11.8 C
Dubrovnik
Petak, 19 travnja, 2024
NaslovnicaNaša čeljadPoželjeh nešto lijepo. Blisko. O životu. I ljudima. Ovo je takva priča....

Poželjeh nešto lijepo. Blisko. O životu. I ljudima. Ovo je takva priča. O Luciji Orešić. Našoj Luči.

Poželjeh se lijepe priče u ovim pritisnutim vremenima. Dosta mi je već brojki o novozaraženima, izliječenima, na respiratoru, procjenama, milijunima gubitaka, sumornoj budućnosti…dosta mi je svega onoga lošeg što može, a ne mora biti. Poželjeh nešto lijepo. Blisko. O životu. Usponima i padovima. O ljudima. Nesebičnima. Toplima. Naivnima. Našima. Došlo je vrijeme. Za priču o Luciji Orešić. Luči. Razgovarale smo prije ovog kompletnog ludila s koronom. Čini se kao da je priča odabrala vrijeme u kojemu će ugledati svjetlo dana. Na Cvijetnicu. Koju provodimo doma. Stoga je poklanjamo poput najljepše kutije čokolatina posutih zlatnim prahom. Kakve Luči pravi.

Poduzetnica?

Apsolutno, ali … sa srcem koje nije pratilo brojke, pa je zbog toga naučila važnu životnu lekciju. Ali, nije se promijenila. Srce je i dalje na prvom mjestu.

Kreativka? Apsolutno, bez ikakvog ali. Dokazano je imala viziju i bila spremna na ideje koje su bile ispred svog vremena, a što je pokazalo upravo – vrijeme.

Ona je diplomirana povjesničarka umjetnosti i prof. talijanskog jezika i književnosti, iza nje su brojni katalozi, izložbe, promocije neznanih umjetnika kojima je širom otvorila vrata prema publici u slikarskom svijetu, ona je esteta i zaljubljenica u život. Tradiciju. Dovoljno je pogledati u slatkarije koje izlaze iz njene radione, svaki kolačić i torta filigranski oblikovan i ukrašen. A okus? Razlije se nepcem tisućama mediteranskih boja i mirisa. Za Luči je bitna forma, ali joj je još bitniji sadržaj. Kako u kuhinji, tako i u životu.

Pa, kako je, zaboga, povjesničarka umjetnosti i prof. talijanskog jezika završila u svojoj radionici slatkih dubrovačkih okusa, sa snom da konačno otvori u njenom sklopu i maleni edukativni i prodajni prostor?

Odgovor na to pitanje nije jednostavan i ne može stati u nekoliko rečenica. No, pokretači za dosadašnju radnu putanju Luči Orešić su bili – romantika, ljutnja, inat i poštovanje tradicije koju smo baštinili od naših starih. U tom se pitanju sabrao cijeli život naše sugovornice.

Djetinjstvo je provela na Pločama, pred vratima Grada, a ljetne dane pamti po „skakanju“ po Konavlima otkud vuče majčina obiteljska loza. Kao djetetu su joj se usjekla sjećanja na ljepotu života na selu, ali i način života koji je bio težak. Tata joj je bio marangun, pa neka najljepša sjećanja na zlatno doba Ljetnih igara vuče upravo iz radionice, stvaraonice brojnih scenografija. Bila je odlična učenica. Završila je dubrovačku Gimnaziju, tada respektabilnu školu čije je ime bilo sinonim za znanje, upisala je na zagrebačkom Sveučilištu povijest umjetnosti i talijanski jezik. Od starije sestre je u Zagrebu „naslijedila“ i studentsku sobicu i gazdaricu, nešto kasnije je dobila i dvije cimerice s povijesti umjetnosti.

