Bila sam ovog ljeta u Škotskoj. Htjela sam vidjeti njihove stećke i gomile, te čuti što tamo pričaju o njima. Silno me intrigira mistika Britanskog otočja i njihova povezanost s prirodom. A i to što često tu kod nas sretnem nekoga iz Britanije koga jako vuče mistika i prirodna energija Balkana, kao da osjećaju nešto slično.
Napisala: Marija Grgurević
Zanimljivo je da i oni te neke pretke koji su postavljali stećke zovu „starinci“ (The Old Ones). Tamo se također spominju kao The Shining Ones.
Kako u Britaniji nije bilo Austrije ni Bečke škole, njihovi se stećci datiraju direktno u neolitik. To kameno doba je kod njih počelo nešto kasnije, kad su do tamo stigle seobe naroda koji su s Bliskog istoka donijeli zemljoradnju, nekad iza 4000 p.r.n.e. (a na naš prostor oko 6000 p.r.n.e).
Tih neolitskih kamenih gromada i u Britaniji ima beskrajno puno, kao i kod nas, samo što tamo ima manje šume, a puno više ovaca, pa je do njih lako doći i teže se zagube u nekom gaju. Ljudi ne znaju puno o njima, ali ih poštuju.

Oni koji ponešto znaju, kažu da su to putokazi i sjecišta po značajnim energetskim linijama, prema, i na, svetim mjestima gdje su se određenim danima u godini događala ritualna okupljanja.
Druga priča je da su ta kamenja portali kroz koje su dostupne kozmičke energije. Slično piramidama, koje su isto megalitske građevine.
Gledajući kartu Europe, veoma slični kameni krugovi i stećci kao da prate određene linije od Crnog mora, preko Balkana, Italije, Sardinije, Južne Francuske, Baskije i Azora, a druge kroz Austriju, Njemačku i Bretanju, sve do Britanije. Ima ih i na Islandu, u Skandinaviji, a i u Anadoliji, Gruziji i Armeniji, čak i dublje u Aziji.
Zapravo, meni se čini da megalita ima svugdje gdje je bilo ljudi u neolitu. Nedavno su otkriveni i neki stariji od neolita, Gobekli Tebe i Karahan Tepe u Turskoj.
Zašto su podizani, a ni kako, nitko ne zna. To su ogromni kameni, ponegdje do 20m visoki, teški više tona (Menhir of Er Grah, Locmariaquer, Brittany). Potpuno je nejasno kako su ih uopće dovlačili na ta mjesta koja nisu uvijek pristupačna za rolanje ili guranje.
Callanish stones na Vanjskim Hebridima u Škotskoj, koje smo prijateljice i ja išle vidjeti, na samom su sjeverozapadnom kutu Europe, na stijenama koje gledaju na zalazak sunca prema Sjevernom moru i Islandu. Krugova tu ima čak nekoliko na maloj razdaljini, pa se vide međusobno.
Proučavali su ih mnogi, kažu da se s njih savršeno u okoliš pozicionira Lunarni standstil. To je lunisticij, trenutak koji se događa svakih 18,5 godina kad je mjesec najniže na horizontu (posljednji je bio u travnju 2025.).
Brda po kojima se taj mjesec tad „rola“ izgledaju kao žena koja leži i zovu ih Cailleach na Mointeach. Mjesec na lunisticij izlazi između njenih koljena, kao da vodi ljubav s njim ili ga rađa.
Ime tog brda je Old Woman of the Moors… Stara žena iz baruština. Prastara mitska figura nama znana kao Mokoš, slavenska Vlažna mati zemlja (!) i Mjesec, koji donosi plodnost.
Mokoš je stara, kao što je star bio i neolitik u trenutku kad su došli Indoeuropljani i donijeli gromovnika, nebesko božanstvo na konju kojeg predstavlja Orao ili Sokol, a kojima se diče sljedeći pridošlice iz brončanog doba, koji pristižu nekad oko 2500 p.r.n.e.
Zanimljivo je da se u svim tim stojećim kamenim krugovima s ukopima ne započinje kad su građeni, to im očito nije izvorna svrha, nego tek u Brončanom dobu. To se poklapa s dolaskom Bell Beaker Indoeuropljana na britansko tlo, to su prvi ukopi s haplgrupom R1b.
Ti ukopi nisu masovni, često je to samo jedan grob, možda baš onog prvog poglavara koji je svoje pleme doveo do tog novog doma.
