30.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 18 srpnja, 2024
NaslovnicaLifestyle"Nismo mogli izginut. Nikako. Pa bio je Sveti Vlaho!"

“Nismo mogli izginut. Nikako. Pa bio je Sveti Vlaho!”

Sveti Vlaho, čuvaj nas. Spasio nas je Sveti Vlaho. Bio nam je sami Sveti Vlaho na pomoći. Sveti Vlaho je sačuvao Grad… – samo su neke uzrečice koje smo izgovorili ili čuli tijekom života bezbroj puta. Jer, govorimo o toj jednoj posebnoj sponi Grada i njegovih stanovnika sa svojim Parcem. Pa, dobro je znano kako svaki grad ima svoga sveca, a da samo Sveti Vlaho ima svoj Grad. E, pa jednu takvu posebnu bezbrižnost kojom je utješio svoju obitelj po povratku s vijađa, da nije mogao poginuti u trenutku kada mu se brod na kojemu je navegavao prepolovio i potonuo u blizini Kolumbije, jer, “bio je Sveti Vlaho”, otkrila je kćer Miha Mrše sa Šipana. Jedna njena rečenica na fb profilu zaintrigirala nas je, pa nam je Maja Milošević ispričala cijelo to svoje sjećanje na očevu bezrezervnu vjeru u zaštitnika našega, Svetog Vlaha. Pa evo jedne priče, našemu Parcu u čast.

Bile su sedamdesete. Nosile su se strukirane košulje sa širokim koletom i gaće na trapez. Moj stari cijeli je život navegavo pa sam doma imala neke stvari koje su drugima bile nedostupne. Npr. originalne američke Leviske i crvene starke. Među prvima smo dobili i telefon. Navikla sam da ga nema doma po 5,6 mjeseci, a kad bi konačno došao, napunio bi nam kuću „mrskim kapitalizmom“, najnovijom tehnikom, markama za koje još nitko nije čuo, a kasnije su postale hit.

Sedamdesetih je radio za nekog njemačkog vlasnika, a neposredno prije havarije bila sam na tom brodu u Njemačkoj. Uglavnom, prevozili su nekakav rasuti teret, neku pšenicu ili kukuruz. Pričao nam je kako bi ponekad čuo, kad bi se brod valjao na valovima, kako se teret rasipa. Ali moj je stari, Miho Mrše sa Šipana, bio neustrašiv. I zajedno s kukuruzom i pšenicom, i more mu je šumilo u ušima još dugo nakon što se vratio doma. Zato se uvijek pokrivao preko glave.

Nije bilo mobitela, ali oko dvije ure popodne na Festu svetog Vlaha dobili smo obavijest od vlasnika da su mu javili kako se brod potopio u blizini Kolumbije i da još nema saznanja je li itko od njih živ. Mati i ja smrzle smo se. Ne želim se sjećat kako nam je bilo tamo neđe do 20 sati kad se javio stari preko ne znam kakvih kanala da je u Kolumbiji, da je živ i zdrav, malo ispečen (da malo!), da su njega i ostale spasili neki čudni likovi „koji uzgajaju neke čudne biljke od kojih su stalno malo veseli“ i da dolazi uskoro doma.

Kad je došo doma, reko je: Nismo mogli izginut. Nikako. Pa bio je Sveti Vlaho. Odšteta za doživljeni strah bila je nevelika. Uglavnom kupili smo TV u boji i tada smo bili prvi i jedini koji su ga imali. U vrijeme crtanih filmova pred spavanje i Vijesti pola susjedstva dolazilo je u nas gledati Tommyja i Jerryja i u kojoj je vesti večeras Gordana Bonetti. Televizija je pri uključivanju užasno pucketala pa su samo najhrabriji ostali u njenoj blizini dok ne bi proradila. Mi bi ostali pobjegli do Kneževa dvora jer nikad nismo znali hoće li eksplodirat ili se uključit. A navegacija? Moj se stari vratio opet na more. I tako do kraja života. Pokopan je na svom Šipanu. Dakle, i sad neđe plovi.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA