Željko Cota je naš istaknuti hrvatski triatlonac i kineziolog koji stalno pomiče granice svoje izdržljivosti, te fizičkom kondicijom i snagom uma ostvaruje iznimne sportske rezultate. Odgovorio nam je na pitanja dok je bio na Havajima gdje je nastupio na svjetskom prvenstvu Ironman, što je prestižan sportski događaj sam po sebi.
Kako ste se počeli baviti triatlonom i što vas je kod njega toliko privuklo da ste se u njega zaljubili?
– Trenirao sam dosta sportova kao mali, ali najviše nogomet i plivanje. Plivao sam u osnovnoj školi, a nogomet sam trenirao 16 godina, sve do treće godine fakulteta. Prvi dodir s multisportom imao sam na akvatlonu u Kuparima, u sklopu lokalne Dubrovnik Multisport lige u organizaciji Triatlon kluba Dubrovnik. Nakon Erasmusa 2021. godine rekao sam da ću se po povratku na fakultet u Splitu upisati u Triatlon klub Split i odraditi svoj prvi triatlon. Već u prvoj sezoni ostvario sam pobjede. Napredak iz godine u godinu stvar je koja me najviše drži u triatlonu. Ne bih rekao da sam se zaljubio u sam triatlon, nego više u treniranje općenito, a njega u triatlonu ima jako puno, vjerojatno najviše od svih sportova.
Nastupili ste na Ironman Svjetskom prvenstvu na Koni, na Havajima. Je li to vaš najveći sportski uspjeh i što slijedi nakon toga?
– Ne znam što bih mogao izdvojiti kao najveći uspjeh u karijeri, ali znam da to tek dolazi. Nastupiti na Ironman Svjetskom prvenstvu prestiž je sam po sebi. Jako malom broju ljudi iz Hrvatske to je pošlo za rukom. Utrkivati se na istoj stazi kao najbolji i biti u središtu svjetskog triatlona nešto je što ću pamtiti cijeli život. Ovom sam sezonom htio na najljepši način zaokružiti amatersku karijeru nastupima na dva svjetska prvenstva prije prelaska u profesionalnu kategoriju. Od iduće sezone slijede utrke nešto niže popularnosti kako bih pomalo skupljao bodove i iskustvo da bih se možda kroz par godina opet vratio na Havaje, ali u profesionalnoj kategoriji.
Što vam je najteže u triatlonu – fizički napor, mentalna borba ili sva odricanja koja dolaze s njim? Postoji li trenutak na natjecanju kad sami sebi kažete: „Što je meni ovo trebalo?”
– Na svakom se natjecanju pitam: „Što je meni ovo trebalo?” Na Ironman utrci u Švicarskoj u srpnju ove godine verbalno sam se umirovio od triatlona tijekom biciklističkog segmenta i rekao da više nikad neću odraditi triatlon. Ali tako je s nama triatloncima: na cilju nas obuzme neko zadovoljstvo i odmah prijavimo sljedeću utrku. Mentalna borba je po meni najteži dio jer glava prva počne odustajati, dok tijelo može još puno više.
Što biste voljeli da ljudi bolje razumiju o triatlonu, a što se ne vidi ni na fotografijama ni u rezultatima? I kad biste mogli promijeniti jednu stvar u tom sportu, što bi to bilo?
– Volio bih da ljudi razumiju koje su količine treninga, kroz godine i godine rada, potrebne da bi se nešto ostvarilo u triatlonu i ostalim sportovima izdržljivosti s kojima su naši ljudi manje upoznati. Kad netko dođe u naš sport, misli da relativno lako može doći do visoke razine pa ostane razočaran jer je to nemoguće bez višegodišnje predanosti sportu. Triatlon nije samo sport nego stil života u kojem je svih 24 sata u danu usmjereno prema tome. Kad bih mogao promijeniti jednu stvar u triatlonu, izbacio bih plivanje.
Predsjednik ste Triatlon kluba Dubrovnik D3. Kako vidite dosadašnji razvoj kluba i biste li voljeli da se u Dubrovniku više ljudi okuša u ovom zahtjevnom sportu?
-Klub je nedavno proslavio 10. rođendan. Već godinama aktivno promičemo sport i zdrav način života u lokalnoj zajednici te sudjelujemo na domaćim i međunarodnim natjecanjima. Iako je relativno mlad, klub je s velikim uspjehom organizirao i sudjelovao u organizaciji brojnih sportskih događanja u Dubrovniku. Volio bih da ljudi shvate da triatlon nije samo Ironman nego da postoje i kraće discipline, kao što su supersprint i sprint triatlon, te duatloni i akvatloni kojima sam se i ja bavio kad sam bio početnik u ovom sportu. Tijekom cijele godine naš klub organizira Multisport ligu s duatlonima, akvatlonima i trčanjima i svi su naši sugrađani dobrodošli okušati se u tim disciplinama. Za više informacija mogu nas zapratiti na Facebook stranici.
Jeste li ikad razmišljali o tome kako bi izgledala Ironman utrka u Dubrovniku?
– To bi bila jako lijepa, ali i teška utrka. Plivanje bi se odvijalo od Banja do hotela Belvedere i natrag. Biciklistička ruta išla bi do Pelješca i natrag, a trčanje bi se odvijalo na produljenoj stazi polumaratona DuMotion. Naravno, maštam o tome, ali to je neizvedivo u praksi jer je potrebno zatvoriti gotovo cijeli Grad i šire područje. No, u budućnosti bi najavljena gradnja brze ceste, odnosno završetak autoceste A1, rasteretila Jadransku magistralu i potencijalno omogućila organizaciju nekog oblika duljeg triatlona, za koji bi Konavle, po mom mišljenju, bile logistički najbolja lokacija.
Kad biste se morali opisati nekome tko vas nikad nije upoznao, a ne biste smjeli spomenuti triatlon, što biste rekli o sebi? Što bi vaši prijatelji izdvojili kao vašu najtipičniju osobinu?
– Opisao bih sebe kao vrijednu, strpljivu i poštenu osobu, predanu onome što radi. Kao moju najtipičniju osobinu, izuzev sporta, prijatelji bi izdvojili raspjevanost jer stalno pjevušim svakakve tekstove pjesama, pretežito rapa.
Jeste li jutarnji tip ili noćna ptica? Kako izgleda vaše idealno jutro kad nemate trening i što vas može odmah razveseliti, a što vam najbrže pokvari dan?
– Rekao bih da sam jutarnji tip. Volim sve obveze odrađivati ujutro jer sam tada najproduktivniji. Teško mi je smisliti idealno jutro bez treninga jer se ne sjećam kad je to posljednji put bilo. Kad bih smišljao idealan dan, uvijek bih ga započeo treningom. Ono što me može odmah razveseliti jest dobro odrađen trening, a dan mi može pokvariti loše odrađen trening.
Kad bi vam u Dubrovnik došao netko tko ga nikad prije nije posjetio, kamo biste ga odveli da mu pokažete svoj Grad, a ne samo onaj iz turističkih vodiča?
– Odveo bih ga na Srđ, ali ne žičarom nego križnim putem. Šetali bismo i putem starog vodovoda te Ćirovom stazom. Proveo bih ga i kroz Gruž, na plac ujutro, na kavu u kvartovski kafić i na Danče na kupanje.
Postoji li nešto što već dugo želite napraviti, ali stalno odgađate zbog treninga, natjecanja ili drugih obveza? A što biste voljeli napraviti barem jednom u životu, a da nema baš nikakve veze sa sportom?
– Volio bih si ponekad uzeti više vremena za putovanja bez unaprijed definiranog plana. U sportu je sve podređeno rasporedu, treninzima i natjecanjima, pa se rijetko dogodi da jednostavno odem negdje i ne moram razmišljati o tome što me čeka sutra. Jednom bih volio proputovati neki dio svijeta bez žurbe i bez ikakvog cilja osim upoznavanja novih mjesta i ljudi.
Jeste li perfekcionist koji teško oprašta pogreške sebi i drugima ili znate pustiti stvari i ne opterećivati se onime što ne možete promijeniti?
– Rekao bih da sam perfekcionist, posebno kada je riječ o stvarima na koje mogu utjecati. Volim imati plan, odraditi stvari kako treba i uvijek tražiti prostor za napredak. Ponekad sam prema sebi i prestrog. S druge strane, sport me naučio da ne možeš kontrolirati baš sve i da je važno znati prihvatiti ono što se dogodilo, izvući pouku i nastaviti dalje. Pogreške se događaju, ali jedina prava pogreška jest ona iz koje nismo ništa naučili.
Kad biste mogli izdvojiti jednu stvar koju biste voljeli da ljudi znaju o vama, a rijetko vas tko o njoj pita, što bi to bilo?
–Volio bih da me ljudi ponekad pitaju što me zanima i motivira izvan sporta. Triatlon je velik dio mog života, ali nije cijeli moj identitet. Iza rezultata postoji osoba s vlastitim razmišljanjima, planovima, sumnjama i ambicijama koje nemaju uvijek veze s utrkama.