-Mi smo se na tom fakultetu stvarno „borili“, a svi mi iz Dubrovnika smo imali poseban status. To je bilo prekrasno vrijeme kada se stvarala kulturna i umjetnička krema, imali smo sjajne profesore poput Preloga i Fiskovića, ja sam diplomirala talijanski kod prof. Frana Čale, a povijest umjetnosti kod prof. Radovana Ivančevića. Jedno sam vrijeme tijekom fakulteta imala i potrebu za poslom pa sam se zaposlila u Vjesniku gdje sam radila brojne poslove i upoznala vrhunske ljude, dizajnere, umjetnike…. Željko Žutelija mi je jedno vrijeme bio mentor u tom novinarskom “izletu”, ali me je i natjerao da završavam fakultet. On je dobro znao da te poslovi i entuzijam taj privremeni mogu odvući od tog završnog dijela studija, diplome – priča iskreno Luči.

Dodaje i kako se nikad nije gurala na neku poziciju, kako ima tu jednu samokočnicu…

-Tu mi je crtu vjerojatno ugradila moja mati Konavoka. Uvijek sam voljela radije biti dio ekipe, nego samostalni strijelac koji se sebično lakta.

S diplomom i mužem vratila se u Dubrovnik gdje je počela tražiti posao. Iskustvo je stjecala u povijesnom arhivu gdje su radili, kaže, vrhunski profesionalci od kojih se moglo puno toga naučiti. Iza toga se zaposlila na Babinom kuku kao voditelj kulturnog programa galerija Art centra, kojeg je tada vodio gospar Tomo Vlahutin. Bile su to rane 80-te.

– Mislim da je Babin kuk toga vremena bio nešto što mi danas u turizmu još nismo dosegnuli. Možda su se vremena promijenila, ali je to bio vrhunski koncept, koji se vremenom uništio, a onda se dogodio i rat i sve ono što je donijelo poraće. Babin kuk je tada imao izvrstan noćni i dnevni život, od raznolikih sadržaja za djecu, kulturnih sadržaja, zabavnih sadržaja noćnog života. Svi oni koji imaju nešto godina iza sebe, sjećat će se izložbi vrhunskih slikara i umjetnika na Babinom kuku, gotovo da nije bilo imena koje se moglo naći u velikim gradovima i galerijama, koje nismo doveli na Babin kuk. No, došlo je do prekobrojnosti galerijskih prostora, slike su dobile porezna opterećenja, stimulacija za umjetnost je nestala i puno se toga promijenilo. Promijenila se i struktura upravljanja na Babinom kuku, ukinut je Art centar pa sam umjesto ponuđenog mi posla na recepciji, osnovala zajednicu umjetnika  pod nazivom „Ars longa vita brevis“.

Prestižni umjetnički život preselio se s Babinog kuka u Grad, u prostor na kantunu, ispred Katedrale koji je Luči iznajmila za održavanje zanimljivog likovnog programa u kojemu su sudjelovali vrhunski hrvatski i dubrovački slikari. Odisalo je to mjesto jednim posebnim šarmom i atmosferom. Kakvu sa sobom donosi umjetnost. Istovremeno s galerijom otvorila je i radionicu za okvire. Težila je izvrsnosti, nabavljala najbolje okvire koji su se tada uvozili iz Italije. Bilo je to neposredno pred Domovinski rat. Stigla su gruba vremena. Poraće. Mnogi su morali krenuti ispočetka. No, gruba vremena ne ubijaju senzibilitet u ljudima kakva je Luči. Kad je “izgubila” prostor ispred Katedrale, nije odustala.

Otvaranje izložbe Duška Šibla 2008. u Dubrovačkoj kući zakrčilo je Ulicu sv. Dominika

-Na natječaju za zakup poslovnih prostora našla se Kula sv. Dominika, ušla sam u taj prostor i kada sam vidjela razrušeni krov i komadiće onih divnih skala, proradila je valjda u meni ta neka romantična žica i javila sam se. Kroz život sam uvijek išla vođena srcem, a ne ekonomijom, što je uzelo svoj danak, ali čovjek protiv sebe ne može. Prostor sam dobila jer onima koji u glavi imaju samo brojke, nije bio zanimljiv. Podigla sam kredite i krenula u uređenje koje je dugo trajalo. Dubrovačka kuća je otvorena 2002., u meni se stvorio revolt potaknut doživljenim iskustvima iz rata, kada smo ostali bez svoje baštine, uspomena, sjećanja. Bila je to prilika da spoznamo koliko ovisimo, ali i cijenimo tuđe više nego svoje, naše. Uvozili smo sve i svašta, a vrhunski hrvatski proizvodi nisu nam se činili ni najmanje zanimljivi. Mučilo me je zašto je to tako – prisjeća se Luči.

A onda su isplivali na površinu svi oni okusi i mirisi djetinjstva, ona prustovska mjesta osjetilnih identifikacija. Sjetila se arancina koji su se nekad činili u gradu, a koje nigdje nisi mogao ni kupiti ni naručiti.

– Dubrovačka kuća je trebala biti mjesto na kojemu se gosti mogu upoznati s Dubrovnikom,  od lokalnih delikatesa do umjetnosti i etnologije. Ta mi se ideja činila savršena, ali nisam imala puno istomišljenika s kojima bih podijelila viziju. Tada su moj život ispunila i djeca koju smo dugo čekali, moji prioriteti nisu mogli biti okrenuti isključivo prema poslu, a projekt i zaduženja su bili veliki. Svima je to bila lijepa ideja, ali je prava potpora izostala. Prostor sam sama uređivala, tražila sam namještaj, gurao me je naprijed entuzijazam i taj neki nacionalni ponos da imamo što za pokazati svijetu. A, kad je došao trenutak otvaranja, nisam imala ni približno bogat domaći asortiman kakav sam htjela. Tada na našem području nije bilo registriranih OPG-ova, koji su proizvodili likere, arancine, kontonjatu, mantalu… pa smo nabavili proizvode iz Istre i cijele Hrvatske. Dubrovačka kuća je u početku zamišljena kao mjesto ekskluzivne ponude namijenjene elitnim gostima, iako se danas pretvorila u nešto drugo, jer su se vremena jako promijenila. Tada je Dubrovnik imao puno kvalitetne kulturne hrvatske publike, koja je dolazila k nama. Tih prvih nekoliko godina organizirala sam brojne vrhunske izložbe suvremenih umjetnika, ljudi koji su prolazili kroz taj prostor imali su posebnu energiju koju je taj prostor upijao, bili su neprocjenjivi, ali projekt nije bio ekonomski isplativ. Uvijek sam težila nekom savršenstvu, izvrsnosti, nije bilo plastike ni plastičnih vrećica, htjela sam vrhunsku ambalažu i sadržaje, a sve je to koštalo. A onda je, kao točka na i, došla rekonstrukcija Ulice sv. Dominika i nenajavljeno, potpuno zatvaranje ulice, ali i našeg prostora – priča Luči.

Svaki poduzetnik zna što to znači u financijskom smislu. Možda nas ova kriza kroz koju sada prolazimo još jedanput prisiljava na resetiranje i poduku. Štete u poslovanju bile su velike; iako joj je grad oprostio dio najma, nije mogla pokriti rate kredita koje su stizale na naplatu, narudžbe koje je već bila dogovorila, otkazivanje grupa u zadnji tren.

Luči već tada ima određeno iskustvo u proizvodnji i promociji domaćih proizvoda, suradnja s Gospodarskom komorom koja okuplja krug malih proizvođača i njihovih vrhunskih proizvoda pokazuje se učinkovitom i korisnom, posjećujući svjetske gastro sajmove šire vidike i znanje.

– Tijekom tih putovanja spoznala sam jednu nelogičnost, a to je kako naši ljudi zaduženi za promociju Hrvatske vani, ne obraćaju pažnju na male proizvođače, kako ne prepoznaju njihovu važnost te kako ne vide da ta jedna jezgra malih proizvođača, koji su tada bili početnici imaju potencijal da postanu osnovica domaće proizvodnje kvalitetnih gastro proizvoda.

I ponovno je Luči dobila ideju koja joj nije dala mira. Počela je sve intenzivnije razmišljati o nekom kutku u kojemu bi se nudili vrhunski domaći zalogajčići i naša vina, a kako joj je već pomalo dosadila ta tjeskoba hoće li na natječajima ponovno dobiti u zakup prostore, odlučila se na kupnju prostora u Ulici od Sigurate.

Otvorila je Lucin kantun.

-Ideja je bila izuzetno nova za Grad, revolucija koju gotovo nitko nije tada shvatio. Nisam je imala s kime realizirati. Prvi je problem bila realizacija interijera kakvoga sam htjela, a onda i realizacija koncepta. Zamislila sam lokal s malom otvorenom kuhinjom u kojoj bi se jeli tapasi od domaćih sezonskih proizvoda i kušalo domaće vrhunsko vino, a da se ujedno ti proizvodi mogu i kupiti. Bili su problem radovi, bilo je problem pronaći ljude koji bi takvo što radili, a sama to nisam mogla. Lucin kantun otvoren je 2009. na Staru godinu, a chef Ivo Križ napravio je jedan jelovnik sabranih mediteranskih jela. Nažalost, prostor je diktirao jedno, a moje su želje bile nešto drugo, a onda je došao „švicarac“ i stvari su se morale početi mijenjati. Lucin kantun više nije moj iako i danas nosi isto ime. Uz sve probleme koji su me snašli sam se i razboljela, pa mi je život donio nove prioritete. Briga o zdravlju postala je prva. Povukla sam se iz javnosti, a od otvaranja izložbi sam odustala. Dubrovačka kuća je promijenila svoj sadržaj. Krenuli smo s malo širim izborom robe, kako diktira vrijeme, ali ipak smo uspjeli ostati drukčiji i posebni, od sadržaja do odnosa sa ljudima. Imamo jednu ekipu ljudi koja se baš onako domaćinski trudi da svaka stvar, koja se unutra prodaje, nudi svoju priču – Luči će.

Svjesni smo kako je turistička publika postala masovnija i sklonija jednostavnim suvenirima, ali su se tu i tamo ipak znali pojaviti malo zahtijevniji kupci za koje je Dubrovačka kuća imala asortiman. Krizna situacija tražit će nove prilagodbe, ali je želja Luči Orešić vratiti življi društveni život u Dubrovačku kuću, „dok je još zdravlje služi“. Da bi ostvarila ponudu kojom je željela predstaviti gastro tradiciju našega kraja, počela je s vlastitom proizvodnjom arancina, limuncina, kontonjate, mantale, kuglica od suhih smokava i mrkatunje, bruštulanih mjendula, a tu je i široka ponuda kolačića i torti koje se izrađuju prema starim receptima. Čokolatini koje Luči pravi ne bi se posramio ni Lindt, ni okusom, a bome ni izgledom.

-Cijeli moj proizvodni pogon i ta želja koja me je pokrenula prema slastičarstvu, proizašla je iz moje frustracije što kao zaposlena žena koja nije stizala napraviti doma slatko, nisam mogla kupiti nešto domaće. Prevladavali su kolači od tih umjetnih šlag pjena, umjetnih margarina, krema iz kesica koji su predstavljani kao nekakav hit. Kad bi mi dolazili gosti nisam nikad pred njih iznijela kupovne torte, nisu me gustale, napravila bih domaće, a onda sam i kada bih išla u goste, počela nositi svoje kolače. Kad sam vidjela kako su ljudi reagirali s oduševljenjem, to me je potaknulo da ponovno počnem maštati. O proizvodnom prostoru u kojemu bih pravila kolače i slastice, te ih u jednom dijelu i prodavala, uz mogućnost edukacije zainteresiranih. Moji proizvodi su nerijetko osvajali na natjecanjima prve nagrade, proglašavani su najboljima i najukusnijima, osobito bi me u početku veselile nagrade za zaboravljene arancine i mantalu. Imam godine iskustva, imam želju i još uvijek određenu snagu, a bila bih najsretnija kad bih mogla pronaći nekoga tko slično razmišlja da s njime podijelim posao i obveze.

Ambalaža i izgled slastica je besprijekoran, to oduzima puno vremena, preciznosti, strpljenja. Izaziva divljenje, ali, pitali bi oni s brojkama u glavama, isplati li se?

– Čovjek valjda nosi tu preciznost u sebi. Nisam rođena sa zlatnom žlicom „u ustima“, nisam previše putovala, ali imam svoju viziju kako taj asortiman treba izgledati, imam partnere koji mi rade kutije kakve želim, to je neka urođena kreativnost od koje ne želim odustati. Ovo kako ja radim može raditi samo netko tko nema neke ogromne količine, ovakva kvaliteta kakvoj težim sama sebi nametne limite, meni je isto bitna i forma i sadržaj. I izgledom i okusom težim savršenstvu, ja ću prevrtit tisuću listića lovorike da bi mi oko torte bili poslagani oni iste veličine, svaku ću suhu smokvu koju koristim ručno pregledat, neću je mljet u kuglicu, ako se ona ne može i pojesti. I zato nam nedostaje jedno maloprodajno mjesto.

Kad pogledate iza sebe, što Vam je donijelo najviše razočarenja i što biste možda promijenili? Ili mislite da se sve dogodilo s razlogom da bi vas izgradilo u osobu kakva jeste?

– Što bi bilo, kad bi bilo. Ne zamaram se time. Ne možeš promijeniti sebe u cijelosti, već sam rekla vodilo me je uvijek srce a zbog toga sam i upadala u poteškoće i probleme. To ne bih mijenjala. Možda bih voljela da sam u nekim trenucima bila odlučnija i drskija, da sam otvoreno govorila ono što sam vidjela da nije ispravno i u redu. Nisam imala hrabrosti reći ljudima da nešto ne valja iako je to bilo posve očito, povlačila sam se, umjesto da sam ulazila u „borbe“. Nisam osoba koja voli sukobe. Rat je bio grozan, to jest poguba ljudske naravi, ali nam je to bila prilika da vidimo i razlučimo bitno od nebitnoga. Vratili smo se resursima domaće lokalne ponude, od smokve i naranče, što smo prije smatrali običnim i nevažnim. A sve ove loše stvari koje su mi se dogodile su me nešto i naučile. Shvatila sam koliko ustvari imam snage u sebi, koliko mogu i kad mi je najteže, spoznala sam zašto sama sebe poštivam i zašto sama sebe volim.

Imate ispunjen život, što vam predstavlja najviše zadovoljstvo i sreću?

-Obitelj. Unučica Cvijeta, dvoje divne djece koje smo dugo čekali, suprug koji mi je cijeloga života potpora i prijatelj, što je jako bitno. Iako je muž potpuno drugačiji od mene, on je uvijek uz mene. Imam prekrasnu sestru i njezinu obitelj i to vam je najviši blagoslov što čovjek može imati. S druge strane imam sreću što imam jedan krasan krug prijatelja s kojima osjećam bliskost i kada se ne čujemo prečesto. Znate onaj osjećaj kad se s nekim sretneš pa ti se čini da si ga sreo jučer, a to je ipak bilo prije nekog izvjesnog vremena, znate onaj osjećaj kad znaš da postoje ljudi koji će ti sve napraviti, a i ti njima. Za mene je veliko zadovoljstvo i kad nekim svojim radom, kolačićima, slasticama, razveselim ljude koje volim. Kad poklanjam uvijek razmišljam o tome što oni vole, a ne što je meni najlakše napraviti. Eto, to me usrećuje i veseli i to je za mene neprocjenjivo. Ono drugo zaboravljam, kroz posao sam srela dosta ljudi kojima sam pomogla na različite načine, od nekih sam napravila i ime, bila sam im prijatelj, ne samo poslovni partner, a u trenutku kada mi je bilo najteže, oni su samo nestali. No, znate kako se kaže, štakori bježe prvi. Tim i takvim se ne opterećujem.

Bili ste prvi u mnogim idejama, koje su se kasnije utkale u ponudu kao izvrsnost ovog kraja, rijetko se ističite i ponekad se čini da vas u tom javnom životu s proizvodima i nema onoliko koliko to zaslužuje. Osjećate li to kao nezahvalnost ili…?

-Bude čovjeku žao kada ga se ignorira, a kada vidi da su se neke pogreške mogle i izbjeći da se uvažavalo mišljenje onih koji imaju i konkretno znanje i iskustvo. Nemam ja veliki ego niti sam narcisoidna, ali mislim kako ekipa ljudi sa znanjem može napraviti velike stvari. Svjesna sam da i kad znam o nekim stvarima jako puno, time nikoga ne opterećujem. S druge strane, vidim kako se ljudi koji imaju jako malo znanja odnosno ne znaju gotovo ništa, prihvaćaju svega i ne traže bolje od sebe. Ja volim biti okružena ljudima koji znaju i više od mene, jer se tako ide naprijed. Žao mi je kad vidim neke ljude koji rade neke stvari, a ne pitaju onoga tko zna bolje.

 Možda je problem što ljudi s takvim osobinama stoje „sa strane“ i žele da ih se prepozna, a ne da se sami laktaju?

-Možda. Ja sam se na vlastitoj koži uvjerila kako su se neki ljudi pokazali puno iskrenijim ljudima u trenucima kada mi je bilo teško, dok su se „zvijezde“ povukle. To sam ostavila iza sebe, ispravljam svoje greške, pokušavam svake godine „začepiti“ još poneku preostalu rupicu loših odluka i tada se osjećam bolje. Ono što bih kod sebe promijenila nije mi moguće promijeniti jer sam takva kakva jesam, daleko sam od savršenstva ali se trudim biti najbolja verzija same sebe.

Postoji li onaj naš, idealizirani Dubrovnik s pravim vrijednostima i prioritetima samo još u našim glavama?

-Sjećam se jednog razgovora s pok.prof. Habunekom početkom 80-tih u jednoj galeriji u Zagrebu. Kad smo počeli pričat o problemima grada, rekao mi je da sam prva osoba koja voli Dubrovnik koliko ga i on voli. No to što ga volimo ne znači da ne vidimo što ne valja. Odmah da razjasnimo kako mi mladost nije bila toliko savršena da bih ja za njom patila, kad razmislim ne bih se možda ni vratila ispod svojih 40-tih, ali su turizam i grad bili nešto skroz drukčije. Izgubili smo dušu. Dubrovnik je vremenom postao kulisa, s prekobrojnim apartmanima, preizgrađenim prostorom, ljudi su postali robovi posla. Gušimo se od hrane iz izvoza, nemamo domaćih proizvoda. Znam koliko vremena i truda uložim za nabavit naranče ili starinske limune čija korica mora zamirisat u domaćem pandišpanju. Prešli smo u taj neki divlji kapitalizam, pogubili smo se malo u svemu tome, imamo premalo samopoštovanja, nedostaje nam svjesnost o našim vlastitim kvalitetama, a veoma često smo i prepotentni bez pokrića.

S Luči sam razgovarala prije nego što se zahuktala korona kriza koja je zahvatila cijeli svijet, nagovještujući neizbježnu promjenu života svih nas, no kojim ćemo putom, kao ljudi, kad sve prođe, krenuti dalje otvoreno je pitanje koje svatko mora postaviti pred sebe. Poklonjeno nam je vrijeme za resetiranje. Izbor uvijek postoji. Kao i ona dva vuka u nama. Samo je bitno kojega ćemo bolje hraniti.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA