Blaga, strpljiva, sa stavom – osobno bih tako opisala višegodišnju zaposlenicu Dubrovačkog simfonijskog orkestra za PR i marketing, Renatu Roman Dobroslavić koju glazbena publika u gradu vidi na svakom koncertu ili sluša njen glas preko medija na kojima najavljuje program našeg “stogodišnjaka”.
Dosadi li vam ikad ili vas umara uvijek biti tako pristojna, smirena, susretljiva …i, može li se to naučiti?
Ja bih rekla da ne bismo nikad trebali prestati biti ljubazni i pristojni jedni prema drugima. U svakome od nas ima mnogo toga, i možda je istina da se s temperamentom rađamo, ali jednako tako vjerujem da možemo i trebamo učiti biti nježniji, strpljiviji i blaži jedni prema drugima.
Je li ljudi, u načelu, imaju percepciju što sve obuhvaća vaš posao ili vlada predrasuda da je to samo “naslikavanje”?
Ljudi sigurno imaju određenu percepciju i ona vjerojatno ne obuhvaća sav posao koji, kako ja na svom radnom mjestu, tako i moji kolege koji se bave istim i sličnim poslom rade. No, nitko mi nikad nije pristupio s bilo kakvim predrasudama te vrste jer oni s kojima radim uglavnom i znaju da se u PR-u nikada ne radi samo o PR-u već o milijun drugih “random” poslova.
Jeste li klasičnu glazbu zavoljeli tek po dolasku na to radno mjesto ili je to bilo mjesto koje ste upravo zbog toga izabrali?
Rekla bih da sam je voljela i prije, ali sam je potpuno drugačije počela doživljavati i otkrivati dolaskom na ovo radno mjesto. Iza jednog glazbenog djela, iza jednog koncerta, iza jednog umjetnika čitav je svijet u koji sam se zaljubila radivši još kao hostesa na koncertima, a onda još više dolaskom na današnje radno mjesto.
S kime vas je susret od umjetnika posebno oduševio? Jesu li glazbenici, poput pjesnika, čuđenje u svijetu?
Ovo je onaj najteži dio, istaknuti nekoga u moru izvrsnih ljudi s kojima sam surađivala. Ali, moram reći da me oduševio susret s legendarnim violinistom Gordanom Nikolićem, jer po mom mišljenju, on nije samo vrhunski glazbenik, već ima nevjerojatnu moć potaknuti i nadahnuti druge oko sebe, bilo da se radi o glazbenicima ili nama koji smo njima okruženi. Nije li to najljepše što čovjek može raditi? Pozitivno utjecati na druge. Jer, jedno je biti vrhunski za sebe, ali biti vrhunski i za druge, to je dar.
Je li se DSO u percepciji javnosti po važnosti doživljava isto kao KMD ili DLJI?
Percepcija vjerojatno nije ista, ali pritom ne mislim na važnost, već na neku generalnu percepciju javnosti. Sve to jesu kulturne ustanove, ali rade u drugim segmentima, teatar je teatar, on je i mjesto, umjetnost i doživljaj. Igre su festival, pokrivaju i teatar, glazbu, folklor, balet, izložbe, a datum otvaranja Igara našim ljudima predstavlja i neki stvarni početak ljeta. U tom smislu svaka ustanova ima drukčiji model vidljivosti prema publici. Smatram da je orkestar specifičan jer se radi o klasičnoj glazbi i tu nema slučajne publike.
Na koju se osobinu najviše oslanjate u organizaciji i koordinaciji svih elemenata potrebnih za organizaciju koncerata?
Moj dio posla je tek mali kotačić u čitavoj organizaciji i produkciji nekog koncerta ili festivala, ali zaista. Mislim da u svemu uvijek pomaže staloženost i neka vrsta emocionalne inteligencije.
Jeste li zadovoljni koliko mlade publike privlačite na koncerte…ili je to ipak doživljaj za stariju populaciju?
Mislim da koncerti klasične glazbe nisu vezani uz određenu životnu dob, nego više uz trenutak u kojem netko otkrije da mu takav sadržaj odgovara. Za mnoge ljude odlazak na koncert postane svojevrsni ‘me time’, odnosno prilika da se odvoje od svakodnevice i ulože vrijeme u sebe.
Mlade publike na koncertima ima, ali naravno da bismo voljeli vidjeti još veći interes, posebno kada govorimo o domaćoj publici. Zato mislim da je važna izgradnja koncertne dvorane, stvaranje navika dolaska na koncerte i rad na razvoju odnosa publike prema klasičnoj glazbi već od najmlađe dobi.
Pitaju li vas gostujući umjetnici kako je moguće da u gradu sa stogodišnjom tradicijom orkestra nemamo koncertnu dvoranu?
To nas pita doslovno svaki gostujući umjetnik, svaki solist i dirigent i iskreno, potpuno im je neshvatljivo da koncertne dvorane nema.
Koji prostor umjetnici najviše hvale za izvedbe?
U Gradu? Nije da i imamo puno prostora o kojima bi mogli razgovarati, ali svakako svima najdraži i najljepši jest Knežev dvor. Često kažu: kad samo zamislim koji su sve umjetnici ovdje nastupili…
Neke anegdote s koncerata ili neobični zahtjevi umjetnika – poput one da se zaustavi zvonik – je li se glazbenicima teško naviknuti na svirku u prostorima u kojima ne vlada apsolutna tišina, poput Dvora ili ispred katedrale i sl.?
Ne bih rekla da se glazbenicima teško naviknuti na takve prostore jer su u svojim karijarama već vjerojatno održali neki koncert na otvorenome. Umjetnici su svjesni da takvi ambijenti nose i određenu dozu nepredvidivosti. No, ja vjerujem da je naše nebo, zvuk gradskih zvona ili čiope zapravo dio autentičnog doživljaja i svojevrsni ukras koncerata na otvorenom. Naravno, postoji razlika između ambijentalnih zvukova grada i situacija kada koncert ometaju neprimjereni vanjski sadržaji poput glasne glazbe iz obližnjih lokala ili pretjerane buke kafića. Na to se ipak ne bismo smjeli navikavati.
Volite li to što radite i što bi voljeli da možete u tom svom poslu napraviti, a svjesni ste da će to biti jako, jako teško…
Volim svoj posao i vjerujem da to znaju svi koji sa mnom rade i kojima sam okružena bilo u privatnom ili poslovnom životu. Najteže je privući pažnju ljudi koji inače ne prate klasičnu glazbu, novu publiku, a da pritom orkestar ne gubi identitet. Tanka je granica između približavanja novoj publici i banaliziranja glazbe ili kako mi je jedna naša draga pijanistica rekla “sigurno je izazov raditi PR klasičnoj glazbi”. Puno je “skliskog terena”. Voljela bih da ljudi spoznaju ljepotu koncerata te da shvate kolika je privilegija imati mogućnost odlaska na simfonijske koncerte u svome Gradu.
Prepoznajete li iscjeljujuću snagu glazbu, više nego prije?
Apsolutno! Glazba je lijek.
