 m dolazimo do točke gdje stavljamo dereze, jednu sam uspjela zavezati sa smrznutim rukama, a drugu mi Antonia pomaže (Antonia hvala). Par ljudi iz grupe odustaje jer su vjetar i hladnoća prejaki. I to je dio uspona i bit će još prilika, živa glava, to je najvažnije. Mi ostali nastavljamo. U glavi mi je slika one dvojice iz “Glup i gluplji” kad se smrznu na motoru, tako nekako zamišljam našu ekipu i korak po korak nakon sat i po stižemo na vrh i dalje je ekstremno hladno, ali radi sreće i adrenalina to nije više toliko bitno.

Ostajemo 20-ak minuta na vrhu i polako nazad. Vrh je uvijek samo pola puta i kreće druga polovica, spust. Plan je doći na 4 200 m, odmoriti se oko sat vremena, spakirati se i polako prema kampu 1 na 3 200 m. Sam uspon do vrha i spust do kampa 2 je trajao otprilike 10- ak sati + dio do prvog kampa neka 3 sata. Vidno smo umorni, ali i jako sretni. Čekamo večeru i spokojno idemo na spavanje. Kozmo spava s Antoniom i Leom u šatoru, teško da je više ljubavi moglo stati u taj šator tu noć.

Ujutro krećemo prema samom dnu i 2 200 m odakle smo i krenuli. Ekipa je vesela, priča se o usponu, ali i o idućim destinacijama. Većinom to tako bude, nismo ni došli do dna, a već se planovi kuhaju. Nakon spusta, vozimo se do hotela. Vozači jednako loše voze i ovaj put. Tuširanje i kratki đir po gradu. U ponoć idemo u posjet palači Ishak-paše. Rijedak primjer otomanske arhitekture.


Povijesna palača, kao jedan od najvažnijih primjera Otomanskog naslijeđa, Palača, koja se karakterizira kao most civilizacija i koja je, nakon Topkapi palače u Istanbulu, najveća u zemlji. Svojim izgledom, arhitekturom i povijesnim karakteristikama privlači veliki broj turista, kako domaćih, tako i stranih. Palača je smještena na nadmorskoj visini od 2 200 metara, a činjenica da su u njoj i prije 500 godina korišteni radijatori zadivljuje posjetitelje.

I za kraj malo statistike:
Ovo mi je 4. godina da sam išla iznad 5000 m nadmorske visine. Te 4 godine i 4 ekspedicije su u život dovele preko pedeset novih ljudi, koji dijele istu strast i ljubav prema ovome svemu. Tih više od pedeset ljudi donijeli su na stotine novih ideja, savjeta, a u nekima sam našla i uzor te mogućnost da rastem. Eto odgovora, kad me ljudi pitaju: “Zašto?”


Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Vueling u siječnju planira ponovno uspostaviti liniju Barcelona – Dubrovnik

Španjolska niskotarifna aviokompanija planira se vratiti u Zračnu luku Dubrovnik već u siječnju 2021. godine, javlja portal Croatian Aviation.

Opet rekord: 2 776 novih slučajeva, u bolnicama 985, preminulo 18 osoba

U protekla 24 sata zabilježeno je 2.776 novih slučajeva pa je broj trenutno oboljelih (aktivnih slučajeva) u Hrvatskoj danas 14.031. Među njima...

Prijavite se na šestu Motion radionicu

Nastavljaju se filmski događaji u Dubrovniku! Otvorene su prijave za šestu radionicu Motion, s fokusom na dramu i retoriku. Radionica će trajati...

FOTO: VAŽNO JE SJETITI SE Gruška placa u cvijeću

Uoči blagdana Svih svetih te Dana mrtvih, posjećujemo vječna počivališta naših najmilijih, u tišini palimo svijeće i polažemo cvijeće. Stoga je već...

Dubrovnktv.net

SUSRETI UTORKOM/ Ivan Viđen i Nikša Selmani (Srđ je Grad): zašto su osnovali stranku?

"Srđ je Grad" je nova stranka u Gradu. Zašto su se odlučili na taj korak? Hoće li i oni imati stranačku...

ETO NAS: s Terezom Kesovijom

O Terezi Kesoviji ne treba puno govorit … Istaknuta je to pjevačica koja je osim u tadašnjoj Jugoslaviji uspješnu karijeru izgradila i...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić