Zlatna roba i zlatni pir KUD-a Marko Marojica iz Župe dubrovačke bili su pravi povod za doživljaj za pamćenje kakav je upriličen 27. lipnja u Mandaljeni. Kroz program koji je osmislio umjetnički voditelj KUD-a Mateo Čanić, uz tamburaški sastav i mješovite klape pod vodstvom Enesa Omerčahića, te nastup gosta iz KUD-a Šokadija iz Mikanovaca, autorica teksta Fani Perun je na skladno duhoviti način provela publiku kroz život nekad i sad, a povezan, čime drugo, nego balanjem. Pročitajte i nasmijite se uz razgovor babe i đeda s unukom:
Maroje: Đede, imaš i malo vremena?
ĐED: Iman sinko, za tebe vazda!
Maroje: U školi su nam rekli da pitamo babe i đedove koje su pjesme pjevali i kakve su bale balali ka su bili mladi.
ĐED: Ooooo, davno je to bilo. Ko će se tega śeti. Pjevali smo Cmijaniću, Cmijaniću po-po-pokislo ti perje.
Maroje: Kakva je to pjesma!
ĐED: Starinska.
Maroje: A zašto si se ti tako obuko?
ĐED: Provo sam nošnju od moga prađeda. Kad umren, TI ćeš je dobit jer si ti moj najstariji unuk.
Maroje: Fala ti đede. Samo ………, što će mi to?
ĐED: Sinko moj, ovo je naša župska nošnja, naš ponos! Zlatom je vezena, zato se zove zlatna roba.
BABA: Pušti maloga, on to još ne razumije. Zna će kad naraste. Maroje, oćeš da ti isprigan jedno jaje?
Maroje: Neću baba. Sad san pojeo burger.
BABA: Ma što jedeš to smeće, boje da si izio pršuta i sira. A bi li malo rizota, a?
Maroje: Ne mogu, fala.
BABA: Oćeš pohovane šnicele? Sa ću ja pohovat i isprigat ću ti patata.
Maroje: Baba, stvarno ne mogu, nijesan gladan.
ĐED: Ajde Mare fermaj! Ko o čemu, ti o hrani. Vidiš da mali ima zadatak za skulu.
Maroje: Tako je đede. Reci mi što ste balali?
ĐED: Balali smo polku, mazurku, poskočicu….., a nekad bi pošli na bal u Konavle. Naaaaš, bila je jedna lijepa Konavočica što me gustala pa san biciklon hodio u Čilipe na bal.
Maroje: Ooooooo đede! Nijesan to zno.
ĐED: Muči nemoj da baba čuje, ona je điloza.
BABA: Ja điloza! Ma što to prdoklačiš.
ĐED: Pušti ti nju. Nego da ti ja spjegan. U Konavlima balaju potkolo, tega u nas nema. A balaju i poskočicu kako i mi, ali drukčiju.
Maroje: Kakva je ta njihova?
ĐED: Saćeš viđe!
ĐED: Kad san bio u dunda u Splitu, gledo san ti njihove bale.
Maroje: Kakvi su njihovi bali?
ĐED: Fini stari bali – monfrina, četvorka i šaltin polka. Oni ti to sve nako gospocki. E, da mi je poć u Split! Ženske figuraju ko pupice!
BABA: Pupice! Pupice!!! Ko o čemu, on od ženskijem. Boje bi bilo da skineš tu robu i poliješ onu verduru, sve se presomitilo. Ka poliješ, onda moreš bala i polku i četvroku.
ĐED: Ne obadaj babu, gledaj ima li koja lijepa đevojka. Sa ćemo posluša Bračke tance, a onda će doć manjci i majgure pa ti viđi ima li koja za te.
Maroje: Rekli su nam da je neki Linđo sviro lijericu, je li?
ĐED: Jes, dobro si reko. Samo davno je to bilo. Ja sam bio manjak kad mi je đed o njemu pričo. On ga je zno. Živio je tu na Petrači. Prezime mu je Lale, ma svi su ga zvali Linđo. I sa njegova famija nosi nadimak Linđo. Maro Linđo ti je unuk od tega poznatoga lijeričara (i on nešto tambura), a njegov sin Mario svira lijericu ko i ti njegov prađed Nikola.
Maroje: Čekaj da ga uguglam. NIKOLA Lale Evo piše: Nikola Lale zvani Linđo Legendarni je lijeričar i vođa narodnog plesa (poskočice), a „žario je i palio“ Župom, Dubrovnikom i okolicom krajem 19. st. Koliko je tad bio poznat svjedoči i to da je tradicionalni ples Dubrovačke regije danas poznat kao linđo.
ĐED: Jes, Primorci su nazvali svoj bal po njemu. Lijep im je bal, lijepa im je nošnja, a lijepe su i Primorke. Vrtu se ko zvrčoke pa im se malo dižu kotule.
