14.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 24 travnja, 2024
NaslovnicaLifestyleMedicinski tehničar s infektologije: sina nisam vidio mjesec dana, na Uskrs sam...

Medicinski tehničar s infektologije: sina nisam vidio mjesec dana, na Uskrs sam se muški isplakao, ali osmijeh sestara s odjela me tjera naprijed…

Alen Tahirović je bio glavni medicinski tehničar na Odjelu kirurgije, ali se njegov život 26. ožujka 2020. promijenio iz korijena. Krenuo je u nepoznato, na Zarazni odjel gdje se brine o pacijentima zaraženim koronavirusom. Život mu se svodi na posao i spavanje. Majci donese spenzu na vrata, a najteže mu je što sina nije vidio više od mjesec dana. Ipak i nakon 27 godina rada u medicini, kaže, ništa drugo ne bi izabrao jer: Sestre su zakon!

Trinaest godina u Hitnoj pomoći, 7 godina kao glavni tehničar u Službi za anesteziju i intenzivno liječenje, 2 godine je u ambulanti Odjela za vanjske pacijente, 6 godina kao glavni je tehničar Službe za kirurgiju. Uz to predaje u Medicinskoj školi, a i instruktor je reanimacije. Znanja i iskustva mu ne nedostaje, a kako je to u bolnici izgledalo na početku epidemije?

Zadnji normalni radni dan je bio 26.3. Sljedećeg dana u večernjim satima krenula je potpuna reorganizacija i preseljenje svih odjela. Za 3 sata smo kompletnu Kirurgiju i Internu preselili u stari, prvi dio bolnice, okolo i iznad recepcije. Dakle, od iglice do zadnjeg pacijenta, kako bi fizički odvojili čisti dio bolnice od dijela s COVID pozitivnima.

Cijelu noć tehnička služba je radila pregrade. Uz vodstvo uprave, bezbrojne sastanke i telefonske razgovore, koje smo prethodno odradili, imali smo spreman plan, ako bude trebalo. I trebalo je.

Početkom ožujka smo reorganizirali Službu za kirurgiju. Smanjili smo broj kreveta i broj sestara na odjelu. Napravio sam dva tima: jedne koji rade, a druge u pripremi, ako se virus slučajno proširi među osobljem.

Dvadeset i pet sestara s kirurgije bilo je spremno preuzeti sve pacijente koji su dolazili na Odjel infektologije. Pa kako sam rasporedio sestre, i ja sam krenuo s njima na taj put u nepoznato. Kako su dani prolazili, trebalo nas je sve više. Sada na COVID odjelu radi 45 sestara i 10 fizioterapeuta u 2 tima. Rade 14 dana, a 14 su slobodni.

Naravno nismo mi sami, iza nas stoje, kao najveća potpora, spremačice, kuharice, informatička, pravna i tehnička služba. Javnost nas zdravstvene radnike vidi, ali ne vide kako nas oni drže na površini.

Kako tvoj život izgleda od početka epidemije?

Život mi je bolnica i opet bolnica – mobitel i organizacija posla. Svaki peti dan sam dežuran po 24 sata, a sve ostale dane radim 8 sati kroz jutro, koji se nekad i produže. Kad dođem doma, onda sam na telefonu s bolnicom dok ne pođem u krevet.

Majci donesem spenzu do vrata i odem. Njoj je jako teško. Vidi me na vratima, a ne može me ni dodirnut. Erik (sin)…. njega sam zadnji put vidio 22. ožujka i to mi je najteže u svemu ovome. Imam mogućnost izolacije doma, pa sam se povukao u svoja 4 i u bolničke zidove.

Ali nisam samo ja u ovoj situaciji, veći dio djelatnika bolnice, nije mjesec dana vidio svoju djecu, roditelje, supružnike, partnere…

Bolnica nam je osigurala najbolje moguće uvjete. Na raspolaganju nam je kamp u Solitudu, gdje žive, kad nisu na poslu, oni koji se kod kuće ne mogu izolirati.

Možeš li izdvojiti najteži i najljepši momenat, koji pamtiš u ovoj krizi?

Meni osobno najteži dan je bilo dežurstvo na Uskrs. Bilo je jako puno pacijenata i pozitivnih i onih sa sumnjom. Samo su dolazili. Mislio sam da će nam se sve urušiti, ali izdržali smo taj prijelomni trenutak. U jednom momentu sam se sakrio od svih i onako se, baš muški, isplakao.

Najveća briga mi je osoblje jer sam ja za njih odgovoran. Pazim da se netko od njih, od nas, ne zarazi jer onda ne bi bilo kraja. Sada je to sve iza nas i puno smo pametniji i spremniji. Jer u početku nitko nije imao iskustva s ovako velikim izazovom, a nismo imali koga pitati za savjet jer ovo dosad nitko u karijeri nije prošao.

Najljepši?

Svaki dan, kada malo prije 7, dođem na posao. Dočekaju me moje sestre koje su radile 24 sata. Na njihovim licima su urezani tragovi respirator maske, njihova tijela odišu umorom, ali na licu im je i dalje veliki osmijeh. Taj njihov osmijeh me tjera dalje da i ja budem bolji, da budem svaku sekundu za njih tu i da napravim sve što im treba. I moram ovo ponoviti: Sestre su zakon!

Tvoje su te kolegice su ti se u jednom intervjuu zahvalile zbog dovoljno zaštitne opreme. Kako se nabavlja oprema?

Sva zaštitna oprema se nabavlja preko bolničke ljekarne, Odjela za kvalitetu i Odjela za nabavu i naravno, sve uz veliki angažman cijele Uprave, ravnatelja doc.dr. Marija Bekića i pomoćnice ravnatelja za sestrinstvo Kristine Muhoberac. U nijednom trenutku nismo imali problema s opremom. Moj zadatak je u svakom trenutku znati koliko na odjelima ima opreme, ciljano je rasporediti da je bude dovoljno i da bude uvijek dostupna.

Svi djelatnici bolnice koji rade sa zaraženima morali su proći edukaciju oblačenja i svlačenje zaštitne opreme. Alen nam je ukratko opisao postupak.

Oblačenje i nije tako zahtjevno, ali kod skidanja opreme potrebno je iznimno paziti i slijediti proceduru jer je tada velika mogućnost da se virus prenese s vanjske strane skafandera na kožu i može se dogoditi infekcija.

Kada se obuče zaštitna oprema, koja se sastoji od skafandera, zaštitne maske, naočala, vizira rukavica i pokrivala za obuću, onda se u tome provede do 4 sata, znači tada prestaje sve osim posla. Ne možete se napiti vode, poći na toalet, ispuhati nos, počešati se po koži, ili bilo što drugo što u svakodnevnom životu nesvjesno radimo. E ,a kad se obučete, tek onda ste svjesni svega što ste možda trebali napraviti, a niste. Tad je kasno.

Jesi li ikad promišljao da se baviš nekim drugim poslom?

Kako bi naš ministar Vili Beroš rekao: „Hvala Vam na tom pitanju“. Nisam nikada razmišljao kako bih radio nešto drugo, jer ovo nije posao, ovo je poziv. Možda će otrcano zvučati, ali da mogu ponovno birati, opet bih bio sestra.

Što misliš, hoće li se bolnica uskoro vratiti u normalni način poslovanja?

Naravno da hoće, čak i za vrijeme COVID-a vodili smo skrb i o ostalim bolesnicima. Bilo je i poroda i operacija i svega što se i inače radi. Naravno da ništa neće biti kao prije, potrebno je još neko vrijeme da se sve vrati u normalan tijek rada. I mi i pacijenti moramo se pridržavati mjera sigurnosti, nošenja maski i distance za sveopće dobro.

Što bi poručio građanima?

Opet smo ušli u finale Svjetskog prvenstva, ali ovaj put u medicini, ne u sportu, kao najbolji od najboljih. Molim Vas, čuvajmo se za finale! Nemojmo napraviti kakav pogrešan potez i ugroziti sebe i one koje volimo. Puno smo truda svi uložili za dobru epidemiološku situaciju. Ostanite u duši pozitivni i COVID negativni!

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA