Tek nekoliko dana nas dijeli od prve ovogodišnje premijere Dubrovačkih ljetnih igara “Vidi kako Lokrum pere zube”, nastale prema predlošku istoimene knjige Ivane Lovrić Jović. Zasigurno nema nijednog čovjeka na svijetu koji s većim nestrpljenjem očekuje 12. srpanj. Evo razgovora!
Dakle, približava se premijera “Lokruma”, bili ste nazočni na nekoliko prvih proba i pretpostavljam da ste i sami bili znatiželjni kako će se vaša knjiga i priča dramatizirati. S kakvim sve osjećajima ste čitali dramski predložak i gledali prve probe?
-Dramski predložak sam zapravo prvo čula, a ne čitala, jer smo ga dobili na prvoj čitačoj probi i odmah je krenulo. Svih tih prvih dana vladao je mnome neki čudan spokoj ondje gdje ga se ne očekuje. Tako sam uznesena upoznala sve te divne ljude koji će tumačiti sve moje divne ljude i vratila se doma u Zagreb namirena i mirna. Onda me dohvatio jedan zahtjevan i nezgodan emocionalni trenutak koji se produžio na nekoliko sati pa sam sljedeći dan imala poneka pitanja i odmah naišla na pravi odgovor.
Taj je boravak u izvođenju dramskoga teksta nastaloga iz moga romana za mene bio, zapravo, psihodrama. S odloženom očekivanom reakcijom. Poslije toga uslijedio je stari spokoj protkan radošću, bez euforije, bez zbunjenosti i bez ijednoga pitanja. Paolo Tišljarić ulijeva mi ogromno povjerenje od prvoga trenutka kad sam upoznala prigodom rada na tekstu na prvim probama Mare Fjočice, dramskoga komada mojega oca iz osamdesetih godina, koji su godinama izvodili Kolarini.
Predala sam mu roman u redateljske ruke kao što se čovjek, pretpostavljam, predaje hipnotizeru ili kao što se pojedinac, znam, baca unatraške u nečije ruke pri vježbanju povjerenja. Zato sam vjerovala i njegovim izborima svih sudionika toga procesa, od dramaturginje i glumaca nadalje. Ja sam sama jedino izabrala glumicu koja će tumačiti mene, premda je nisam poznavala. Koliko sam dalje pratila, a bila sam nedavno na još tri dvostruke probe, moje se povjerenje opravdalo pa i dalje mirno spavam i budim se ozarena.
Predstava se bavi “ženskošću”, a knjiga je Vaš odnos i komunikacija s ocem… koliko ćemo u predstavi zapravo prepoznati knjigu?
-Onoliko koliko treba. Motrište je drugačije. U knjizi sam ja sve gledala i pripovijedala, a u drami sam ja jedna od četiriju koju se promatra i prikazuje. Razumijem da se predstava doživljava kao ženska, ali meni se ta odrednica ne čini točnom. Ispričana je kroz ženske likove koji govore o sebi i o odnosima s drugima. Ženski je doživljaj života možda drugačiji od muškoga, ali se predstava s četiri muška lika ne bi nazvala muškom ni tad kad bi oni pripovijedali o ratu. Zato treba reći kako u ovoj predstavi nema ružičaste boje i romansirane stvarnosti, sve je hrabro i glasno izrečeno oblo posre’ usta – kako bi zapisali frančezaristi.
Jeste li imali primjedbe na dramski tekst?
-Dramski tekst je znalački satkan od rečenica iz romana uz pokoju koju je nadodala dramaturginja Marijana Fumić. Dok je ona radila svoj zadatak nismo se poznavale ni upoznavale. Meni je malo to nedostajalo, ali sam shvaćala da je ona ta koja odlučuje trebam li joj ja osobno ili želi sve crpiti samo iz moje priče. Kad sam čula cijeli njezin dramski tekst bila sam sigurna da sam u romanu sve ispričala jasno i točno, jer je njezina preradba u dijaloge i monologe ispripovijedala isti sadržaj na drugačiji način. Suženi sadržaj, jasno, jer vas ne želimo držati na otoku do zore.
U svakom slučaju lokacija je odabrana samim nazivom knjige, doslovno. Jeste li time bili zadovoljni?
-Izboru toga mjesta za pozornicu naslov je upravo smetao. Bio je očekivan i doslovan. Ja sam tvrdila da se jedino s Lokruma ne vidi kako Lokrum pere zube, ali bila sam u krivu. S nekih se mjesta na Lokrumu vide njegovi zubi. Onda sam se zabrinula da će prostor izazvati neku režiju pastoralnog ugođaja pa sam poručila da u mojoj obitelji nije bilo satira i vila. Pa sam pripomenula da je radnja u romanu smještena u interijere koji čine dio atmosfere. Da, tu sam davala pecete. S druge strane, bilo koji kameni ambijent i dalje bi bio dalek od takvih interijera, a napušteni tvornički prostori, ono što je meni prvo padalo na pamet, daleki su od tradicije Igara, a daleki su i prostorno. Onda sam vidjela slike s predstave i pomislila koliko sam samo nepotrebnih komentara imala.
Imate li tremu od reakcije publike i kritike, bez obzira što predstavu potpisuju drugi ljudi, jer Vama je sve već rečeno kroz osvrte na knjigu?
-Malo je kazališnih kritičara koji pišu iskreno i znalački. Voljela bih pročitati samo takve kritike, ali doći će nam pod ruku sve napisano o predstavi. Važna mi je i reakcija publike. A ta će se čuti neposredno poslije predstave, uživo, a ne po društvenim mrežama. Ondje rijetko tko ima potrebu reći nešto lijepo. Zanimaju me osvrti prijatelja i pisane poruke nepoznatih ljudi kakve sam dobivala i za roman.
Jeste li vidjeli i osjetili već prostor? Kad dolazite u Grad i hoćete li se uspjeti strpjeti do premijere?
-Na Lokrumu nisam bila godinama jer mi je cijena toga izleta bila neprihvatljiva. Iznimno sam ga posjetila noću kako bih vidjela Lorcu i Krvavu svadbu. Nisam bila ni ovih dana s mojom familjom. U radu u znanosti dolazak ljeta predstavlja nekakve završne napore, nešto poput kraja akademske godine pa nisam mogla ostaviti nedovršenosti. Osim toga, sinovi su ove godine maturirali, upisuju fakultete i večer prije premijere imaju maturalnu zabavu na kojoj želim biti. Sebi sam bila potrebna pokraj njih, a mojim dragim lokrumašima mogu više smetati nego biti od koristi. Tako da dolazimo svi zajedno na dan premijere i nadamo se stići na nju. Mislim da će to biti prvi put da petero ljudi kojima su nadahnuti likovi gledaju predstavu. Već su nam fotografije s predstave osušile usta i oduzele riječi na nekoliko minuta.
Netko je od nas onda rekao: hoćemo li mi ovo moći preživjeti? Drugi je odgovorio: ma naravno, to ti je samo predstava.