BABA: Vrćeo si se i ti oko jedne, vrćeo. Sve ja znan. A sad se vrti oko kukumara i balančana. Ajde više!
Maroje: Ma čekaj baba da mi sve ispripovijeda. Treba mi za školu.
ĐED: Dobro mali govori. Pušti nas! Kad Primorci balaju, spomenu Linđa. Na primjer kolovođa reče: Sviraj Linđo, pucali ti konci, da igraju žutopasi momci!
Maroje: Je li ti đede voliš balat ili gledat bale?
ĐED: I jedno i drugo. Kad sam bijo u vojski u Subotici vidio san kako Bunjevački Hrvati balaju.
Maroje: A kakve su njihove đevojke đede?
BABA: Eto si i maloga pokvario!
ĐED: Ma što san ga pokvario – je li muški ili nije!
Jedna ti se bila namurala u mene ma nećemo sad o temu. Ispripoviđe ću ti to drugi put. Nego slušaj. Tamo ti muški imaju nešto na čizmama, naaaš, i kad balaju njihovo Bunjevačko momačko kolo, to tako lijepo zvecka da je odgusta čut.
Maroje: Kako zvecka?
ĐED: Evo hi pa poslušaj…
BABA: Sve je to lijepo, ali meni je bila najdraža Seljančica.
Maroje: Je li i to neka đedova?
BABA: Vraže jedan, vidiš li što si učinjeo malomu? (čisti trpezu pa ga opali krpon po glavi)
Nije sinko, to ti je bal. Vako smo pjevali: Kad se Cigo zaželi pečenih kolača, on pošaje Ciganku da po selu gata, grmi, sijeva, nevrijeme se sprema, a Ciganke varošanke još iz sela nema, a Ciganke varošanke još iz sela nema.
Mani se Ančice dubrovačkih đaka, mani se Ančice dubrovačkih đaka, đaci đavoli, profesori još gori, a trgovci mladi momci igraju se s novci, a trgovci mladi momci igraju se s novci.
ĐED: Slušaj daje – nakon Subotice, dobijo sam prekomandu u Valpovo.
MALI: Đe je to?
ĐED: U našoj ravnoj Slavoniji. Tamo ti ženske nosu tako krasnu nošnju da su stavili sliku đevojke iz Valpova na botiju od likera. Ma pogledaj je kako je šesna!!!
ĐED: Tako san ti ja vazda balo đe god sam mogo.
BABA: I hito ženske – đe god je mogo.
ĐED: Pušti babu, ona se šali. Što san ono govorio? A… Vazda san hodio u bal, a kad se omladina śetila da osnuje nogometni klub i folklorno društvo, onda san ti balo u folkloru.
Maroje: Kad je to bilo?
ĐED: 1976. Prije ravno peeese godišta! Starija čejad koja je znala balat, balala je u hotelu Orlando. Branko Tadić, jedan čoek iz Zagreba je sve to zabilježio. Zapišivo korake, đe koji par ide, ma sve! Tako smo mi učili od našijeh starijeh i od gospara Branka. Dvanes godina san balo u Kulturno umjetničkomu društvu Marko Marojica. Tu san ti babu našo.
Maroje: Ali si i ti baba balala?
BABA: Bome. I to najboje! I ja san figurala i bila ko pupica.
ĐED: Jesi, jesi, ma sad nijesi. Koliko si se raščinila, TRI bi đevojke mogle stat u JEDNU tvoju kotulu.
BABA: Divjane jedan divji!
ĐED: Onda se naš KUD sprijatejio sa Slavoncima, s KUDom Šokadija iz Starih Mikanovaca.
Maroje: A kakve su Slavonke?
BABA: Je li vidiš? Je li vidiš što si učinjeo đetetu!
ĐED: Muči Mare! Vidiš da me mali pita. Jedna ljepša od druge! Saćeš viđe.
Maroje: Ko je vama sviro lijericu?
ĐED: Dundo Antun Lise. Volio se s nama našali. A volio je čita kaubojske romane! Pa smo se on i ja razmjenivali. Ali,……….. bijo je vrsan lijeričar! Kako je ono sviro, udaro nogon … Para mi ga sa viđe…..
Na ekranu DUNDO ANTUN
Maroje: A što si ti balo?
ĐED: Seljančicu, polku, duetu, mazurku, čičak i poskočicu.
Maroje: Ajde ponovi da snimim.
ĐED: Seljančicu, polku, duetu, mazurku, čičak i poskočicu.
Maroje: Bi li mi mogo pokazat?
ĐED: Kako ne bi! Evo vako ti se bala čičak
Denu dođi Mare.
Maroje: Dobri ste, dobri! Stavi ću vas na Tik Tok.
BABA: Krsti se ti tega! Po cijeli dan trjaš tega vraga.
ĐED:)Sad śedi tu i gledaj kako se bala polka i svi drugi župski bali.
FOTO: TZ Župa dubrovačka, LMT studio