Drugačije je pak s dolmenima, tj. atlantskim megalitskim grobnicama iz neolitka, kao što je Stone Henge, Newgrange, Ness of Brodgar, Holm of Papa Westray, Carrowmore and Carrowkeel i mnoge druge u Skandinaviji i Bretanji. Tamo su već u neolitu ukopani gotovo isključivo muškarci sa I2 haplogrupom, istom onom starosjedilačkom halplogrupom iz mezolitika koja i danas prevladava na Balkanu. **To ne bi bili bliski rođaci jer su podgrupe različite, značajno je zato što ih datira kao starosjedioce prije neolitika i prve velike seobe naroda.
Dakle, kameni krugovi i grobnice na Atlantiku su građeni u kamenom dobu tj. neolitu, ali ne pokazuju dominaciju onih Anadolijskih poljoprivrednika koji su kroz velike seobe donijeli poljoprivredu i neolitik u Europu. Njihove haplogrupe su G2, E1b1b i J2 (nalazišta te kulture na Balkanu su Vinča, Starčevo, Butmir, Karanovo, etc).
Naprotiv, ako je suditi po ukopima koji su nađeni u dolmenima, tj. megalitskim grobnicama, tamo su štovani starinci koje je novi narod tamo našao kao starosjedioce. Oni su vjerojatno imali znanja i moći koje su novim pridošlicama bile impresivne, kao što bi recimo bilo pomicanje ogromnog kamenja ili znanje o zvijezdama.
Zanimljivo je, svugdje gdje su megaliti se u folklornim pjesmama i pričama ti starinci opisuju kao divovi. A gdje god je I2a dominantna, ljudi su i danas nadprosječno visoki i snažni. Po istim tim prostorima gdje je I2 haplogrupa najgušća se kod nas pronalaze i stećci (Konavle, Hercegovina, Bosna, Crna gora).
No, iako na Balkanu i danas dominira I2a gen, nemamo megalitske ritualne ukope u Neolitu. Ili ih još nismo iskopali.
A pod balkanskim gomilama, kao i u britanskim gomilama (njih zovu cairns što isto znači gomila na gaelskom), ukopi isto počinju tek u brončanom dobu. Na našim prostorima u njima je najčeća haplogrupa neolitska levantinska J2a, naše prostore indoeuropljani ne preplavljuju tako brzo.
U Britaniji se kasnije u rimskim spisima spominju druidi. Spominju se kao suci, izvođači ceremonija i žrtava, iscjeljitelji, čuvari starih mudrosti, isto kao žreci u Slavena. Uz druide su vezani i bardi, pjesnici koji su povijest i stara znanja prenosili kroz pjesmu, slično balkanskim guslarima.
Tomonimija i filologija na Balkanu ukazuju da trebe, trebišća, trebinja, trebimlje, trebižat isl. imaju korijen treba, što u staroslavenskom znači žrtva. I to je slična riječ, vezana u žreti, žrec, žrtvovati, žrtveni, itd. Žrtvovali su se tad najviše bikovi, a bik je simbol koji datira iz neolita. Astrološki rečeno, iz Doba Bika, cca 4300-2150 p.r.n.e.
E sad, Druidi i Žreci se danas zapravo vezuju uz kulture brončanog doba (Bell Beakers, kasnije Kelti, u Britaniji a i na Balkanu, te Cetinska kultura, Vinkovačka, Vučedolska, itd.) Ali možda oni baš predstavljaju te starince koji su znali o starim znanjima, ceremonijama, kamenju, biljkama i zvijezdama, i prenosli to znanje novim pridošlicama?
I dan-danas se kod nas, kad nešto pođe po zlu, ide negdje u stara dinarska sela kod vidara, travara i baba koje znaju namjestiti kosti, izliječiti rane, vratiti zdravlje, „saliti stravu“, dati zapis, ili što je već potrebno da se problem riješi.
Ove paralele su samo intuitivne percepcije, znanstveno su neistražene i nekategorizirane, pa slobodno odmahnite rukom i pređite na sljedeći članak bez puno daljneg promišljanja. No, ako vas intirigira, prije nego odete, poželite samnom da se ove teme počnu temeljitije istraživati i smještati u svjetsku povijest.
Povijest i arheologija zadnjih se par desetljeća mijenjaju velikom brzinom, zahvaljujući tehnologiji, arheogenetici i novi nalazima koji iz temelja ruše stare priče iz naših udžbenika. Vrijeme je za širu, globalnu perspektivu i interdisciplinarnu suradnju.
A ako vam je nešto zazvonilo i imate za mene neku priču, staru riječ, pjesmu ili mjesto koje odzvanja ovim idejama, rado bih ih čula, pišite mi.